Braćo i sestre!
Riječ Božja koju smo upravo čuli, koja zahvaća našu povijest a ne zanemaruje ni našu sadašnju udaljenost, daje nam optimističku sliku ostvarene budućnosti naroda i svijeta u slici gozbe na gori za sve narode. U toj radosti naše nade na središnjem slavlju Župe – zajednice vjere i života, pozdravljam sve sabrane župne zajednice u ovoj solinskoj prodolini, u prasvetištu Majke Marije, na mjestu hrvatske kolijevke i krstionice.
Pozdravljam tebe, župna zajednico, župo – obitelji, sa tvojim župnikom, sve tvoje krštenike, kao i one tvoje udaljene članove. Pozdravljam tebe, župo, najsvjesnija nositeljice naše svijesti i povijesti, kulturnog i nacionalnog, vjerskog i moralnog života, tebe koja se kroz hod sadašnjosti otvaraš i penješ obećanoj nam budućnosti. Jer tko kao ti, župna zajednico, povezuje i nosi našu cjelokupnu povijest? Ti si živa memorija naše prošlosti! Tko kao ti zahvaća i ulazi u našu sadašnjost? Ti nosiš poruku života! Tko kao ti svjedoči, otvara, usmjeruje prema budućnosti? Ti si vidljivi znak i trajno usmjerenje naše nade! Jer tko je kao ti pozvan živjeti u sebi, i poslan svjedočiti svijetu s ljubavlju, vjeru i nadu u obećanu nam Božju budućnost!
Ali, zar se srcem koji put ne upitamo: nije li riječ Božja preoptimistična? Slika današnjeg svijeta nije baš optimistična. Kontinenti i zemlje blagostanja, oni jači, izbacuju iz svoga razreda siromašnije i slabe. Znaju izuzeti sebe od odgovornosti za ugrožene, za njihove potrebe, patnje i nevolje, a dokazivati svoju odgovornost kad im treba suditi. Ako i ne idemo daleko, već se zadržimo samo unutar našega naroda i društva, pa još i bliže, unutar samog jednog mjesta, župe, obitelji, unutar svoga osobnog života, zar ta slika nije posve drukčija? Previše je zastora – podjela među nama, koji idu čak do debljine zida. Svjedoci smo nedavnih medijskih glasnih slučajeva, takvih zastora zatvorenosti, odijeljenosti, isključenja drukčijih pojedinaca i skupina u našim sredinama. Ali ako bismo pokušali još otvorenije i šire vidjeti naše odnose u društvu, naišli bismo na još veće, jače i deblje zastore. Zar i u našem društvu ne primjećujemo nove i stare zastore i zidove, slučajeve i stanja, gdje se na pozitivno negativno reagira, gdje bi se za neke pojave među nama mogao upotrijebiti izraz “rominjanja u društvu”, misleći na “segregaciju” u natječaju za radno mjesto, u otpuštanju s posla, jer je netko druge boje – stranke, drugačijeg političkog mišljenja, pa čak i glazbenog stila? Zar kategorija nezaposlenih na svoj način nije slučaj diskriminiranih Roma među nama? Ako to objektivno i nisu, ne zaposleni se sigurno subjektivno mogu doživjeti odbačenima i izoliranima u svome društvu i svojoj domovini. Zar se ponekada i vjeronauk u školama i vjerski odgoj u vrtiću ne vidi kao mali Rom?
Pa i sama obitelj izložena je rominjanju negativnog postupanja. Zar rastava braka nije slučaj Roma u obitelji i negativnog postupka pred pozitivnim vrednotama, ali s tom razlikom što su ovdje posljedice daleko opasnije. Zar pobačaj, negativno postupanje pred pozitivnim, najpozitivnijom vrednotom – životom nije slučaj Roma, ali s tragičnom posljedicom, jer se ne radi samo o segregaciji, već o egzekuciji? Nije li sve ovo posljedica mentaliteta individualizma i sebičnosti, hedonizma i konsumizma, mentaliteta kojemu je temelj relativizam?
