ZNANSTVENI SKUP O VJERI I ZDRAVLJU NA KBF-u U SPLITU

Briga za zdravlje poziv je i zahtjev ljubavi

Prigodom 10. obljetnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu održan je, 26. svibnja, znanstveni skup na temu «Vjera i zdravlje». Misu zahvalnicu za sve članove HKLD-a i sve djelatnike u zdravstvu predvodio je, 25. svibnja, u katedrali sv. Dujma splitsko-makarski nadbiskup dr. Marin Barišić. U propovijedi je istaknuo da bolest paralizira, uzrokuje sputanost, ugrožava slobodu, volju, ljubav i vrednote. Kad Isus ozdravlja bolesnike uvijek zahvaća unutarnju paraliziranost, ono što čovjeka čini zdravim i spašenim. Bolest nije samo pitanje jednog čovjekova dijela, jer zdravlje uključuje cijelu osobu. Stoga one koje ozdravlja upozorava: «Vjera te tvoja spasila». Vjera je model spasenja, a 10. obljetnica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva prigoda je da se svi njegovi članovi vide u svom poslanju i zvanju liječnika koji gleda čovjeka u cjelini – istaknuo je mons. Barišić. Svečanost je pjesmom uveličao Zbor liječnika pjevača te operni pjevači Ratomir Kliškić i Špiro Boban.

* Zdrava bolest i bolesno zdravlje

Znanstveni skup na temu «Vjera i zdravlje» upriličila je splitska podružnica HKLD-a, KBF i Odbor za pastoral zdravstvenih djelatnika HBK. Poslije pozdravnih riječi, o nastanku i djelovanju HKLD-a govorio je prof. dr. Anton Švajger. Prvo je spomenuo da udruživanje katoličkih liječnika u Europi, u kojoj nije bilo ideoloških i režimskih prepreka, ima znatno dužu tradiciju nego u našoj zemlji. U Francuskoj je tako 1884. g. osnovano «Društvo sv. Luke, Kuzme i Damjana», a prvi pokušaj povezivanja udruga katoličkih liječnika iz različitih zemalja ostvaren je 1924. g. osnivanjem «Međunarodnog tajništva katoličkih liječnika», dok je tek 1966. osnovan Međunarodni savez katoličkih liječničkih udruga, a 1970. i Europski savez katoličkih liječničkih udruga. Iako katoličke organizacije i pokreti imaju dugu i bogatu tradiciju u Hrvatskoj, na osnivanje profesionalno usmjerene liječničke udruge trebalo je dugo čekati. Nakon što je 1945. g. bila zabranjena djelatnost katoličkih laičkih organizacija, brojni katolički orijentirani liječnici i dalje su ostali povezani s Crkvom, te je u samostalnoj Hrvatskoj, 16. veljače 1991. g., u Zagrebu osnovano Hrvatsko katoličko liječničko društvo a za prvu je predsjednicu izabrana dr. Margarita Peraica. Danas Društvo okuplja oko 900 članova, koji su raspoređeni u raznim skupinama kao npr. Karitativna sekcija, Sekcija za odgoj i obrazovanje, Skupina za pravna pitanja, Sekcija za tisak, te u sedam podružnica: Pula, Rijeka, Split, Zadar, Našice, Osijek i Varaždin.
Duhovni asistent splitske podružnice HKLD-a dr. don Ante Mateljan svoje je izlaganje naslovio: «Zdrava bolest i bolesno zdravlje». Izlažući teološke principe bitne za kršćansko razumijevanje temelja zdravlja, istaknuo je da za kršćansku antropologiju čovjek nije učinak neke evolucijske nužde, niti plod sretnog ili nesretnog slučaja, nego dar. Bog je Stvoritelj koji stvara darujući, a najveći dar, iz Božje ruke, dar je života. U kršćanskom smislu briga za zdravlje ponajprije je poziv i zahtjev ljubavi, a tek potom posao u kojem može biti i težnje za dokazivanjem. Stoga mnogo je bolesti koje bi se mogle relativno lako ukloniti kad bi bilo više solidarnosti i ljubavi. No, kako se medicina, kao umijeće u službi kulture života, izokreće u kulturu smrti, to je razlog više da se Crkva aktivno uključi u brigu za bolesnike, i to ne samo medicinskom skrbi nego i navještajem evanđelja, istine o čovjeku, o njegovu životu, zdravlju i bolesti. To je zahtjev Isusa Krista, liječnika duše i tijela – ustvrdio je dr. Mateljan.

