Zagreb, IKA) – U samostanu Svetoga Duha franjevaca konventualaca u Zagrebu 29. i 30. rujna održava se međunarodni znanstveni skup “Posljednjih 100 godina: Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca (1907.-2007.)”. Skup je središnji događaj u okviru Dana provincije koji se organiziraju u povodu obilježavanja stote obljetnice obnovljene samostalnosti Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Znanstvenom skupu nazočili su provincijali i provincijalke redovničkih zajednica, tajnik vladine Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Franjo Dubrović, mnogobrojni franjevci konventualci hrvatske, padovanske i slovenske provincije, te vjernici laici.

Pozdravljajući okupljene i otvarajući skup, domaćin ministar provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Đuro Hontić istaknuo je kako se ovim skupom želi spomenuti znamenitih imena i zaslužne braće i sjetiti se da je današnja Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca s Božjom pomoći, kroz razne povijesne nedaće dala svoj doprinos u povijesti spasenja u našoj crkvenoj, nacionalnoj i široj povijesti. Ovaj skup je prigoda govoriti o znanstvenom, intelektualnom, kulturnom, glazbenom i duhovnom stvaralaštvu hrvatskih franjevaca konventualaca, ali i o materijalnoj izgradnji u hrvatskom narodu, te Americi kamo su krenuli za hrvatskim čovjekom, rekao je provincijal Hontić.

U ime ministra generala Reda franjevaca konventualaca o. Marca Tasce, skup je pozdravio generalni asistent Reda franjevaca konventualaca za Srednju Europu (CEC) o. Miljenko Hontić. On je izrazio radost da je na prošlom provincijskom kapitulu prihvaćeno, a ovim i ostvareno obilježavanje ovog jubileja, te se tako barem malo uspjelo otrgnuti zaboravu one svijetle trenutke života i razvoja braće i zajednica koje su prethodile u svjedočenju franjevačke karizme i služenja Crkvi i narodu na prostorima današnjih triju provincija: hrvatske, padovanske i slovenske. O. Luciano Bertazzo prenio je pozdrave subraće iz Padovanske provincije. Podsjetio je kako je poseban povijesni kontekst 1907. godine doveo do razdvajanja, kojemu se ne može zanijekati suprotstavljanja i protivljenja, koja sigurno nisu svi podržavali. Više vrijednosti zasjenjene su poviješću koja je više isticala ono što razdvaja od onoga što ujedinjuje. Ministar provincijal Slovenske provincije sv. Josipa franjevaca konventualaca o. Milan Kos izrazio je radost na 50 godina tijekom kojih su slovenski franjevci konventualci dijelili radost i uspjeh Franjine braće u zajedničkoj provinciji s hrvatskom subraćom. To je bilo vrijeme kad su naša braća proživljavala velika iskušenja, ali su uvijek iznova dobivala snagu i poticaje za budućnost. Vodstvo Provincije i odgojne ustanove su velikodušno primali i slovenske kandidate i tako omogućili nastanak Slovenske minoritske provincije. Naša braća s radošću i oduševljenjem spominju godine koje su provela u Zagrebu i upravo to potvrđuje da su na djelu bili duh sv. Franje i briga za zvanja. Povezuje nas zajednička povijest, koja ne smije samo ostati lijepo podsjećanje, već nadasve obveza i želja da ćemo i unaprijed, premda živimo u dvjema provincijama i dvjema samostalnim državama, tijesno međusobno surađivati u zalaganju za redovnički život i apostolat te se veseliti za sve lijepo koje nam Gospodin daruje, poručio je o. Kos.

Prvo izlaganje na temu „Obnova redovničkog života u Provinciji potkraj 19. st.” održao je o. Bernardin Filinić. Na početku izlaganja podsjetio je na krizu redovništva u drugoj polovici 18. st. koja će potrajati u 19. st., a odrazila se i na Franjevački red u njegovoj cjelini, a posebno Red franjevaca konventualaca. Tako 3. kolovoza 1827. godine dolazi do spajanja preostalih samostana provincije sv. Jeronima i sv. Antuna u provinciju sv. Antuna Padovanskoga, kasnije nazvanu Dalmato-Patavina. Ocrtavajući daljnji razvoj društveno-političkih okolnosti koje su se odražavale na provinciju, o. Filinić je istaknuo kako je upravo na tome „nikla nova mladica” u osobi fra Bonaventure Soldatića, Cresanina s kojim započinje obnova ne samo Provincije nego i cijelog Reda franjevaca konventualaca. Kao provincijal (1865.) preselio je sjedište provincije iz Padove u Cres, što je doprinijelo preporodu hrvatskog dijela ujedinjene Provincije. U Cresu je započeo odgoj novoga redovničkog naraštaja u duhu obnove evanđeoskog siromaštva i redovničke zajednice. Istovremeni plod odgojnog centra u Cresu bio je preporod hrvatskog dijela ujedinjene Provincije. Cresko središte franjevaca konventualaca doprinijelo je i obnovi hrvatske svijesti kako kod lokalnog stanovništva, tako i među članovima Provincije. Ono što je započeo kao provincijal, nastavio je kasnije i kao general Reda franjevaca konventualaca. Stoga je s pravom smatran obnoviteljem Reda franjevaca konventualaca. On je zacrtao i započeo krajem 19. stoljeća obnovu koja će obilježiti Red u 20. stoljeću. Ono što je započeo u Cresu kao poglavar Provincije, nastavio je u Rimu kao poglavar Reda. Soldatiću je stalo do toga da franjevci konventualci ne budu samo konzervatori prošlosti i čuvari uspomena Franjevačkog reda, nego živi svjedoci i prenositelji Franjine baštine – oni koji će živjeti Evanđelje, zaključio je o. Filinić.

