Draga braćo i sestre!

1. Slaveći obljetnicu Kršćanske sadašnjosti, okupili smo se kao zajednica vjernika u euharistiji toj najizvrsnijoj kršćanskoj sadašnjosti. Ta sadašnjost Kristova spasenja spaja našu prošlost i objavljuje budućnost. Ona nam dopušta da sada budemo dionici spasenja i da slavimo ne samo s onima koji su pred nama otišli “obilježeni znakom vjere”, nego i s onima koji su Bogu, na temelju njihova življenja vjere i njihova zalaganja da se čuje Božja riječ, povjerovali i pošli za Isusom.
Zahvaljujući Bogu za darove koje je našoj i sveopćoj Crkvi darovao u proteklih četrdeset godina, danas ne možemo i ne smijemo zaobići ljude i djela vezana uz Kršćansku sadašnjost i njezine napore da snažnije zaživi Božja prisutnost u hrvatskome crkvenom i društvenom tkivu.
Predragi vjernici, u ovom slavlju se spontano nameće povezanost obljetničkoga broja četrdeset i Četrdesetnice u kojoj se nalazimo pripremajući se za Uskrs. Ovo korizmeno vrijeme je vrijeme prisutnosti, sabranosti, osluškivanja Riječi i stavljanja sebe pred Božje lice. Predivno je večeras slušati Božju riječ pretočenu u hrvatsku riječ; čuti Boga koji svojemu narodu progovara u suvremenosti, zahvaljujući ljudima koji su unijeli i prinijeli sebe, da bi se – između tolikih učinjenih djela – s naših ambona i oltara slijevao ne samo prijevod, već i molitveni duh niknuo iz doma Slavljenice – iz Kršćanske sadašnjosti.
Baš je ta Božja riječ, osim ljudi i pravnih akata, početak svakoga kršćanskog dobrog djela. Ovdje su s nama u ovaj liturgijski spomen-čin uključeni i nositelji prvih nastojanja, ali i ljudi koji su slavili sakramente kršćanske inicijacije, pomirenja, ženidbe, bolesničkoga pomazanja, kao i djeca, mladi i odrasli koji su listali prva izdanja i napajali se riječju i slikama u kojima ih je Bog pozivao na život u istini te su postali prepoznatljivi stupovi novoga ‘koncilskoga naraštaja’. Mnogi su od njih s ovoga svijeta prešli nebeskomu Ocu uz zvuke pjesama, psalama, molitava i obreda koji su promišljani upravo u okrilju ove izdavačke kuće.
S nama je i rijeka studenata teologije, svećenika i biskupa koji su svoje teološko znanje stjecali zahvaljujući daru marljivosti poniznih, a rekao bih i nikad dovoljno imenovanih ljudi. Koliko bi samo vjernika danas zahvalilo za potporu i darovano svjetlo koje je ulazilo u njihove domove i živote u četrdeset godina rada Kršćanske sadašnjosti. S nama je sada u molitvi, u tome jedinom izražaju koji uspijeva obuhvatiti sve osjećaje i sva nadanja, nebeska i hodočasnička Crkva.

2. No, iz današnje Riječi koja nam je upućena lako vidimo da svako dobro djelo ima i svojih neprijatelja, iako se pitamo s prorokom Jeremijom: Zar se dobro uzvraća zlim? Prorok Jeremija je postao predmetom zavjere i nalazi se pod prijetnjom, zbog vjernosti vlastitomu zvanju i zbog raspoloživosti da pomogne drugima. Znajući da je svaki čovjek grješan i da se puno puta, misleći i želeći dobro, učini pogrješka, danas je važno uvidjeti da je Bog našemu vremenu govorio na različite načine i po ljudima iz raznih skupina, koji su bili i mudri, i kojima nije nedostajalo Božjega duha, drugima pak savjeta, a proroci su imali dovoljno besjede.

Večeras smo okupljeni da bismo molitvom tražili od Boga mir za sve naše nemire i nemire prošlih vremena; da bismo ljude koji su gorjeli za Crkvu na naizgled suprotnim stranama unijeli u zajedništvo i zahvalnost ove euharistije, da bismo sebi posvijestili poslanje koje nam je Gospodin povjerio, a prethodni su nas naraštaji u njemu zadužili i okrijepili. Prorok Jeremija nije pred nama da bismo sebe opravdavali ili živjeli tjeskobu, nego da bismo jedni drugima pomogli pronaći Evanđelje.