Braćo i sestre, smijemo se danas iskreno zapitati: ima li takvih slučajeva i pojava rominjanja i negativnog postupka pred pozitivnim i među nama, u našim župnim zajednicama, u našoj Crkvi? Među grupama, pokretima, zajednicama, redovima, gdje se govori o našima i onim drugima? Kako se osjećaju novodošli u našoj sredini? Mi domaći – naši, a oni – došljaci, stranci, #!vlaji#!?
Ali, župna zajednico, i u ovakvom svijetu zastora, i pored svojih zastora unutar sebe same, ti možeš biti put i mjesto očitovanja nove nade i humanijeg društva. Ti se penješ svake nedjelje na goru vjere i ulaziš u dvoranu za stol života zajedništva. U nedjeljnom euharistijskom slavlju sam Gospodin silazi u našu dolinu. Euharistija je najviša gora u našoj sredini, božanski visoka. Gospodin nas poziva, sustiže na našim putovima, susreće na našim raskrižjima i uvodi u dvoranu zle i dobre. A takav je svatko od nas, jer granica dobra i zla prolazi našim srcem.
Dakako, potrebno nam je misno odijelo, haljina u koju smo obučeni na krštenju, kada na početku mise i sami doživljavamo i priznajemo da nam je potrebno umiti se u njegovoj milosrdnoj ljubavi: “…mišlju, riječju, djelom i propustom… moj grijeh, moj grijeh….”, priznajemo i glasno izgovaramo. Njegovi smo sustolnici na gozbi riječi i kruha života. Njegova riječ gradi naše zajedništvo. U njoj spoznajemo Božju ljubav, sebe i bližnje. Ona nas uči slušati i razgovarati. Slušanjem Božje riječi postajemo spremniji čuti druge. Osposobljava nas da naše osobno dobro ne bude zapreka općem dobru. Potiče nas na suradnju sa svim ljudima dobre volje, da se uspješnije možemo nositi s poteškoćama koje susrećemo danas i sutra na putu zajedničke nam budućnosti.
A u Sinu i po Sinu otkrivamo svoje dostojanstvo sinova i kćeri zajedničkog nam Oca i dostojanstvo braće i sestara. Bez zajedničkog Oca nema ni braće ni sestara. Bilo je kroz povijest pokušaja da se čovječanstvo uspne na visoku goru zajedništva. Sjetimo se onoga liberté-fraternité-égalité. A sami se dobro sjećamo i osjećamo posljedice, rane i ožiljke takvog jednog uspona na planinu, takozvanog bratstva i jedinstva, s koje smo se strovalili u provaliju. Na tim vrhovima nije se klicalo Bogu: “Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio”, već idolima i ideologijama. Nije li globalizam svijeta i tržišta, bez poštivanja Boga i čovjeka, novi pokušaj uspona i rizik ponovnog razočaranja?
Nedjeljno slavlje jest susret silaska Boga i našega uspona na goru saveza, saveza ljubavi: “Ovo je moje tijelo za vas… i kalež saveza za vas!” Njegova se ljubav preko nas proteže prema svim ljudima. Sam Bog postaje našim kruhom. On se nama dijeli, da bismo i mi svoj kruh jedni s drugima u ljubavi dijelili. Uzeti udjela na euharistijskom slavlju znači učiniti našu zemlju, društvo, izvorom kruha i stolom života za sve ljude. Euharistija označava zajedništvo s Kristovim tijelom i zajedništvo s tijelom zajednice Crkve. Euharistijska povezanost s Kristovim tijelom ne dopušta odijeljenost od tijela Crkve. Upravo po euharistiji župna zajednica je različita od svih drugih kulturnih i društvenih zajednica i udruženja. Zato župa nije samo vjerska zajednica, nego zajednica vjere i života. Euharistija nam ne dozvoljava dijeliti vjeru i život, ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Župo, zajednico vjere i života, tvoj život i djelovanje izviru iz srca, iz euharistije! Euharistija je izvor i razlog postojanja župne zajednice, a župa model i kvasac svake društvene zajednice i istinskog zajedništva.
