Profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu prof. dr. Stipe Nimac nedavno je u koautorstvu s Brigitom Perše objavio knjigu “Župa u povijesnim mijenama” u biblioteci “Ravnokotarski Cvit”. Knjiga ima za cilj pridonijeti učinkovitijem razvoju župe i župnog pastorala u Hrvatskoj i šire te biti obogaćenje i poticaj na daljnje istraživanje ne samo studentima teologije nego i svima onima koji se bave župom.
Koristeći posebno njemačke, slovenske i hrvatske pastoralne teologe, autori knjige na 128 stranica prate shvaćanja i razvoj župe od prvih kršćanskih zajednica do danas. U četiri cjeline prelaze dvotisućljetni put razvoja župe od kršćanskih zajednica prvih stoljeća (gradskih i izvangradskih) do današnjega doba u kojemu je posebno dovedeno u pitanje teritorijalno načelo organizacije župe. Autori pišu o velikim promjenama s dolaskom Konstantina i Teodozija i njihovim podržavljenjem kršćanstva i Crkve, te o pojavi krsnih crkava i oratorija (Župa nakon Milanskog edikta), o formiranju župa na teritorijalnom i klerikalnom principu (vlasničke crkve), o srednjovjekovnom razvoju župa unutar urbanizacije, o razvoju katedralnih škola i pojavi novih redova kao i o pojedinim obvezujućim dekretima i koncilima za uređenje župa. Posebnu pozornost posvećuju Tridentskom koncilu, habsburškoj reformi (Terezija i Josip II.), te francuskoj reformi (Napoleon) u preuređenju crkvenoga života i župa što je označavalo veliki utjecaj države na crkveno djelovanje, pogotovo na posve novi odnos prema redovništvu i to onom kontemplativnom. U zasebnom se poglavlju (Župa u mijenama 19. i 20. stoljeća) tematizira vrijeme od industrijske revolucije, gubitka radništva, nastojanja Crkve da preko katoličkih ili vjerskih društava iznova kristijanizira Europu. U tom se poglavlju obrađuje shvaćanje župa prema zakonicima kanonskoga prava iz 1917. i 1983., i oni se uspoređuju. Kroz čitav tekst, a u tom poglavlju posebno, autori u pozadini imaju postavke II. vatikanskog koncila poglavito s obzirom na razumijevanje župe kao lokalne, mjesne zajednice (communio) Kristovih vjernika i nužnosti uključivanja vjernika-laika ne kao “objekata” nego kao “subjekata” pastorala i crkvenoga života. U posljednjem, petom poglavlju (Pastoralni model za 21. stoljeće) autori slijede bečke teologe H. Swobodu i F. Klostermanna u razumijevanju župe kao zajednice Isusovih učenika, te se oslanjaju na ekleziologiju Waltera Kaspera (Katholische Kriche, 2011.) i uglavnom nude njegov model za pastoral župske zajednice. Model podrazumijeva ozbiljno računanje na današnju krizu institucije i Crkve, pogotovo “narodne Crkve”, i traži da se iziđe iz introvertirane, na samu sebe usmjerene zajednice. Taj model upravo polazi od već spomenute nužnosti novoga započinjanja, od evangelizacije koja podrazumijeva da su kršćani i njihova Crkva u “dijaspori”, pa bi župa, odnosno pojedina crkva i crkvena zajednica, trebale biti duhovno središte, duhovna oaza u suvremenom društvu iz koje kršćanstvo isijava prema vani. Usto, nužno je razvijati “kućne crkve” slične prvom kršćanstvu, dakle različita zajedništva unutar jedne župske zajednice. Premda knjiga “Župa u povijesnim mijenama” pripada tzv. posebnoj pastoralnoj teologiji, ona uspješno kombinira opće pastoralne postavke, kako metodološke tako i one teološke, iznad svega ekleziologiju posljednjega Koncila te time ne ostaje samo na pukoj historiografiji. (ika-sb/kj)