* Unijeti duh kršćanskih vrednota u zdravstvenu skrb

O obvezama i granicama liječničke brige govorila je dr. Jadranka Vlašić-Matas. Podsjetila je da su osnovna načela skrbi za bolesnika sadržana u Hipokratovoj liječničkoj zakletvi koju u malo izmijenjenom obliku i danas polažu studenti medicine prigodom promocije u liječničko zvanje. Iako se ta prisega polagala u 5. stoljeću prije Krista, ona je ostala trajnim uzorom etičkog razmišljanja o liječničkom zvanju i predloškom za sve kasnije kodekse medicinske etike.
Ženevska formulacija Hipokratove prisege glasi: «U času kad stupam među članove liječničke struke, svečano prisežem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Svoje ću dužnosti obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mog pacijenta.
Čuvat ću tajne onoga, tko mi se povjeri. Svim svojim snagama održavat ću čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja.
Moji kolege bit će mi braća. U obavljanju dužnosti prema bolesniku na mene neće utjecati njegova vjerska, nacionalna, rasna, politička ili klasna pripadnost.»
Brinuti za bolesnika znači bdjeti nad njim dok je životno ugrožen, pa briga ne može prestati izlaskom liječnika iz bolnice ili ordinacije. To ujedno znači da liječnik nema radnog vremena, te kad je riječ o teškom hospitalnom bolesniku, savjest mu nalaže da ga obiđe i izvan radnog vremena. Često treba medicinsku dokumentaciju ponijeti kući i svoje slobodno vrijeme posvetiti izučavanju pojedinog slučaja. Rješavanje kompleksnog medicinskog problema iziskuje uz to i konzultiranje dodatne literature, pretraživanje Interneta, razgovore s kolegama srodne struke. Stoga je zadovoljstvo izlječenjem bolesnika najveća moralna zasluga svakog liječnika.
No, u vrijeme moderne medicine u potrošačkom ozračju, izuzetno je teško biti liječnik visokih moralnih načela. Stoga je i danas suvremena molitva židovskog filozofa i liječnika Mosesa Maimonidesa: «Bože, ispuni mi dušu ljubavlju prema umijeću i svim bićima. Ne dopusti da u obavljanju mojeg umijeća na mene utječe želja za dobitkom ili stjecanjem slave, jer bi me neprijatelji istine i ljubavi prema ljudima mogli iskoristiti i odvratiti od plemenite zadaće da radim za dobrobit tvoje djece.
Daj mojem srcu snagu da uvijek bude spremno služiti siromasima i bogatašima, prijateljima i neprijateljima, dobrima i zlima. Učini da u njima ne vidim nikoga doli čovjeka koji pati…
Obdari me, Bože, milosrđem i strpljenjem prema tvrdoglavim i nasilnim bolesnicima. Učini da budem smjeran u svemu, ali nepokolebljiv u svojoj ljubavi prema znanosti.»
U današnje doba velikih reformi u zdravstvu, u siromašnoj zemlji kao što je Hrvatska, djelovanje katoličkih liječnika stavljeno je na kušnju. Njihova je obveza da nastalu prazninu premoste i unesu duh kršćanskih vrednota u zdravstvenu skrb. To podrazumijeva aktivnost liječnika ne samo deklarativno, kao što je sudjelovanje na misnom slavlju, već na djelu, u svakodnevnoj liječničkoj praksi, uz bolesničku postelju, u podučavanju studenata, u korektnom odnosu prema suradnicima – istaknula je dr. Vlašić-Matas.

