Znanost božanske ljubavi

1. Znanost božanske ljubavi, što je Otac milosrđa po Isusu Kristu izlijeva u Duhu Svetom, jest dar koji je dan malenima i poniznima, da upoznaju i naviještaju tajne Kraljevstva, koje su skrivene učenima i mudrima; stoga je Isus uskliknuo u Duhu Svetom, davši slavu Ocu, koji je tako odredio (usp. Lk 10,21-22; Mt 11, 25-26).
Veseli se također Majka Crkva koja utvrđuje kako se u tijeku stoljeća, Gospodin nastavlja objavljivati malenima i poniznima, osposobljavajući svoje odabranike da po Duhu Svetom, koji “sve promiče, i dubine Božje” (1 Kor 2,10) govore o onome “čime nas je obdržao Bog…ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha, izlažući duhovno duhovnima” (1 Kor 2,12.13). Na taj način Duh Sveti vodi Crkvu prema potpunoj istini, snabdijeva je raznim darovima, uljepšava je svojim plodovima, pomlađuje je snagom Evanđelja i čini je sposobnom istraživati znakove vremena, kako bi što bolje odgovorila volji Božjoj (usp. Lumen gentium, n. 4.12; Gaudium et spes, n. 4.)
Među malenima, kojima su bile objavljene na sasvim poseban način tajne Kraljevstva, svijetli Terezija od Djeteta Isusa i od Svetoga Lica, redovnica Reda bosonogih karmelićanki kojoj se ove godine navršava stota obljetnica ulaska u nebesku domovinu.
Za vrijeme svoga života, Terezija je otkrila “nova svjetla, skrivena i tajanstvena značenja” (Ms, A 83 v) i primila je od Božanskog učitelja “znanje ljubavi” koje je potom očitovala s posebnom izvornosti u svojim spisima (usp. Ms B 1r). To je znanje sjajan izraz njezina poznavanja otajstva Kraljevstva i njezino osobno iskustvo milosti. Ono se može smatrati kao posebna karizma evanđeoske mudrosti, koju je Terezija, kao i drugi sveci i učitelji vjere crpila u molitvi (usp. Ms C 36 r).
2. Prihvaćanje primjera njezina života i njezina evanđeoskog nauka bilo je sveopće, postojano i brzo se širilo u našem stoljeću. Gotovo nasljedujući njezinu ranu duhovnu zrelost, njezinu je svetost Crkva veoma brzo priznala. Papa Pio X. potpisao je 10. lipnja 1914. dekret pokretanja postupka za njezino proglašenje blaženom, a 14. kolovoza 1921. papa Benedikt XV. proglasio je herojski stupanj kreposti službenice Božje. Tom je prigodom izrekao govor o putu duhovnog djetinjstva. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923. Nešto kasnije, 17. svibnja 1925. isti Papa, pred nebrojenim mnoštvom proglasio ju je svetom u Bazilici sv. Petra, istaknuvši sjaj njezinih kreposti i izvornost njezina učenja. Prihvaćajući molbu biskupa misionara, proglasio ju je 14. prosinca 1927. zajedno sa sv. Franjom Ksaverskim, zaštitnicom misija. Počinjući od tih priznanja duhovno zračenje Terezije od Djeteta Isusa raslo je u Crkvi i širilo se u cijelom svijetu. Mnoge ustanove zavjetovanoga života i crkveni pokreti, napose u mladim Crkvama, izabrale su je kao zaštitnicu i učiteljicu, nadahnjujući se na njezinom duhovnom učenju. Njezina poruka često sažeta u tzv. “malom putu” koji nije drugo nego evanđeoski put svetosti za sve, bila je predmet studija za teologe i promicatelje duhovnosti. Pod zaštitom Svetice iz Lisieuxa podignute su i posvećene Gospodinu katedrale, bazilike, svetišta i crkve u cijelom svijetu. Katolička Crkva uvrstila je njezino štovanje u raznim obredima Istoka i Zapada. Mnogi su vjernici mogli iskusiti snagu njezina zagovora. Mnogi pozvani u svećeništvo ili u zavjetovani život, napose u misijama i u klauzurnim samostanima, pridaju milost božanskog poziva njezinu zagovoru i njezinu primjeru.
3. Crkveni pastiri, počevši od mojih prethodnika, vrhovni svećenici ovoga stoljeća, koji su postavili njezinu svetost kao primjer za sve, također su istaknuli da je Terezija učiteljica duhovnog života naukom koji je u isto vrijeme jednostavan i dubok, a koji je ona crpila u Evanđelju pod vodstvom Božanskog učitelja i potom ga priopćila braći i sestrama u Crkvi s velikom djelotvornošću (usp. Ms B 2 v-3r).