3. Korizmena liturgija stavlja nas uz Isusa koji se svojom porukom opraštanja, istine, obraćenja, dajući svoj život za druge, za sve – bez razlike, uspinje prema Jeruzalemu, zadnjemu dijelu puta prema muci i križu. I dok Zebedejevi sinovi inzistiraju na budućnosti časti i premoći, Isus ponavlja značenje svoga poslanja: piti kalež, tj. osobno platiti za grješnike. Svatko tko teži prema prvim mjestima treba biti raspoložen za davanje vlastitoga života kao duhovnoga zaloga. Otajstvo muke se nastavlja u svojoj povijesnoj i teološkoj snazi. Prema pozivu sv. Pavla, svatko sudjeluje na ostvarivanju plodova Muke (usp. Kol 1,24). S pravom se može govoriti o su-patnji tamo gdje u dubokome suglasju živimo s Gospodinom. Posebno je dojmljiva Gospodinova raspoloživost koja nas strpljivo pita: “Što želiš da ti učinim?” Isus je uvijek tamo gdje se nalazi trpljenje, gdje ljudska bijeda moli pomoć. Isus je spreman pridići, liječiti i prosvijetliti.
Zahtjev majke apostola Ivana i Jakova povezan je sa zahtjevom za prvenstvom i moći. Isus se još jedanput nalazi pred nerazumijevanjem svoje osobe i svoga poslanja od strane najbližih. Takav stav prati odgovorom koji im govori da ne znaju od kojega su duha. Upravo kao što se ražalostio onda kada su putem između sebe raspravljali tko je među njima najveći, s težnjom da sve bude usredotočeno u njima. On ih neprestano stavlja pred proturječnost: velikani ovoga svijeta vladaju nad drugima, a on je došao služiti i dati svoj život.

4. Isusov put prema Jeruzalemu, gradu žrtve, cilju proroka i Božjih svjedoka, ispunja i daje značenje svakomu kršćanskom djelovanju. Danas je Krist pred nama odlučan i miran, dok treći put naviješta učenicima bolnu i slavnu smrt koja ga čeka u Jeruzalemu. To slavno iščekivanje i nama doziva u svijest da korizmu trebamo živjeti kao veliki zajednički put prema Vazmu, blagdanu života. Znamo da taj put ne prihvaćamo uvijek na način kako želi Isus.
Niti učenici ga nisu prigrlili s oduševljenjem, nego su za sebe priželjkivali, očekivali i gotovo zahtijevali neko časno mjesto u novome kraljevstvu. Onaj tko se klanja Bogu, od njega ništa ne zahtijeva. Nisu shvatili, a još su manje prihvatili, da je put učenika udioništvo na putu Učitelje. Olako govore da će sve moći učiniti, čak i piti kalež. Slijepi su, jer sve promatraju ljudskim očima. Ništa manje slijepi za Božje stvari nisu ni ostala desetorica učenika, jer im je žao što nisu uključeni i oni. Zaboravili su da poziv dan od Boga nije ljudska povlastica, nego ljubav koja prihvaća služenje drugima i Crkvi.

5. Draga braćo i sestre! I danas nas Bog uzima nasamo i svojom nas Riječju priprema za življenje velikoga djela spasenja. S pomoću tri navještaja muke i uskrsnuća ostvaruje se sve veći odmak u nerazumijevanju. Sjetimo se da je apostol Petar nakon prvoga navještaja reagirao neprihvaćanjem, jer mu je na pameti bila ljudska briga, te je bio ukoren riječima “Odlazi od mene!” Nakon drugoga navještaja učenici su se rastužili, a nakon trećega se rađa opće nerazumijevanje.
Današnji evanđeoski odlomak je na razmeđu dviju slava: slave Sina Čovječjega i ljudske slave. Prva se nalazi u služenju i davanju života; druga je u posjedovanju, u traženju da se bude služen i u širenju sebičnoga posjedovanja koje znači umiranje.

6. Kršćanska sadašnjost rođena je kao “nezamjenjivi instrument za koncilska gibanja”, kako je u uvodnoj riječi “Svescima” 1966. napisao kardinal Franjo Šeper, ali je ubrzo postala i mjestom za širenje i unaprjeđivanje teološke misli i građenje teološke kulture ponajprije u Hrvatskoj, ali i puno šire. Ona je postala pomoć u nastojanjima dubljega i obuhvatnijega zahvaćanja u teološko blago te pomoć u premošćivanju nasilne odvojenosti, uzrokovane komunističkim režimom, od europskih i svjetskih teoloških i crkvenih gibanja.

Rad Kršćanske sadašnjosti bio je usredotočen na čuvanje ‘teološke sadašnjosti’, u dopuštanju da Drugi vatikanski koncil uspije progovoriti našoj Crkvi. Stoga je razumljivo da su prvi koraci bili usmjeravani na dokumente, na koncilska istraživanja, na informiranje o događanjima. Ipak, u tome je radu bila utkana svijest da je potreban snažniji utjecaj na bogoslovna učilišta i sjemeništa; povezivanje strujanja iz teološkoga svijeta izvan Hrvatske i domaćega teološkoga znanstvenog istraživanja. Karika koja je prekidana desetljećima tražila je nove klice teološke kulture.

