U samo predavanje uveo je izv. prof. dr. sc. Šimo Šokčević, v.d. prodekana za znanost, koji je ukratko predstavio predavača.

Prof. Dogan istaknuo je kako Zakonik kanonskog prava razlikuje dvije vrste biskupa: dijecezanske, to jest one kojima je povjerena skrb nad pojedinom biskupijom, i sve ostale, koje se naziva naslovnim (titularnim) biskupima jer preuzimaju naslov biskupske stolice koji je u međuvremenu ugašena; među titularne biskupe ubrajaju se i pomoćni biskupi. Kan. 403 razlikuje dvije vrste pomoćnih biskupa: (jednostavnog) pomoćnog biskupa i pomoćnog biskupa s posebnim ovlastima koji se dodjeljuje dijecezanskom biskupu u težim okolnostima.

Figura pomoćnog biskupa, iako nije novijeg datuma u Crkvi, i danas je predmet rasprava među teolozima i pravnicima. Kako navodi kardinal Coccopalmerio, bivši predsjednik Papinskog vijeća za tumačenje zakonodavnih tekstova, riječ je o prilično složenoj službi.

Figura pomoćnog biskupa je kroz dugu povijest Crkve nedvojbeno imala važnu ulogu u upravljanju Crkvom i zasigurno njezina pojava u određenom povijesnom trenutku imala razloge s kojima je trebalo odgovoriti na različite pastoralne potrebe, međutim od velike je važnosti istražiti postoje li iste potrebe i danas, odnosno je li figura pomoćnog biskupa korisna i u današnje vrijeme – naglasio je Dogan.

Pojam „korisnost” nije novost u kanonskom pravu budući da ga ZKP iz 1983 upotrebljava na raznim mjestima, kako ovaj pojam tako i njegove izvedenice. Među ostalim, kan. 1025, § 2 koristi izraz »korisnost« u odnosu na čovjeka, određujući da se za podjelu sakramenta svetog reda traži da kandidat bude koristan za službu Crkve. Ovaj kanon zapravo potvrđuje temeljno načelo sakramenta svetog reda: ovaj se sakrament ne dodjeljuje za osobno posvećenje osobe, nego za služenje Crkvi: nitko nije zaređen za vlastitu pobožnost, nego samo i isključivo za služenje zajednici – Crkvi. Korištenje pojma „korisnost” mora se stoga shvatiti samo u kontekstu „služenja zajednici”. Pitati se je li figura pomoćnog biskupa i danas korisna ne znači ništa drugo nego pitati se da li ta figura i danas u potpunosti ostvaruje božanski poziv služenja zajednici.

Kako bi odgovorio na pitanje o korisnosti pomoćnih biskupa u današnje vrijeme, Dogan je kroz tri točke, sadržane u samom naslovu predavanja, pojasnio kako trenutne pastoralne potrebe ne sugeriraju imenovanje pomoćnih biskupa u partikularnim Crkvama. Naime, Direktorij Apostolorum Successores u br. 71 propisuje da, samo ako nije moguće prikladno odgovoriti na pastoralne potrebe biskupije s vikarima bez biskupskog karaktera, treba pribjeći imenovanju pomoćnog biskupa. S druge strane, sadašnji Zakonik, koji je nadahnut koncilskim naukom, zahtijeva od dijecezanskog biskupa da pomoćnog biskupa imenuje generalnim vikarom ili barem biskupskim vikarom. Konkretnije rečeno: ako se pastoralne potrebe biskupije ne mogu zadovoljiti s vikarima bez biskupskog karaktera, mora se pribjeći imenovanju jednog ili više vikara s biskupskim karakterom. Nakon temeljite analize pastoralnih potreba današnje crkve i doprinosa biskupskog karaktera službi vikara, Dogan zaključuje da trenutne pastoralne potrebe u Crkvi ne zahtijevaju imenovanje pomoćnih biskupa, odnosno da se na sve pastoralne potrebe u partikularnim Crkvama može odgovoriti imenovanjem vikara bez biskupskog karaktera.

Svoje predavanje Dogan je zaključio ulomkom iz Markovog evanđelja u kojem Isus kaže da se novo vino mora staviti u nove mješine. Pojasnio je da Isusov nauk o mladom vinu nije ništa drugo nego poziv da se čovjek oslobodi „navika”. Papa Franjo kaže da kršćanin koji se skriva iza »uvijek se tako radilo« čini grijeh, jer zatvara svoje srce za „novost Duha Svetoga”. Izrazio je želju za Crkvom koja se ne boji iz sigurne luke krenuti prema otvorenom moru te pronaći nove modele koji bolje odgovaraju potrebama duša; za Crkvom – kako kaže papa Franjo – sa srcem otvorenim glasu Duha, koje zna razlučiti što se više ne smije mijenjati, jer je temeljno, od onoga što se mora promijeniti da bi se primilo novost Duha Svetoga.

Nakon predavanja uslijedila je rasprava.