To duhovno učenje nam je preneseno napose kroz njezinu autobiografiju, koja, sastavljena iz tri spisa što ih je napisala posljednjih godina svoga života, a objavljeni su godinu dana nakon njezine smrti pod naslovom “Povijest jedne duše” (Lisieux, 1898), proizvela je veliko zanimanje sve do naših dana. Ta autobiografija, prevedena zajedno s drugim njezinim spisima na oko pedeset jezika, učinila je poznatom Tereziju u svim krajevima svijeta, također i izvan Katoličke Crkve. Jedno stoljeće nakon svoje smrti, Terezija od Djeteta Isusa nastavlja se priznavati kao jedna od velikih učiteljica duhovnog života našega doba.
4. Zato nije čudo da su Svetoj Stolici bile predstavljene mnoge molbe da bude odlikovana naslovom “naučiteljice sveopće Crkve”. Od prije nekoliko godina, i napose kako se približavala radosna stota obljetnica njezine smrti, dolazili su sve brojniji takvi zahtjevi također i od biskupskih konferencija; osim toga održavali su se studijski kongresi i obiluju izdanja koja pokazuju kako Terezija od Djeteta Isusa posjeduje izvanrednu mudrost i pomaže svojim učenjem tolike muževe i žene svakog staleža da se upozna i uzljubi Isus Krist i njegovo Evanđelje.
U svjetlu tih činjenica odlučio sam neka se pažljivo prouči da li Svetica iz Lisieuxa posjeduje svojstva da može biti ukrašena naslovom “naučiteljice sveopće Crkve”.
5. Drago mi je da s tim u svezi mogu ukratko podsjetiti na neke trenutke iz života Terezije od Djeteta Isusa. Rodila se u Alenconu u Francuskoj, 2. siječnja 1873. Nakon dva dana krštena je u Crkvi Naše Gospe, primivši imena Marija Franjka Terezija. Njezini su roditelji Louis Martin i Zelie Guerin, kojih sam stupanj kreposti nedavno priznao. Poslije smrti majke, 28. kolovoza 1877., Terezija se preselila s cijelom obitelji u grad Lisieux, gdje je okružena ljubavlju oca i sestara, primila odgoj u isto vrijeme zahtjevan i pun nježnosti.
Pred kraj 1879. god. prvi puta pristupa sakramentu ispovijedi. Na dan Duhova 1883. zadobiva posebnu milost ozdravljenja od jedne teške bolesti posredovanjem Naše Gospe od Pobjede. Odgajana kod sestara benediktinki prima prvu pričest 8. svibnja 1884. nakon ozbiljne pripreme koju je okrunilo posebno iskustvo milosti bliskog sjedinjenja s Isusom. Nakon nekoliko tjedana, 14. lipnja iste godine, prima sakrament potvrde, sa živom sviješću onoga što sa sobom donosi dar Duha Svetoga po osobnom sudjelovanju u duhovskoj milosti. Za Božić 1866. doživljava veoma duboko duhovno iskustvo, što ga je nazvala “potpunim obraćenjem”. Zahvaljujući njemu, nadvladava osjećaj ranjivosti uzrokovanu gubitkom majke i započinje “divovsku trku” na putu savršenosti (usp. Ms A 44 v 45 v).
Terezija želi prihvatiti kontemplativni život u Karmelu u Lisieuxu, kao njezine sestre Paulina i Marija, ali joj to nije bilo moguće zbog mlade dobi. Za vrijeme hodočašća u Italiju, nakon što je posjetila Svetu kuću u Loretu i mjesta Vječnoga grada, za vrijeme audijencije koju je udijelio Papa vjernicima biskupije iz Lisieuxa, 20. studenog 1887. sa sinovskom hrabrošću tražila je od pape Leona XIII. da može ući u Karmel u dobi od 15 godina.
9. travnja 1888. godine ulazi u Karmel u Lisieuxu, gdje prima odijelo Djevičina reda 10 siječnja sljedeće godine, i polaže vječne zavjete 8. rujna 1890. g. na blagdan rođenja Blažene Djevice Marije. U Karmelu započinje hod prema savršenosti kako ga je zacrtala majka utemeljiteljica Terezija od Isusa, s istinskom revnošću i vjernošću, ispunjajući razne službe u zajednici koje su joj bile povjerene. Prosvijetljena Božjom Riječju i proživljavajući na poseban način kušnju bolesti svoga preljubljenog oca, Lous Martina, koji umire 29. srpnja 1894. g. Terezija se upućuje prema svetosti, ističući središnjost ljubavi. Novakinjama koje su bile povjerene njezinoj skrbi, otkriva i priopćuje mali put duhovnog djetinjstva, u kojem napredujući ulazi sve više u otajstva Crkve, i privučena Kristovom ljubavlju, osjeća u sebi rast apostolskog i misionarskog zvanja, koji ju potiče da sve sa sobom povede ususret Božanskom Zaručniku.