O „Političko-administrativnim prilikama u Istri početkom 20. st.” govorio je dr. Marino Manin. On je kratko ocrtao političke prilike u 19 st. koje su donijele velike unutarnje lomove društva do druge polovice tog stoljeća, kada dolazi do modernizacije društva u Habsburškoj monarhiji, a kasnije Austro-ugarskoj. Podsjetio je kako se 60-tih godina 19. st. uslijed reformi u Istri kao oblik vladavine uvodi pokrajinski sabor. Kao posljedica toga razvijaju se nacionalni integracijski procesi talijanski, slovenski i hrvatski. U to vrijeme važnu ulogu ima „Naša sloga” kao institucija oko koje se događa preporod. U hrvatskom nacionalnom pokretu razlikuju se dva momenta. Do smrti biskupa Dobrile 1882. godine prevladava narodnjačka orijentacija, druga generacija Matka Laginje i župnika Spinčića je pod utjecajem pravaške ideje. Potkraj 19. st. na istarskom području dolazi do razvoja gospodarstva, a veliku ulogu imaju gradovi Trst i Rijeka, koji su bili znatno veći od prosječnih istarskih gradića. Pula se prvenstveno razvila kao pomorska baza nastala kao posljedica 1848. godine. No, sve procese profiliranja kako političkog, tako i gospodarskog na području Istre prekida I. svjetski rat. Nakon I. svjetskog rata uspostavljena je talijanska vojna okupacijska uprava koja traje do 1920. godine. Na kraju izlaganja dr. Manin je istaknuo kako i redovnička zajednica franjevaca konventualaca koja je uslijed novih političkih prilika bila prisiljena napustiti Cres 1919. godine u vrijeme talijanske okupacijske uprave, ukazuje na to, da su talijanske vojne okupacijske vlasti primijenile vrlo rigidan model ponašanja prema lokalnom stanovništvu. Prvi su na udaru bili činovnici, pogotovo oni na pošti, potom učitelji i svećenici. Tako se može reći da za vrijeme vojno-okupacijske uprave veći dio hrvatske elite napušta područje Istre, zaključio je dr. Manin.

O. Luciano Bertazzo održao je predavanje na temu „Razvoj Padovanske provincije u 20. st.”. Istaknuo je kako Antunovski pol tvori prvi ključ za iščitavanje povijesti i identiteta ponovno uspostavljene Provincije Svetoga Antuna. Podsjetio je kako su prve godine samostalnosti bile posvećene utvrđivanju struktura: kako organizacijskih, tako i formacijskih. Posebna je skrb pritom posvećena pitanju sjemeništâ. Provincija se, s početna tri antunovska samostana na području Padove (Sveti Antun, Arcella, Camposampiero), danas proširila na čitavu sjevernu Italiju (od Torina do Trsta), te je ujedno prisutna u Portugalu, Čileu, dok posjeduje i misijsku kustodiju u Gani. Provincija ima oko 40 samostana.
Osvrćući se na poslanje karitativne službe, o. Bertazzo je podsjetio na ustanovljenje “Kruha svetog Antuna” 1897. godine koje je izravno povezan sa svečevom bazilikom, spreman odgovoriti na osnovne potrebe tolikih siromaha. Tu je i projekt velikih razmjera u povijesti Provincije je “Naselje sv. Antuna” započet ratnih godina u samostanu u Fanni, kojim se dao snažan poticaj prihvaćanju siročadi koja su dolazila iz različitih dijelova Italije. U srpnju 1980., zahvaljujući nadahnuću i upornosti trojice subraće, u Monseliceu je uspostavljena kuća za prihvat “Zajednica svetoga Franje”, koja se postupno organizirala kao terapijska zajednica za ovisnike i alkoholičare, prema metodi doktora Hudolina. Na karitativnom planu važno je i djelovanje „Caritas Antoniana”. Nasljedujući sv. Antuna kao neumornog navjestitelja Riječi na putovima Europe svojega vremena, provincija izdaje “Messaggero di S. Antonio” – “Glasnika sv. Antuna” (1. siječnja 1898.). Kada je riječ o teološkoj formaciji laikâ, Teološki studij za laike Sv. Antuna, pokrenut je u prosincu 1945. kao drugi takav studij u Italiji. Zaključujući izlaganje, o. Bertazzo je istaknuo kako franjevačka povijest, ona Padovanske provincije, sa snažnim antunovskim obilježjima, povremeno se čak čini kako nadilazi identitet karizme svojega ishodišta. Ovakvo obilježje objašnjava dobru primljenost u narodu Venetske pokrajine koji fratre prepoznaje kao “antunovsku braću”, još i više od “franjevačke braće”, kako bi zapravo valjalo reći. U njezinu unutarnjem životu, nije, međutim, nedostajalo snažnog povratka franjevačkom identitetu, zahvaljujući ponovnom otkrivanju Fonti Francescane (Franjevačkih izvora). I prisutnost sv. Antuna, važna za utvrđivanje provincijske povijesti, vraćena je u dimenziju izvornoga franjevaštva.