* Bolest kao susret sa smislom života

O zdravlju u suodnosu pojedinca i društva govorio je dr. Goran Dodig, dok je dr. fra Ante Vučković svoje predavanje naslovio: «Pacijent između medicinsko-tehničkog znanja i vjerničkog osmišljanja bolesti». Dok, s jedne strane, medicinsko-tehničko znanje ima svoje granice, s druge strane, vjerničko osmišljavanje bolesti postalo je vrlo siromašno, a pastoralni pristup bolesnicima vrlo skroman. Tako je bolest, na razne načine, došla pod izravnu i isključivu kompetenciju liječnika. Uz to, kultura u kojoj živimo smješta bolest i bolesnika na rub događanja. Ne samo što je onaj tko je bolestan izoliran i sveden na pasivnost, već se o njemu brinu drugi, a ne on sam. Naša kultura ne podnosi bol i nastoji je istjerati i ukloniti. Na taj je način suvišna svaka umjetnost patnje i umiranja, iako su to umijeće poznavale sve kulture pretpostavljajući da pojedinac treba na sebe preuzeti odgovornost za svoju bolest. Tradicionalne su kulture bolest smještale unutar svjetonazora i religioznog obzora, nudile su odgovore na pitanja smisla bolesti i modele podnošenja bolesti. A sve to nedostaje našem vremenu, koje odgovornost za bolest i njezino liječenje skida s pacijenta i prebacuje na institucije što je i glavni razlog optuživanja liječnika i zdravstvenog osoblja za propuste i nedostatke. Uz pasivni status bolesnika ide i procvat takozvane alternativne liječničke scene. A temeljno pitanje – što znači moja bolest i što hoće od mene, što mi govori i kojoj joj je smisao – nije nestalo, već je ušutkano, nedopustivo za javnost i tiče se samo osobne savjesti.
No, kako je ljudska patnja i šira i dublja od onog što zahvaća medicinsko-tehničko znanje, ni vrijeme bolesti ne mora se shvatiti samo kao izgubljeno vrijeme, nego kao vrijeme susreta sa smislom života. Bol je teška kad se ne zna čemu služi i zašto postoji. Ne opterećuje toliko patnja koliko njezin besmisao. A izvor iz kojega je moguće crpsti nadu unatoč bolesti može postojati jedino unutar obzora smisla života. Kada se on otvori, tada je moguće živjeti bolest, a ne samo trpjeti je. Stoga se bolest može naslutiti i kao vrijeme susretanja sa smislom života i prigodom rasta – ustvrdio je dr. Vučković.

* Prilika za rast u pouzdanju u Boga

Život s kroničnom bolešću opisao je mr. Ivan Zelić. Govoreći iz svog dvadesetšestgdišnjeg iskustva kronična bolesnika, naznačio je kako vjera djeluje na doživljavanje bolesti i kako bolest može djelovati na doživljavanje vjere. Ukazao je zatim na činjenicu da danas živimo u svijetu iluzija koje nam se sve više nameću preko masmedija. Jedna od takvih iluzija je ona da nema bolesti ni smrti, pa u naše vrijeme nitko ne želi misliti o bolesti i smrti, a već od djetinjstva takve se pojave skrivaju i izbjegavaju. Treba biti mlad i zdrav, a to bi trebala omogućiti medicinska znanost. U očima mnogih ona ima zadatak da čovjeka učini što neovisnijim o prirodnim zakonima, pa i o Bogu. Kad čovjek dobije neku kroničnu bolest, sve se te iluzije ruše uz veliku buku, zaprepaštenje i nevjericu. Kronični se bolesnik mora naviknuti na život sa znatnim ograničenjima, pa se često osjeća kao pas na lancu. Mnoge su mu stvari nedostupne, ili teško dostupne. Često susreće nerazumijevanje okoline koja njegove postupke krivo tumači. Kronična bolest frustrirajuće je iskustvo ne samo za bolesnika nego i za liječnika. No, unatoč svemu kronična bolest ima i dobre posljedice, jer čovjeka uči disciplini i samokontroli. Ona je često i motiv za dopunsko zalaganje kako bi se bolesnik mogao mjeriti sa zdravima u uspjehu u školi, na studiju, radu, sportu, itd.
Kad je riječ o odnosu bolesti i vjere, prvo treba istaknuti da vjera nije neka vrst analgetika koji samo uklanja bolest, niti je sredstvo koje otklanja simptome a bolest ostaje. Takva je pogrešna slika dosta proširenja i među zdravstvenim osobljem i među bolesnicima. Zbog toga mnogi kažu: «Blago vjernicima, kod njih djeluju neki #!sedativi#! koji kod mene ne djeluju!» Riječ je upravo o suprotnom, jer vjera ne prikriva pravo stanje stvari nego ga otkriva. Naime, susret s kroničnom bolešću na neki je način anticipacija susreta sa smrću, te uvijek i susret s križem. Kronična je bolest, nadalje, prilika za rast u poniznosti i za svjedočenje vjere te je ujedno i prilika za rast u pouzdanju u Boga – ustvrdio je mr. Zelić.