9. lipnja 1895. g. na blagdan Presvetog Trojstva, prikazuje se kao žrtva paljenica Milosrdnoj Božjoj ljubavi. 3. travnja sljedeće godine, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, otkriva prvi znak bolesti koje će ju odvesti u smrt. Terezija prima taj znak kao tajanstveni posjet Božanskog Zaručnika. U isto vrijeme ulazi u kušnju vjere koja će trajati sve do njezine smrti. Kako joj se zdravlje pogoršavalo, 8. srpnja 1897. g. smještena je u kućnu bolnicu. Njezine sestre i druge redovnice skupljaju njezine riječi, dok se boli i kušnje, koje podnosi strpljivo, pojačavaju da bi dosegle vrhunac smrću dana 30. rujna 1897. “Ne umirem nego ulazim u život”, pisala je jednome svom duhovnom bratu Bellieru (Pismo 244). Njezine posljednje riječi “Moj Bože, ja te ljubim” pečat su njezina življenja.
6. Terezija od Djeteta Isusa ostavila nam je spise koji su joj s pravom zaslužili naziv učiteljice duhovnog života. Njezino glavno djelo ostaje ispovijest njezina života u tri autobiografska rukopisa (Manuscriptus autobiographiques A, B, C) koji su prvotno bili objavljeni pod naslovom “Povijest jedne duše”, koji je potom postao slavan.
U rukopisu A, koji je napisan po nalogu sestre Agneze od Isusa, koja je tada bila samostanska poglavarica, i koji joj je bio uručen 21. siječnja 1896., Terezija opisuje razdoblja svoga religioznog iskustva: prve godine djetinjstva, napose događaj njezine prve pričesti i potvrde, mladost pa sve do ulaska u Karmel i prvih zavjeta.
Rukopis B, napisan za vrijeme duhovnim vježbi iste godine na molbu sestre Marije od Presvetog Srca, sadrži jedne od najljepših stranica svetice iz Lisieuxa, koje su najpoznatije i najviše navođene. U njim se očituje puna zrelost Svetice koja govori o svome pozivu u Crkvi, Kristovoj Zaručnici i Majci duša.
Rukopis C, sastavljen u mjesecu lipnju i u prvim danima srpnja 1897. nekoliko mjeseci prije njezine smrti, posvećen je poglavarici Mariji Gonzagi, koja ga je tražila, nadopunjuje sjećanja iz rukopisa A o životu u Karmelu. Te stranice odaju nadnaravnu mudrost autorice. O tome završenom razdoblju svoga života, Terezija zapisuje neka najuzvišenija duhovna iskustva. Posvećuje dirljive stranice kušnji vjere: milost čišćenja koja ju uranja u dugu i bolnu tamnu noć, rasvijetljenu njezinom vjerom u očinsku i milosrdnu ljubav Božju. Još jednom i bez ponavljanja Terezija dopušta da zasjaji blistavo svjetlo Evanđelja. Nalazimo tu najljepše stranice što ih je posvetila pouzdanom predanju u ruke Božje, jedinstvu između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, svome misionarskom zvanju u Crkvi.
U tim trima rukopisima, koji se podudaraju u tematskom jedinstvu i progresivnom opisivanju njena života i duhovnog hoda, Terezija nam je ostavila izvornu autobiografiju o povijesti svoje duše. Iz nje se vidi kako je njezin život bila egzistencija kroz koju je bog uputio svijetu jasnu poruku, pokazujući evanđeoski put, “mali put” kojim svi mogu ići, jer su svi pozvani na svetost.
U 266 svojim pisama koja su se sačuvala, a upućena su članovima obitelji, redovnicama, “braći” misionarima, Terezija priopćuje svoju mudrost, razvijajući naučavanje koje zapravo predstavlja duboko vršenje vođenja duša.
Pedeset i četiri pjesme čine dio njezinih spisa, koje su nadahnute Svetim Pismom i od kojih neke imaju veliku teološku i duhovnu vrijednost. Među njima zaslužuju poseban spomen “Živjeti od ljubavi” (P 17.) i pjesma “Zašto Te ljubim, o Marijo!” (P 54.) što je izvorni sažetak životnog puta Blažene Djevice Marije prema Evanđelju. Tome treba nadodati osam “pobožnih rekreacija” što su poetski i dramski sastavi koje je Svetica napisala i izvodila za svoju zajednicu prigodom pojedinih blagdana prema tradiciji Karmela. Među ostalim spisima treba navesti niz od 21 molitve. Ne smije se zaboraviti zbirka njezinih riječi, što ih je izrekla posljednjih mjeseci svoga života. Te riječi, koje su sačuvane u više obradbi, poznate kao “Posljednje riječi”, također se navode pod naslovom “Posljednji razgovori”.