Nedjeljno euharistijsko župno slavlje, upućuje nas prema braći u nevolji, onima iza zastora, koji gube volju za životom, jer ne-volja ugrožava volju i život. Što to znači osjetio je i sam sv. Pavao kada prvoj župnoj zajednici koju je on osnovao na europskom kontinentu u Filipima piše: “Lijepo je od vas što ste sa mnom podijelili moju nevolju.” Euharistija i nas upućuje da zajedništvom nadvladamo individualizam, žrtvom ljubavi konsumizam, sebedarjem hedonizam, svetošću života u ljubavi prema Bogu i bližnjemu relativizam, zauzetom ljudskom i kršćanskom solidarnošću i odgovornošću etički minimalizam. Nema takve reforme ili obnove koja bi, kao euharistija, mogla tako duboko zahvatiti i mijenjati naše odnose i svijet. Euharistija čini da budemo svjetlo svijeta i sol zemlje, jer ona zahvaća i prodire u sve naše ljudske aktivnosti, u obitelj, školu, kulturu, politiku, unoseći u sve razine i dimenzije života i suživota životni sok, evanđeoski lijek i zdravlje. Čovjek se humanizira upravo tamo gdje ga Bog dodiruje, a nema bližeg Božjeg dodira od euharistije. Uskrsli Krist nas poziva, susreće, pročišćava i osposobljava našu ljubav da po njoj možemo biti prepoznatljivi kao njegovi. Sam Gospodin reče: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35).

I Evanđelje ovako svjedoči o pozvanima: “Ali oni ne mareći odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom.” Ima ih i danas nedjeljom na njivi, ali daleko više u trgovini. Ako je Isus odstranio trgovinu iz Hrama, nije htio potjerati i trgovce. Zato ne bi trebalo nedjeljom otvarati trgovinu u novim hramovima, malim i velikim trgovinskim centrima. Svi smo pozvani na gozbu nedjeljnog slavlja, i zli i dobri. Nedjelja nas poziva i vodi na goru gozbe, stol zajedništva, riječi i kruha, darovanosti, besplatnosti, a ne na goru štandova prodaje, potrošnje, profita. Ali ako bi se nedjeljnim radom rješavao problem siromaštva u našem društvu, da sav utržak bude podijeljen siromasima, ako bi se riješila nezaposlenost, ako bi čovjek bio zadovoljniji, a obitelj sretnija, tada bi se možda i Gospodin zamislio bi li neke oslobodio od poziva za nedjeljnu misu. No, je li nedjeljni rad – trgovina doista izraz brige, pažnje prema ugroženima, potrebnima, ili nešto drugo? Ako je to nešto drugo, ako to nije put koji prolazi kroz prava vrata zajedništva, onda bi trebalo objesiti natpis na vrata takvih centara i radnji: Zatvoreno! Bilo bi dobro da to bude zatvoreno. I ne samo nedjeljom.
Dakako, oni koji dublje razmišljaju i dalje gledaju, upozoravaju nas da budućnost ove naše današnje civilizacije i kulture uvelike ovisi o stavu prema nedjelji – danu Gospodnjem. Već su u prvim stoljećima među poganima kršćani klicali: “Ne možemo bez nedjelje!” Potrebno je i nama danas spasiti nedjelju, jer nedjelja spašava nas! Doista, ne možemo bez nedjelje, bez dana Gospodnjeg! Ne može bez nedjelje čovjek biti i ostati čovjek, a zajednica zajednica. Nedjelja je ne samo dan odmora, već, prije svega, dan zahvaljivanja, nade, slavlja. Duboko je ušla i obilježila europsku kulturu i civilizaciju, a na poseban način svijest i povijest hrvatskog naroda. Po nedjelji je prepoznatljiva hrvatska katolička obitelj koja “dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu”. Bez nedjelje nema slavlja, ostaje svakodnevlje. Nema zahvalnosti, ostajemo bez odgoja. Nema zajedništva, ostajemo individualisti. Nema budućnosti, ostajemo beznadni. Nema univerzalnosti, ostajemo zatvoreni u uske granice samo nacionalnoga. Nema transcendencije, ostajemo zarobljenici u vremenu. Nema molitve, ostajemo pogani.