* Uz lijek ide i ljubav prema bolesniku

Vidike dostojanstva ljudske osobe u medicini obrazlagao je dr. Valentin Pozaić. Ljudsko dostojanstvo podrazumijeva ona svojstva po kojima čovjek nadvisuje sva druga bića ne zemlji, koja su vlastita i neotuđiva svakom čovjeku, bez kojih ne može biti riječi o slobodi i odgovornosti, o pravdi i miru. Stoga i humanizacija medicine nada sve ističe ljudsku osobu s njezinim dostojanstvom i pravima. Dostojanstvo osobe treba priznati svakom ljudskom subjektu, na svim njegovim razinama i dimenzijama postojanja, počevši od začeća do naravne smrti, imajući u vidu njegovu tjelesno-duhovnu narav i njegovo određenje za besmrtnost. Zbog toga izlaganje o bioetici mora insistirati iznad svega na onome što je razumski valjano i prihvatljivo za svakog čovjeka, bio on vjernik ili nevjernik, jer pitanje života nije pitanje vjere ili ne-vjere. Život je, naime, vrednota svih ljudi, a dosljedno tome i obveza i dužnost, te pitanje humanizma – ustvrdio je dr. Pozaić.
Katolički liječnik i medicina XXI. stoljeća – naslov je izlaganja dr. Ante Marovića. Suvremena medicina, primjenjujući najsavršenija tehnološka dostignuća, stavlja liječnika pred nova iskušenja i izazove. Bitna je kvaliteta katoličkog liječnika u tome što svojim pozitivnim odnosom ne pruža samo lijek i liječenje, nego u proces liječenja unosi bitnu karakteristiku, a to je ljubav prema bližnjemu, što znači poštovanje osobnosti i dostojanstva bolesnikove osobe u svakom trenutku života i liječenja, pa i smrti. Time je odnos katoličkog liječnika i pacijenta bitno kvalitetniji i sadržajniji, što je i razlog postojanja katoličkih liječničkih društava. Podsjetio je zatim na ciljeve. Na prvom je mjestu promicanje kršćanskih načela u zaštiti zdravlja naroda i čuvanju ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Valja zatim poticati etičko-moralno-znanstvene i stručne izobrazbe prema zahtjevima vremena i nauku Katoličke Crkve, te u postupku s bolesnim čovjekom njegovati duh istinskog služenja i poštovanja dostojanstva ljudske osobe, zauzimajući se za primjenu razumnih i najboljih postupaka u čuvanju zdravlja, sprječavanju, prepoznavanju i liječenju bolesti te oporavku bolesnika. Treba se, nadalje, brinuti za dostojanstvo liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika te za dolične i sigurne uvjete rada u njihovu zvanju, promičući katoličke moralno-etičke stavove u medicinskoj znanosti i praksi – istaknuo je dr. Marović.
U zaključnoj raspravi, liječnici su istaknuli potrebu bolje suradnje sa svećenicima, jer je zdravlje duše preduvjet i tjelesnog zdravlja. Ukazali su i na nedostatnu osposobljenost za komunikaciju s bolesnikom. Naglasak se stavlja na stjecanje znanja i vještina, a zanemaruje se međuljudski odnos koji je bitan u procesu liječenja. Pred katoličkim liječnicima mnogo je područja na kojima mogu dati veliki doprinos i tako pripomoći općem boljitku u našoj domovini.
Znanstveni skup završen je posjetom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i razgledanjem izložbe «Karolinzi i Hrvati».