7. Iz pažljivog studija spisa Svete Terezije od Djeteta Isusa i od odjeka što su ih oni imali u Crkvi, mogu se uočiti istaknuti pogledi “izvrsnog nauka” što je temeljni sastojak na kojemu se zasniva pridavanje naslova “Naučiteljica Crkve”. Prije svega je uočljivo postojanje posebne karizme mudrosti. Uistinu, ta mlada karmelićanka bez ikakve posebne teološke pripreme, ali rasvijetljena svjetlom Evanđelja, osjeća se poučena od Božanskog Učitelja, koji, kao što sama za Krista kaže, jest “Doktor doktora” (Ms A 83 v), od kojega crpi “božanske pouke” (Ms B 1r). Osjeća da su se u njoj ispunile riječi Svetog Pisma: “Ako je netko malen neka dođe k meni…; milosrđe je udijeljeno malenima” (Ms B 1 v; usp. Izr 9,4; Mudr 6,6) i zna da je poučena u božanskoj ljubavi, koja je skrivena mudrima i učenima, a koje se božanski Učitelj udostojao objaviti njoj, kao malenoj (Ms A 49 r; cfr Lk 10,21-22).
Papa Pio XI. koji je smatrao Tereziju iz Lisieuxa “zvijezdom svoga pontifikata” ne ustručava se ustvrditi u govoru na dan njezine kanonizacije, 17. svibnja 1925. g.; “… ona se otvorila istom Duhu istine, koji se običava skriti mudrima i učenima, a objaviti malenima; kao što svjedoči naš prethodnik, toliko je bila obdarena poznavanjem onoga što je uzvišeno, da je mogla pokazivati drugima siguran put spasenja”. (ASS 17, 1925, p. 213).
Njezino učenje nije samo sukladno Svetom pismu i katoličkoj vjeri, nego se ističe svojom dubinom i postignutim mudrim sažetkom. Njezin nauk jest u isto vrijeme ispovijest vjere Crkve, iskustvo kršćanskog otajstva i put svetosti. Terezija nudi zreli sažetak kršćanske duhovnosti; ujedinjuje teologiju i duhovni život, izražava se snažno i s autoritetom, s velikom sposobnošću uvjeravanja i komunikacije, kao što pokazuje prihvaćanje i rasprostranjenosti njezine poruke u Božjem narodu.
Terezijino učenje izražava s dosljednošću i ujedinjuje u skladnu cjelinu dogme kršćanske vjere kao nauk istine i iskustvo života. Ne smije se u tome smislu zaboraviti da razumijevanje poklada vjere što su nam ga Apostoli prenijeli, kao što uči Drugi vatikanski sabor, napreduje u Crkvi pod vodstvom Duha Svetoga (Dei Verbum br. 8).
U spisima Terezije iz Lisieuxa možda ne nalazimo kako kod drugih naučitelja Crkve, znanstveno obrađeno predstavljanje božanskih sadržaja, ali možemo zapaziti prosvijetljeno svjedočanstvo vjere koje, dok prima s pouzdanom ljubavlju Božju milosrdnu susretljivost i spasenje u Kristu, objavljuje otajstvo i svetost Crkve.
S pravom se, dakle, može prepoznati u Svetici iz Lisieuxa karizmu naučitelja Crkve, bilo po daru Duha Svetoga kojega je primila da bi živjela i izrazila iskustvo svoje vjere, bilo po posebnom razumijevanju Kristova otajstva. U njoj se usredotočuju darovi novoga zakona, milost Duha Svetoga, koji se očituje u živoj vjeri koja djeluje posredstvom ljubavi (usp. Sv. Toma Akvinski, Summa Theol. I-II, q. 106, art. 1: q. 108, art. 1).
Možemo primijetiti na Tereziju iz Lisieuxa ono što je rekao moj prethodnik Pavao VI. o jednoj drugoj mladoj svetici naučiteljici Crkve, Katarini Sijenskoj; “Ono što nas se najviše doimlje kod Svetice jest ulivena mudrost, tj. sjajno, duboko i zanosno prihvaćanje božanskih istina i otajstava vjere, prihvaćanje također i uz pomoć posebnih naravnih darova, ali očito čudesno, zahvaljujući karizmi mudrosti Duha Svetoga” (AAS 62, 1970, p. 675).
8. Svojim posebnim učenjem i svojim izvrsnim stilom, Terezija jest istinska učiteljica vjere i kršćanskog života. Kroz njezine spise, kao i kroz spise Svetih Otaca, prolazi oživljujuća srž katoličke predaje čije se bogatstvo, kao što potvrđuje Drugi vatikanski sabor, “ulijeva u praksu i život vjernika i Crkve koja moli”. (Dei Verbum, br.8).
Učenje Terezije iz Lisieuxa, kad se uzme u svome književnom rodu koje odgovara njezinu odgoju i njezinoj kulturi, i ako se uspoređuje s posebnim okolnostima njezina doba, pojavljuje se u providnosnom jedinstvu s najizvrsnijom crkvenom predajom, bilo po svojoj ispovijesti katoličke vjere, bilo po promicanju najistinskijega duhovnog života, koji se predlaže svim vjernicima na živ i pristupačan način.
