Zagreb, (IKA) – O temi „Župa kao mjesto susreta i suradnje vjerničkih društava, crkvenih pokreta i župnih skupina” predavanje je 25. siječnja na na 58. teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu održao dr. Tomislav Markić, koji je uvodno naglasio kako predavanje temelji u prvom redu na svojem iskustvu službe biskupskoga vikara za laike koju je od 2008. do 2014. godine obnašao u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a koja je uključivala i koordinaciju crkvenih pokreta, udruga i zajednica. „Mogu reći da me je ta služba, iskustvo rada s njima doista obogatilo, u mnogočemu poučilo, pa ću govoriti u otvorenosti prema toj stvarnosti.” Kratko se osvrnuvši na to razdoblje, rekao je kako je održano 26 redovitih susreta s voditeljima ili predstavnicima pokreta, udruga i zajednica, niz od 24 tribine u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu o crkvenim pokretima, udrugama i zajednicama pod nazivom „Jedinstvo u različitosti” četiri velike manifestacije pod nazivom „Dani pokreta i udruga”.
Neosporna je novost koju donose crkveni pokreti, vjerničke udruge i zajednice. Sveti papa Ivan Pavao II. istaknuo je to u svojoj enciklici Redemptoris Missio iz 1990. godine (broj 72), kada jak razvoj ‘crkvenih pokreta’ obilježenih velikom misionarskom snagom naziva novošću koja se u najnovije vrijeme pojavila u nemalom broju Crkvi.
Međusobni odnos župne zajednice prema crkvenim pokretima, udrugama i zajednicama moguće je opisati na tri načina. U prvome načinu župna zajednica toliko je otvorena prema pojedinom crkvenom pokretu, udruzi ili zajednici da je zatvorena prema svemu ostalome, te teško do izražaja dolazi bilo koji drugi oblik živih vjerničkih krugova. Druga je mogućnost da taj odnos bude uravnotežen te, osim crkvenih pokreta, udruga i zajednica, u župnome pastoralu ima mjesta za klasične, ali i za nove oblike pastorala u kojima opet sudjeluju i članovi pokreta, udruga i zajednica. Treći pak način susrećemo kada je župa posve isključiva prema pokušajima različitih crkvenih pokreta, udruga i zajednica da se angažiraju u župnoj zajednici, rekao je dr. Markić, te naglasio: „Jasno je da treba odbaciti dva isključujuća modela, a promicati onaj u kojemu su svi uključeni u izgradnju župne zajednice, svatko sa svojom karizmom i službom”.
Nadalje je predstavio svojevrsnu „tipologiju” crkvenih pokreta i udruga. „Prvu tipsku skupinu tako čine veliki međunarodni crkveni pokreti. Druga bi skupina bile zajednice Neokatekumenskoga puta, koji je oblik duhovnoga pokreta sui generis s vlastitim statutima te je zapravo više put kršćanske inicijacije i potpunoga prihvaćanja i životnoga usvajanja milosti krštenja, negoli crkveni pokret kao prethodno nabrojani. Treću bi tipsku skupinu činile vjerničke udruge, odnosno društva, koja se opet međusobno razlikuju prema ciljevima, članstvu, vjerničkom i društvenom poslanju, kao i prema (ne)postignutom kanonskom statusu. Tako razlikujemo udruge vjernika prema profesijama, zatim obiteljske udruge, karitativne udruge, udruge mladih, ekološke udruge, ekumenske udruge, misijske udruge, molitvene, udruge za život, medijske udruge, rekreativne, kulturne, udruge za promicanje duhovnih zvanja, a u novije vrijeme i politički i društveno angažirane udruge civilnoga društva sa snažnim vjerničkim svjedočenje. Četvrtu tipsku skupinu, po mnogo čemu sličnu međunarodnim crkvenim pokretima, čine redovnički treći redovi koji se vode po redovničkim pravilima različitih nadahnuća”.
U nastavku predavanja dr. Markić ukazao je na apostolsku pobudnicu „Radost evanđelja” u kojoj papa Franjo gleda na župu kao „zajednicu zajednica, svetište gdje žedni dolaze piti da nastave svoj put, i središte iz kojeg se stalno šalju misionari”. Međutim, upozorava i na potrebnu obnovu župa kako bi one postale „još bliže ljudima, da budu sredine živog zajedništva i sudjelovanja i da budu potpuno misijski orijentirane”.
Oblike udruživanja unutar Crkve, kao što su bazične i male zajednice, pokrete i udruge, papa promatra kao „bogatstvo Crkve koje Duh Sveti pobuđuje da evangeliziraju sve sredine i područja”. U tom je vidu ukazao i na dokument HBK iz 2000. godine „Župna kateheza u obnovi župne zajednice” u kojemu se ističe kako je utješno „vidjeti da su određeni vjernički krugovi, koji su kao duhovni pokreti već zaživjeli unutar naše Crkve, značajno usmjereni prema novoj evangelizaciji” te da oni „u našu Crkvu unose biljeg duhovnosti koja – kad je eklezijalno dobro vođena – odista jača Crkvu”. A na tom tragu je i radni tekst dokument Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju „Da vaša radost bude potpuna. Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima”.
Govoreći o angažmanu crkvenih pokreta i udruga u župnoj zajednici, podsjetio je kako je još sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris missio zaključio: „Tamo gdje se crkveni pokreti u poniznosti uključe u život mjesne Crkve, a biskupi i svećenici ih srdačno prime u biskupijske i župne strukture, ti pokreti predstavljaju pravi Božji dar za novu evangelizaciju i misijski rad u pravom smislu riječi.”
Iz pozicije ravnatelja Hrvatske inozemne pastve osvrnuo se na pitanje angažmana crkvenih pokreta, udruga i zajednica u našim hrvatskim katoličkim župama, misijama, zajednicama i centrima u inozemstvu, kojih ima ukupno 187. Naglasio je da kada je u pitanju ona ‘četvrta skupina’ crkvenih pokreta, kako smo nazvali treće redove, onda je ta suradnja uglavnom veoma dobra. Franjevački svjetovni red i FRAMA odlično se uklapaju u pastoral u našim misijama, dakako posebno u onima koje vode franjevci. Također i Marijina legija plodno djeluje ponegdje u našim inozemnim misijama, a određenih poteškoća znalo je biti samo oko duhovnih obnova na koje naši misionari ili čak pojedini vjernici laici pozivaju ‘karizmatike’ iz domovine, a ne pribave za to valjanu suglasnost mjesne Crkve.
Pred nama je budućnost u kojoj će i u pastoralu sve važniji biti timski rad, osobno sudjelovanje u životu župne zajednice iz osvjedočene i zrele vjere, suradnja svih sastavnica župne zajednice, među kojima se ističu župna vijeća i župni caritas, zatim svi živi vjernički krugovi, među kojima svoje mjesto imaju i crkveni pokreti, zajednice i udruge, zatim župnik i drugi zaređeni službenici, župni katehete, voditelji i animatori župnih skupina, vjeroučitelji, suradnici u svim župnim projektima. Ključna je također uloga župnika koji u župnu zajednicu treba znati uklopiti sve što služi izgradnji župe, a u to spadaju i crkveni pokreti, zajednice i udruge te promicanje ustroja župe kao zajedništva više živih vjerničkih krugova u skladnu cjelinu i uz djelatnu suradnju sa župnim pastoralnim vijećem i drugim župnim tijelima, zaključio je dr. Markić.