Ivanić-Grad, (IKA) – Znanstveni kolokvij o zagrebačkom nadbiskupu Josipu Jurju Posiloviću održan je 18. rujna u maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Ivanić-Gradu. Kolokvij je organizirala Udruga “Nadbiskup Josip Juraj Posilović”. U skup je uvela tajnica Udruge Josipa Ilić riječima: “Vaš sam! Hrvat sam! Bogu i svom narodu hoću da živim, vjeru pradjedova naših propovijedam, slogu i jedinstvo svih rodoljuba da štitim!” Bile su to pozdravne riječi nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića upućene 7. srpnja 1894. godine s balkona Nadbiskupskoga dvora u Zagrebu hrvatskom puku koji je oduševljeno klicao svom novom nadbiskupu: “Živio! Dobro nam došao!”
Zagrebačku nadbiskupiju i Ivanić-Grad vežu sjećanja na velikana rođena u Ivanić-Gradu – nadbiskupa Posilovića, čije ime nosi i Udruga nadbiskup Josip Juraj Posilović, osnovana vođena uzorom lika nadbiskupa Posilovića. Neki od ciljeva Udruge su promicanje općeg dobra i dostojanstva ljudske osobe, obiteljskih vrijednosti, briga za očuvanjem kulture, hrvatskog jezika, znanosti, umjetnosti, poboljšanje kvalitete života djece, mladeži i obitelji koje žive u rizičnim uvjetima, poticanje međugeneracijske solidarnosti, promicanje volonterskog rada i brojni drugi.
Pozdravne riječi uputili su i gradonačelnik Ivanić-Grada Javor Bojan Leš i gradonačelnik Senja Darko Nekić. Znanstveni kolokvij moderirao je predsjednik Udruge nadbiskup Posilović dr. Mile Marinčić.
Profesorica u mirovini dr. Agneza Szabo održala je izlaganje “Zagrebački nadbiskup Juraj Posilović – mecena i dobrotvor Moslavine, ali i cijele Hrvatske”. Život i djelo zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića (Ivanić Grad 1834. – Zagreb 1914.), odvijao se u vrijeme dubokih socijalnih previranja i ratova. U žarištu njihovih izazova Posilović je već kao svećenik i profesor u Zagrebu, poslije i nadbiskup (1894.-1914.) prepoznavao bitnosti svoga životnoga poslanja: služiti svome narodu u njegovim životnim potrebama. Značilo je to da će kao svećenik poučavati narod u vjeri, ali i služiti socijalno ugroženima bez razlike staleža i položaja, i na svim područjima svakodnevnoga života. Zato je Posilović pomagao gradnju i rad škola, crkava, samostana, i sirotišta, djelovanje i rad knjižnica i tiskanje knjiga, kao i drugih kulturno prosvjetnih ustanova. Osobito je s ljubavlju i predanošću pomagao gradsku sirotinju i radništvo. O širini i dubini njegova dobrotvorstva, svjedoči i njegova oporuka iz 1912. godine, za Moslavinu, kao i Ivanić grad.
U povodu njegove smrti, gotovo su svi mediji javljali: “Za sebe nije trebao mnogo, a ostalo je prikazao Bogu, Crkvi i svome narodu”.
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović održao je izlaganje “Biskup Juraj Posilović i glagoljica”. Razlog poziva biskupa Bogovića na taj znanstveni kolokvij jest i poveznica nadbiskupa Posilovića s Gospićko-senjskom biskupijom. Naime, nadbiskup Posilović je prije imenovanja zagrebačkim nadbiskupom bio biskup u Senjskoj i Modruškoj biskupiji.
Juraj Posilović bio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije, u kojoj nije bilo prošireno staroslavensko bogoslužje, a postao je biskupom u Senjskoj i Modruškoj biskupiji, u kojoj je to bogoslužje imalo tisućgodišnju praksu. Razumljivo je da je novi biskup prihvatio tu praksu. No, u njegovo vrijeme staroslavenski jezik u liturgiji gotovo je svuda ustuknuo pred govornim hrvatskim jezikom, što nije imalo potporu u zakonodavstvu Katoličke Crkve. Nova praksa neizravno je nalazila opravdanje u nedostatku liturgijskih knjiga na jeziku hrvatskih glagoljaša. No, ta isprika je izgubila snagu kada je 1893. godine tiskan upravo tim jezikom i glagoljskim pismom novi misal u redakciji Dragutina Parčića. Taj misal Posilović je svesrdno podržao i naložio svim svećenicima da se u liturgiji njime koriste. U poslanici svećenicima izrazio je svoje mišljenje o staroslavenskoj službi Božjoj i o glagoljici. Misal je naišao na veliku oporbu, pogotovo u župama u kojima je bilo pravoslavnih jer su neki katolici shvatili da je to korak prema prevođenju njih na pravoslavlje. Najviše ih je smetalo što se u Očenašu moli “iže jesi”, dakle onako kako se čuje u pravoslavnim crkvama. Bilo je otvorenih pobuna protiv tog misala. Na narod je najviše djelovala biskupova odredba da se u župama koje ne prihvaćaju misal može služiti samo tiha misa. Nakon toga su malo po malo sve župe prihvatile Parčićev staroslavenski misal.
Po završetku znanstvenog skupa misu u crkvi Sv. Petra u Ivanić-Gradu predvodio je biskup Bogović u koncelebraciji sa župnikom župe sv. Petra mons. Josipom Ćorićem, generalnim vikarom Sisačke biskupije, i župnim kapelanom Ivicom Šimunovićem, uz pjevanje župnog zbora. Biskup je u homiliji govorio o važnosti Božje riječi, koja je tijelom postala, ali i ocrtao ulogu i značenje staroslavenskog (hrvatskog) jezika i glagoljice u sustavu tzv. svetih jezika. Naime, još na crkvenom saboru u Splitu hrvatski narod govori i piše svojim hrvatskim jezikom. Ono što će se u Crkvi dogoditi tek s Drugim vatikanskim koncilom, mi imamo stoljećima prije. Biskup Bogović na kraju je zahvalio na pozivu na znanstveni kolokvij, izrazivši nadu u daljnju suradnju s Udrugom, a u završnim riječima župnik Ćorić je, uz zahvalu biskupu, istaknuo važnost edukacije župljana o značajnim ljudima te župe, poput nadbiskupa Posilovića, kao i njegovu doprinosu Crkvi, državi i gradu iz kojeg je potekao.