Ona je učinila da je čar Evanđelja zasjao u našem vremenu; imala je predanje učiniti te se upozna i uzljubi Crkva, mistično tijelo Kristovo; pomogla je ozdraviti duše od strogosti i strahova janzenizma onih, koji su bili više skloni isticati Božju pravednost nego njegovo božansko milosrđe. Promatrala je i slavila u Božjem milosrđu sve savršenosti božanske , jer “čak i Božja pravda (možda više nego bilo koja Božja savršenost) čini mi se zaodjenuta ljubavlju” (MS A 83 v). Postala je tako živa slika onoga Boga, koji po molitvi Crkve svoju “svemogućnost najviše očituje praštanjem” (usp. Rimski Misal, zborna molitva, 26. nedjelja kroz godinu).
Premda Terezija nema pravo i vlastito sustavno učenje, ipak posebni odsjevi njezina nauka proizlaze iz njezinih spisa, koji kao po karizmi Duha Svetoga, dotiču samo središte poruke objave u jednoj izvornoj i jedinstvenoj viziji, predstavljajući učenje visoke kakvoće.
Središte njezine poruke uistinu jest samo otajstvo Boga Ljubavi, trojstvenog Boga, koji je beskrajno savršen u samome sebi. Ako ispravno duhovno iskustvo treba biti u skladu s objavljenim istinama, kroz koje Bog sam sebe daje, i otajstvo njegove volje (usp. Dei Verbum, br. 2) treba ustvrditi da je Terezija imala iskustvo božanske objave, postigavši promatranje temeljne stvarnosti naše vjere ujedinjene u otajstvu trojstvenog života. Na vrhu kako izvor i cilj, milosrdna ljubav triju božanskih osoba, kao što ona to izražava, napose u svome “Činu prikazanja milosrdnoj ljubavi”. U temelju, od strane osobe, jest iskustvo da smo posinjena djeca Isusova Oca; to je najistinskiji smisao duhovnog djetinjstva, tj. iskustva božanskog posinjenja pod utjecajem Duha Svetoga. Također u temelju toga učenja pred nama je bližnji, drugi, u čijem spasenju moramo surađivati s Isusom sa samom njegovom milosrdnom ljubavlju. Kroz duhovno djetinjstvo doživljava se da sve dolazi od Boga, k Njemu se vraća i u Njemu boravi za spasenje sviju, u otajstvu milosrdne ljubavi. To je naukovna poruka što ju je naučavala i živjela svetica.
Kao i za svece Crkve svih vremena, također i za nju, u njezinu duhovnom iskustvu, središte i punina objave jest Krist. Terezija je upoznala Isusa Krista, zavolila ga je i učinila je da bude ljubljen s poletom zaručnice. Prodrla je u otajstva njegova djetinjstva, u riječi njegova Evanđelja, u patnju Sluge patnika, koja je utisnuta u njegovo sveto lice, u sjaj njegova slavnog življenja, u njegovu euharistijsku prisutnost.
Pjevala je sve izraze Kristove božanske ljubavi, kako ih predstavlja Evanđelje (usp. PN 24, “Isuse moj preljubljeni sjeti se!”).
Terezija je bila na poseban način prosvijetljena o stvarnosti Mističnog tijela Kristova, o različitosti njegovih karizmi, o darovima Duha Svetoga, o odličnoj snazi ljubavi, koja je samo srce Crkve, u kojoj je ona našla svoje zvanje kontemplativke i misionarke (sup. Ms B 2r-3v).
Na kraju, među najizvornijim poglavljima njezina duhovnog učenja treba spomenuti mudro istraživanje što ga je Terezija razvila o tajni i o hodu blažene Djevice Marije, stigavši do poimanja koji su veoma blizu učenju Drugog vatikanskog sabora u poglavlju VIII. konstitucije Lumen Gentium, i onome što sam napisao u svojoj enciklici Redemptoris Mater od 25. ožujka 1987.
9. Prvotni izvor njezina duhovnog iskustva i učenja jest Božja riječ u Starom i Novom zavjetu. Ona sama to priznaje, napose ističući svoju žarku ljubav prema Evanđelju (usp. Ms A, 83 v). U njezinim spisima ima preko tisuću navoda iz Biblije; više od četiri stotine iz Starog i preko šesto iz Novog zavjeta. Unatoč neodgovornoj spremi i manjku pomagala za studij i tumačenje svetih spisa, Terezija je uronila u promatranje Božje Riječi s vjerom i sa posebnom neposrednošću. Pod utjecajem Duha Svetoga dostigla je za sebe i za druge duboko poznavanje božanske Objave. Sa svojim usredotočenjem punim ljubavi prema Svetom Pismu – htjela je čak studirati hebrejski i grčki da bi bolje razumjela slovo i duh svetih spisa – upozorila je na važnost što ga biblijski izvori imaju u duhovnom životu, istaknula je izvornost i svježinu Evanđelja, trijezno je njegovala duhovno tumačenje Božje Riječi. Tako je otkrila skrivena blaga, usvojivši riječi i događaje s nadnaravnom smionošću kao npr. kad je čitala tekstove sv.Pavla (sup. 1 Kor 12-13), naslutila je svoje zvanje ljubavi ( usp. Ms B 32-3v). Prosvijetljena objavljenom Riječi, Terezija je napisala genijalne stranice o jedinstvu između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu (usp. Ms C 11 v – 19 r); i poistovjetila se je s Isusovom molitvom na posljednjoj večeri, kao izrazom njegova posredovanja za spasenje sviju ( usp. Ms C 34 r- 35r).