7. Prvo samostalno izdanje imalo je ekumenski značaj. Djelo Rogera Schutza Dinamika provizornoga na dopadljiv način ocrtava događanje koje je bilo prepuno zamaha, ali još uvijek nedorađeno i s mnoštvom zacrtanih želja. Naslovi prvih nizova i revija u Kršćanskoj sadašnjosti, kao što su: Metanoja, Svjedočenja, Riječ, Žarišta, Effatha na predivan način izražavaju dinamiku početaka.
Ti počeci su praćeni velikim izdanjima Biblije, zatim prijevodima liturgijskih knjiga, što je praćeno brigom za navještaj Božje riječi i novim pristupima homiliji s pomoću Službe Riječi. Velika je briga posvećena teološkim časopisima i drugim izdanjima, od Teoloških radova; Volumina theologica, Bogoslovske smotre, časopisa koji su se bavili hrvatskom crkvenom poviješću, kao Croatica christiana periodica, zatim onaj studenata teologije Spectruma, a sve u sinergiji s novim dokumentima Crkve, osobito s prevedenim Dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. Drago mi je što je upravo za 40. obljetnicu Kršćanska sadašnjost dala našoj javnosti 7. popravljeno i dopunjeno izdanje Dokumenata Drugoga vatikanskog koncila.
U krilu Kršćanske sadašnjosti rađali su se početci katoličke novinske agencije; živjela je skrb za katehetske priručnike; posredovana je pastoralna zauzetost za odgoj kršćanskih obitelji. Iako je u središtu bila sadašnjost, ona je živjela od približavanja prošlih vremena Crkve vrednujući hrvatske specifičnosti, bilo povijesne, bilo književne i likovne, bilo poglavito teološke naravi. Hrabro se ulazilo u nosive koncilske teme o eklezijalnosti, ekumenizmu, dijalogu s onima koji su vjerovali drukčije i koji su oblikovali tadašnju Crkvi nesklonu kulturu.

8. Draga braćo i sestre, Kršćanska je sadašnjost danas, nakon četrdeset godina stasanja, kušnja, traženja i potvrđivanja još snažnije pozvana oblikovati kršćansku kulturu u Hrvatskoj. Teološka je kultura nedvojbeno važna sastavnica kulture jednoga naroda. Kulturno-teološka formacija je u službi naviještanja, evangelizacije i izgradnje Crkve. Danas možemo reći da je prevažno pitanje suvremenoga pastorala upravo pitanje kulture. Dobro osjećamo koliko u sadašnjemu vremenu nedostaje javna teološka i vjernička riječ, koja je sposobna proročki se otkloniti od suvremenih manipulacija protiv čovjeka. Držim da je zrelost duha našega naroda uvelike ovisna o snazi kršćanske kulture u kojoj teologija ima nezamjenjivo mjesto i ostaje njenom dušom.

Stoga danas veliku zahvalu dugujemo ljudima koji su adiuvante Spiritu Sancto približavali inozemnu teološku misao, šire od ipak zatvorene znanstvene teologije, i stvarali temelje našega crkvenoga govora. Put autentične crkvenosti nikada nije prolazio ohološću, nego samozatajnošću. U svojim neumornim nastojanjima tražili su putove Crkve, nailazili na osporavanja, neprihvaćanja, sumnjičenja sa svih strana. Mnogi su trpjeli, a neki u kušnjama izgorjeli do smrti. Ostaje i dalje vrijediti ocjena blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića o ljudima koji su nosili protekla desetljeća: “Ti su ljudi htjeli učiniti da Crkva bude što prisutnija i što djelatnija u javnosti” (u: Glas Koncila, 29. listopada 2000., str. 7). Zanimljivo je stoga da je točan datum osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije ‘Kršćanska sadašnjost’ blagdan Katedre sv. Petra apostola, 22. veljače 1968.

Moja je želja i molitva da časovita nepovjerenja, iako često i oštra, zbunjujuća u zapletenostima i nejasnoćama odnosa unutar socijalističkoga i komunističkoga kolopleta u kojemu se Crkva nalazila u bezbrojnim nesigurnostima, danas u novim okolnostima, nakon pada komunističkoga režima, prerastu u međusobno opraštanje i u povjerenje, prerastu u zajedničko nastojanje da se dalje nosi koncilski duh i da sadašnjost naša hrvatska, i crkvene i društvena, uistinu bude kršćanska.
Nakon simboličke brojke četrdeset, nakon što se okusila oporost komunističkoga sužanjstva i težina mrmljanja u hodu kroz pustinju, molimo za novo zajedništvo u naporima koji traže izgrađene ljude s ljubavlju prema Crkvi i hrvatskom narodu. Četrdesetnica je objava Božje radosti čovjeku koji je klonuo i koji osjeća slabost. Ona je dar Božje ljubavi svakomu tko je pošao za Isusom Kristom. Danas je naša dužnost prepoznati i priznati velika učinjena djela, za koja su veliki ponizni ljudi prije četrdeset godina, od kojih su neki i večeras među nama, znali da su samo služitelji tih djela, često i s kaležom trpljenja u rukama. Ispijali su ga, uz sve ljudske ograničenosti i slabosti, samozatajno i s više crkvenosti, negoli je u spomenicima prošlosti ostalo zapisano. Neka im se Bog smiluje, neka im podari oproštenje i neka im bude punina nebeske radosti!

I dok zahvaljujemo, zazivam zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetih i blaženih hrvatskoga naroda, posebno bl. Alojzija Stepinca na rad Kršćanske sadašnjosti da preobražajno svjetlo četrdesetnice obasja sve djelatnike i suradnike, kako bi kršćanskom hrabrošću i ustrajnošću bili svjetlo u svim ljudskim tminama. Amen.