Moć je za Bernharda Weltea, njemačkoga filozofa i teologa, u najsveobuhvatnijem i istodobno najosnovnijem smislu, sposobnost pojedinca da bude. Sve ono što ne može biti i za što ne možemo reći da jest, to uopće nije moćno. Moć je osnovna osobina koja pripada biću kao takvom. U svojoj osnovi, moć je uvijek ontološke prirode. Korijen ili temelj svake vrste moći nalazi se u bitku bića kao takvog, podudara se s njim i postaje jedno. Ovdje se radi o bitku bivstvujućega kojemu je moć, odnosno snaga duboko utkana u postojanje. Ovdje dolazimo do još jednog zanimljivog Welteova tumačenja moći gdje on kaže da, toliko koliko je biće postojeće, toliko je i moćno, odnosno snažno. Kada se radi o prirodnim pojavama, za koje često puta u govoru možemo izjaviti da su snažne, moćne, treba spomenuti primjer groma, o kojemu Welte kaže da je moćan utoliko što mu je dano da bude izvršitelj svoga bića, pojavljuje se u obliku munje i na taj se način ostvaruje. To nas vodi do sljedećega zaključka da ukoliko jesmo, ukoliko postojimo, toliko smo i moćni i snažni ostvariti svoje vlastito postojanje.

Welte je mišljenja kako prirodne pojave i životinje nisu svjesne svoje snage niti bitka koji je u njima, one nisu svjesne samih sebe na način da upravljaju svojim bićem, a kao što je to slučaj kod čovjeka koji je svjestan sebe i svojih čina. Cijelo čovjekovo postojanje odvija se u tom otvorenom prostranstvu koje obuhvaća sve mogućnosti i koje nazivamo svijetom. Čovjekovo postojanje u svijetu vodi ka tome da treba razumjeti svoje postojanje u okviru onoga što se u svijetu doživljava kao moć, a to je svjetska sila. Čovjek biva moćan samo u susretu s drugim, u suživotu s njim. On je sposoban za susret i suživot s drugim na način da život shvaća kao poziv, predanost, ljubav i dobro kojim obogaćuje svoje postojanje. Čovjek je tu uvijek bitno relacijsko biće, živi u zajedništvu s drugim čovjekom i stvoren je za isto.

Nadalje, kada se radi o ostvarenju moći, Welte kaže kako se moć ostvaruje kroz zakon i zakonske norme. Izvršitelj toga zakona upravo je čovjek. Ostvareni zakon, pravni poredak koji je među ljudima postao konkretan i valjan, uvijek je istodobno i poredak moći, naime po tome što je to posebno vladajuće pravo: ideja u načelu, ali sada realizirana i time istovremeno modificirana razvojem i uspostavljanjem ljudske moći. Međutim, svaki poredak moći među ljudima ujedno je i pravni poredak, koji živi od zakona prema njegovom značenju i zahtjevu. Zakon ne živi u čistom obliku, ali utoliko je naglašeniji i stvarniji, ako se nalazi među ljudima u obliku konkretnih, moćnih poredaka, primjerice državnog tipa.

Kada se radi o konkretnom ozbiljenju moći kroz ljudsko postojanje, treba poći od činjenice kako se ljudska moć nalazi u biću, dok je svjetska moć – moć koja je ovlaštena zakonom. Kada tumači pojam zakona, Welte polazi od toga da je zakon jedna transcendentna ideja koja postaje ostvarena kroz stvaranje i uspostavljanje ljudske moći. Tako ostvaren i konkretan pravni poredak više ne promatramo kao transcendentnu ideju, nego ideju koja je ostvarila moć. Budući da je čovjekovo biće ujedno i svjetsko biće, ljudska se moć često puta pokazuje kao nadmetanje ili natjecanje za vlast. U ovom natjecanju svatko želi imati više utjecaja i više osobne moći. U međudržavnim sferama često puta događa se slično, a krajnost do koje to može dovesti je rat, nasilni spor oko buduće moći jedne li druge od sukobljenih strana. Cijeli problem moći sažet je u jedno etičko pitanje, a to je: kada i kako se može koristiti moć, kada ljudi smiju uzeti moć u svoje ruke? Kada mogu i trebaju bez toga? Ovim pitanjem dolazimo do onoga što nam je kršćanska objava i novozavjetna poruka poručila i što bismo trebali slijediti u svrhu ostvarivanja pravednoga zakonskog poretka, pri tome čuvajući ljudska prava od nasilja i svake vrste ugroze.

Čitajući neke novozavjetne tekstove o upotrebi moći, nastavila je prof. Maslać, jasno vidimo dva temeljna stava i osnovna modela koja donose često puta dijametralno suprotne izjave, no treba ih razumijevati kao govor o dva svijeta: ovom svijetu, zemaljskom, i onozemnom, novom svijetu na nebesima. Oba spomenuta svijeta nosi Božja vlast. Kraljevstvo Božje i, ono čovjekovo, ovozemaljsko pripadaju zajedno jer Bog je Onaj koji je dao i povjerio ljudima postojanje u svijetu, a time i sposobnost, snagu i moć postojanja u svijetu, no s time i mogućnost i obavezu da pravedno iskoriste svoju moć i odgovornost. Isus Krist je ovdje pomirnica između Boga i ljudi i moli zaštitu za sve nas. O tome najupečatljivije svjedoči sljedeći novozavjetni tekst: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“ (Iv 17, 15) – na ovome mjestu postaje jasan središnji kršćanski imperativ koji govori o tome kako ne držimo postojanje u svijetu u vlastitim rukama, nego se trebamo prepustiti Bogu i duhu Božje ljubavi i na taj način živjeti s poretkom svijeta i usred svijeta. Riječ je o korištenju moći u duhu kršćanskog odricanja od moći, u duhu žrtve i ljubavi i u tom smislu kršćani bi trebali djelovati u miru, mirnom rukom, ali uvijek sa živom i kako to Welte kaže „pulsirajućom savjesti“ kako bi ispravno upotrebljavali svoju ljudsku moć.

Bernhard Welte svojim doprinosom poimanju ljudskog postojanja i pravilne upotrebe moći naveo nas je na promišljanje ispravnog puta za upotrebu moći koja je u današnje vrijeme često na granici između dopuštenih i vrlo često nedopuštenih sredstava za njezino postizanje, zaključila je prof. Suzana Maslać.