Njezino učenje sukladno je, kao što je već rečeno, s učenjem Crkve. Već od djetinjstva bila je u obitelji odgajana sudjelovati u molitvi i u javnom bogoštovlju. Pripremajući se na prvu ispovijed i pričest, te na potvrdu pokazala je izvanrednu ljubav prema istinama vjere, i naučila je gotovo naizust Katekizam (usp. Ms A 37 r 37 v). Na kraju svoga života napisala je svojom vlastitom krvlju Apostolsko vjerovanje kao izraz svoga bezuvjetnog pristajanja uz ispovijest vjere.
Osim što se hranila riječima Svetoga Pisma i učenjem Crkve, Terezija se je od mladosti hranila naukom iz knjige Nasljeduj Krista, koju je, kako sama priznaje, znala gotovo naizust. (usp. Ms A 47 r). Za ostvarenje njezina karmelićanskog zvanja bili su odlučujući duhovni spisi Majke utemeljiteljice, Terezije od Isusa, posebno oni koji izlažu kontemplativni i crkveni smisao karizme terezijanskog Karmela (usp. Ms C 33 v). Ali na sasvim poseban način Terezija se je hranila mističnim učenjem sv. Ivana od Križa, koji je bio njezin pravi duhovni učitelj (usp. Ms. A 83 r). Nije, stoga, čudo ako je u školi tih dvoje svetaca, koji su poslije proglašeni naučiteljima Crkve, također i ona, odlična učenica, postala učiteljica duhovnog života.
10. Duhovni nauk Terezije iz Lisieuxa pridonio je širenju Božjega Kraljevstva. Svojim primjerom svetosti, savršene vjernosti Majci Crkvi, potpunog zajedništva s Petrovom Stolicom kao i posebne milosti koje je posredovala za mnogu braću i sestre misionare, dala je posebni doprinos obnovljenom naviještanju i iskustvu Kristova Evanđelja, i proširenju katoličke vjere među sve narode zemlje.
Ne treba se mnogo zadržavati na sveobuhvatnosti terezijanskog učenja i na širokom prihvaćanju njezine poruke za vrijeme proteklih sto godina koje nas dijele od njezine smrti: to je dobro dokumentirano u studijama koje su načinjene u svrhu dodjeljivanja Svetici naslova “Naučiteljica Crkve”.
Posebnu važnost u tome smislu ima činjenica što Crkveno učiteljstvo nije samo priznalo Terezijinu svetost, nego je istaknulo njezinu mudrost i njezino učenje. Već Papa Pio X. reče o njoj da je bila “najveća svetica modernog doba.” Primivši s radošću talijansko izdanje Povijesti jedne duše, pohvalno je istaknuo plodove koji se dobivaju iz terezijanske duhovnosti. Papa Benedikt XV. prigodom proglašenja herojskog stupnja kreposti Službenice Božje, istkanuo je put duhovnog djetinjstva i pohvalio je znanost božanskih stvarnosti, koje je Bog podario Tereziji, da bi druge poučavala putove spasenja (usp. AAS 13, 1921., 449-452). Papa Pio XI. prigodom njezine kako beatifikacije tako i kanonizacije, istaknuto je i preporučio svetičin nauk, ističući posebno božansko rasvijetljenje (Govori Pia XI., svezak I., Torino 1959, p. 91) i nazvao ju je učiteljicom života (usp. AAS 17, 1925., str. 211-214). Papa Pio XII. prigodom posvete bazilike u Lisieuxu godine 1954., potvrdio je među ostalim da je Terezija proniknula svojim učenjem u samo srce Evanđelja (usp. AAS 46, 1954. str. 404-408). Kardinal Angelo Roncalli, budući Papa Ivan XXIII, nekoliko puta je posjetio Lisieux, napose kad je bio nuncij u Parizu. Za vrijeme svoga pontifikata očitovao je u raznim prigodama svoju pobožnost za Sveticu i izložio je veze između učenja Svetice iz Avile te njezine kćeri, Terezije iz Lisieux (Govori, Poruke, Razgovori, svez. II., 1959.-1960., str. 771-772). Više puta za vrijeme održavanja Drugog vatikanskog sabora oci su podsjetili na njezin primjer i njezino učenje. Papa Pavao VI. na stotu obljetnicu njezina rođenja, upravio je 2. siječnja 1973.g. pismo biskupu Bayeuxa i Lisieux, u kojem uzvisuje Terezijin primjer u traženju Boga, predlaže ju kao učiteljicu molitve i teološke nade, primjer zajedništva s Crkvom, preporučujući studij njezinog nauka učiteljima, odgojiteljima, pastirima i samim teolozima (usp. AAS 65, 1973., str. 12-15). Ja sam u raznim zgodama imao radost spomenuti svetičinu osobu i učenje, na poseban način prigodom nezaboravnog pohoda Lisieuxa, 2. lipnja 1980, kada sam sve htio podsjetiti na sljedeće: “O Tereziji iz Liseiuxa, može se s uvjerenjem reći da je Duh Božji dopustio njezinu srcu izravno objaviti ljudima našega vremena temeljno otajstvo, stvarnost Evanđelja (….) “Mali put” jest put “svetog djetinjstva”. U tom putu ima nešto jedinstveno, to je genij svete Terezije iz Lisieuxa. U isto vrijeme potvrda i obnova najopćenitije i najtemeljnije istine. Koja istina evanđeoske poruke doista nije najtemljenija i najopćenitija od ove: Bog je naš Otac i mi smo njegova djeca?” (Učenje Ivana Pavla II. svezak III./1, 1980., str. 1659.)
Ti jednostavni navodi neprekinuta niza svjedočanstava papa ovoga stoljeća o svetosti i nauku Svete Terezije od Djeteta Isusa i o sveopćoj rasprostranjenosti njezine poruke jasno izražavaju koliko je Crkva u svojim pastirima i vjernicima prihvatila duhovno učenje te svetice.
Znak crkvenog prihvaćanja svetičina nauka jest njegova prisutnost u mnogim spisima redovnog crkvenog učiteljstva, posebno kada se govori o kontemplativnom i misionarskom zvanju, o povjerenju u pravednog i milosrdnog Boga, o kršćanskoj radosti, o pozivu na svetost. Također u tome smislu svjedoči nazočnost njezina učenja u najnovijem Katekizmu Katoličke Crkve (br. 127, 826, 956, 1011, 2011, 2558). Ona koja je toliko voljela iz katekizma učiti vjerske istine, zaslužila je da bude ubrojena među ugledne svjedoke katoličkog nauka.
Terezija posjeduje posebnu sveobuhvatnost. Njezina osoba, evanđeoska poruka “maloga puta” pouzdanja i duhovnog djetinjstva našli su i nalaze iznenađujuće prihvaćanje koje je nadišlo svake granice. Utjecaj njezine poruke odnosi se u prvom redu na muževe i žene čiju je svetost i junačke kreposti sama Crkva priznala, na crkvene pastire, teologe i osobe koje se bave duhovnošću, svećenike i bogoslove, redovnike i redovnice, crkvene pokrete i nove zajednice, muževe i žene svih staleža i sa svakog kontinenta. Svima njima Terezija upućuje svoju osobnu potvrdu da je kršćansko otajstvo, kojemu je postala svjedok i apostol, učinivši se po molitvi, kako se sama smiono izrazila, “apostol apostola” (Ms A 56 r), treba shvatiti doslovce, s najvećim mogućim realizmom, jer ima sveobuhvatnu vrijednost u vremenu i prostoru. Snaga njezine poruke stoji u konkretnom očitovanju kako se sva Isusova obećanja ostvaruju u vjerniku koji s pouzdanjem prima u svome životu spasiteljsku Otkupitljevu prisutnost.
11. Svi ti razlozi jesu jasno svjedočanstvo suvremene važnosti nauka svetice iz Lisieuxa i posebnog utjecaja njezine poruke na muževe i žene našega stoljeća. Ima, međutim, još nekoliko okolnosti koje čine još značajnijom njezino proglašenje naučiteljicom Crkve našega vremena.
Prije svega Terezija je žena, koja je približujući se Evanđelju znala pronaći skrivena bogatstva s onom određenošću i dubokim životnim i mudrim odjekom što je vlastito ženskom geniju. Ona svojom sveobuhvatnošću izranja u mnoštvu svetih žena koje sjaje evanđeoskom mudrošću.
Terezija je potom kontemplativka. U skrovitosti svoga Karmela ona je živjela veliku avanturu kršćanskog iskustva tako da je spoznala dužinu i širinu, visinu i dubinu Kristove ljubavi. (usp. Ev.3, 18-19). Bog je htio da ne budu skrivene njezine tajne, nego je Tereziju osposobio naviještati tajne Kralja (usp. Ms C 2 v).
Svojim životom Terezija pruža svjedočenje i teološko objašnjenje ljepote kontemplativnog života kao potpunog darivanja Kristu, Zaručniku Crkve i kao živa potvrda Božjega prvenstva nad svim stvarima. Njezin je život skroviti život koji posjeduje tajanstvenu plodnost u širenju Evanđelja i ispunja Crkvu i svijet Kristovim miomirisom (usp. Pismo 169, 2 v).
Terezija je na kraju mlada osoba. Ona je postigla zrelost svetosti u punoj mladosti. (usp. Ms C 4 r). Kao takva ona postaje učiteljica evanđeoskog života, napose djelotvornog da bi osvijetlila putove mladih, koji trebaju biti revnitelji i svjedoci Evanđelja među novim naraštajima.
Terezija od Djeteta Isusa nije samo po dobi najmlađi naučitelj Crkve, nego nam je i najbliža u vremenu, kao da se želi istaknuti neprekinutost kojom Duh Gospodnji šalje Crkvi svoje poslanike, muževe i žene, kao učitelje i svjedoke vjere. Doista, kakvegod bile promjene koje se mogu dogoditi u tijeku povijesti i unatoč posljedicama koje one mogu imati u životu i razmišljanju ljudi pojedinih razdoblja, ne smijemo izgubiti iz vida neprekinutost koja međusobno ujedinjuje naučitelje Crkve: oni ostaju u svakom povijesnom razdoblju svjedoci Evanđelja koje se ne mijenja i, sa svjetlom i snagom koja ima dolazi od Duha, postaju njegovi poslanici navješćujući ga u svojoj čistoći svojim suvremenicima. Terezija je učiteljica za naše doba koje žeđa za živim i bitnim riječima, za junačkim i vjerodostojnim svjedočanstvima. Stoga je voljena i prihvaćena također i kod braće i sestara drugih kršćanskih zajednica, također i kod onih koji nisu kršćani.
12. Ove godine kada se slavi stota obljetnica slavne smrti Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, dok se pripremamo na slavlje Velikog Jubileja 2000-ite godine, nakon što sam primio brojne molbe i od uglednih osoba, posebno od mnogih biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta, i nakon što sam primio službenu molbu ili “Supplex Libellus”, koja mi je upravljena 8. ožujka 1997. od biskupa Bayeuxa i Lisieuxa, kao i od generala Reda bosonogih karmelićana od Blažene Djevice Marije s gore Karmela i od generalnog postulatora istoga reda, te prethodno dobivši mišljenje od Kongregacije za nauk vjere što se tiče izvrsnog učenja (Apost. Konst. Pastor Bonus, 73) odlučio sam povjeriti Kongregaciji za proglašenje svetaca koja je to nadležna, poseban studij dodjeljivanja toj svetici naslova naučitelja Crkve.
Nakon što su prikupile potrebnu dokumentaciju, spomenute dvije kongregacije su uzele predmet u razmatranje na svojim zasjedanjima: Kongregacija za nauk vjere izjasnila se 5. svibnja 1997. što se tiče “izvrsnog nauka”, a Kongregacija za proglašenje svetaca 29. svibnja iste godine da bi ispitala posebnu “Poziciju”. Kardinali i biskupi, članovi istih Kongregacija, slijedeći postupak koji sam odobrio za tu prigodu, sastali su se 17. lipnja na interdikasterijalnu sjednicu i raspravljali su o kauzi, izrazivši jednodušno naklono mišljenje da se Svetoj Tereziji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica dodijeli naslov naučitelja sveopće Crkve. To mi je mišljenje bio osobno priopćio kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, i dopredstojnik Kongregacije za proglašenje svetaca, mons. Alberto Bovone, naslovni nadbiskup Cezareje i Numidije. Imajući to pred očima, 24. kolovoza, za vrijeme molitve Anđelova pozdravljenja, u nazočnosti stotinu biskupa i pred nepreglednim mnoštvom mladeži iz cijeloga svijeta, koji su se okupili u Parizu za 12.svjetski dan mladih želio sam osobno navijestiti nakanu da ću Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica proglasiti naučiteljicom sveopće Crkve prigodom slavljenja Svjetskog misijskog dana u Rimu.
Danas, 19. listopada 1997. na Trgu sv. Petra, ispunjenog vjernicima koji su došli sa svih strana svijeta, u nazočnosti brojnih kardinala, nadbiskupa i biskupa, za vrijeme svečanog euharistijskog slavlja proglasio sam Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica naučiteljem sveopće Crkve ovim riječima:
Izlazeći u susret željama velikog broja braće u biskupstvu i brojnih vjernika iz cijeloga svijeta, nakon što sam saslušao mišljenje Kongregacije za proglašenje svetaca i pošto sam dobio mišljenje Kongregacije za nauk vjere o onome što se tiče “izvrsnog nauka”, imajući siguran uvid i nakon zrelog odlučivanja, snagom svoje apostolske vlasti proglašavamo Svetu Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, djevicu, naučiteljicom sveopće Crkve. U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.
Nakon što smo sve izvršili kako treba, određujemo da se ovo apostolsko pismo čuva s religioznim štovanjem i da ima potpuni učinak sada i u buduće; i da se tako pravedno prosuđuje i određuje, te da bude ništavno i bez temelja sve što bi se o tome drugačije moglo izvršiti od bilo koga, od bilo koje vlasti, svjesno ili u neznanju.
Dano u Rimu, kod Sv. Petra, pod ribarovim prstenom, dana 19. listopada Godine Gospodnje 1997., a dvadesete našega papinskog služenja.
Papa Ivan Pavao II.