Podsjećam na nepotrebnu žrtvu tolikih majki koje i nedjeljom moraju dežurati u nečijim dućanima, a očevi na gradilištima. Pozivam sve poduzetnike na odgovornost prema njihovim radnicima čija djeca ni nedjeljom nemaju roditelje uza se da skupa pođu u crkvu, za obiteljski stol i na izlet do prijatelja. Upućujemo poziv onima koji donose zakone, da zaštitom nedjelje kao dana odmora zaštite radnike od suvremenog ropstva.
Nije pogrešno reći: ako se povijest događa preko tjedna, budućnost se ostvaruje i dolazi preko nedjelje. Možda malo čudno i paradoksalno zvuči: nećemo se izvući iz krize samo radom, već daleko više blagdanom – slavljenjem dana posvećenog Gospodinu.
Nedjelja odbjeglog i otuđenog čovjeka vraća njemu samome i prirodi, bližnjima i Bogu, a horizontalni zastori i vertikalni pokrivač, simboli podjela i ograničenja, u ozračju nedjeljne euharistijske duhovnosti i cjelovitog pogleda na život, blijede i nestaju.
Župna zajednica je temeljna stanica Crkve, velike Božje obitelji koja u njoj postaje vidljiva i konkretna. Ponosni smo što smo Kristovi vjernici u svojoj župnoj zajednici i njegovi svjedoci u našoj sredini. Posebno se obraćam vama, dragi vjernici laici, članovi i nositelji župne zajednice. Pozvani ste i poslani unositi, riječju i djelom, evanđeoski duh u društvene odnose, mentalitet i običaje, zakone i društvene strukture. Po vama je Crkva prisutna u svijetu i bitno je misionarska. To može biti jedino ako ste vi, njeni vjernici, udomaćeni u svoje župne zajednice.
Naša sadašnjost i budućnost, na razini naroda, društva i svijeta, potrebna je vašega kršćanskoga svjedočenja u svjetlu i duhu Evanđelja. Potrebna je budnih i otvorenih srdaca i zajednica koje će evanđeosko svjetlo i duh živjeti i svjedočiti. Potrebna je vjernika kršćana i kršćanskih zajednica koje će se zajedno sa svim ljudima dobre volje zauzimati za cjeloviti humanizam i ispravno shvaćanje čovjeka, za pravednije zakonodavstvo i odnose u društvu, za šira prava obitelji, za politiku općeg dobra, za gospodarstvo u čijem će središtu biti čovjek, za kulturu koja će biti sposobna pružiti odgovor na temeljna pitanja o istini i dobru, koja i danas itekako muče ljudsko srce. Naša sadašnjost i budućnost potrebna je onih koji će na svim mjestima i u svim mjestima kamo je On, sam Gospodin, kanio doći, u povezanosti s njime, biti svjetlo svijeta i sol zemlje. I sam ovaj svijet u koji smo pozvani i poslani, sa svim svojim suprotstavljanjima i suprotnostima, na svoj način doziva nas krštenike: Krštenici, budite kršćani! Trebamo vas! Župna zajednico, budi zajednica vjere i života! Treba nam tvoj model zajedništva! Treba nam mira i pomirenja, pravde i solidarnosti, odgovornosti i suradnje! Treba nam otvaranja novog obzorja nade u jasnoći smisla života, u pogledu praštanja nad osvetom, u ljubavi nad mržnjom! Treba nam jasnoće u pobjedi života nad smrću!
Možda se ovo što ću reći neće razumjeti do kraja, možda ne stoji na kraću stazu, ali ono ide, gleda i nosi dalje: budućnost Hrvatske i svijeta daleko više ovisi o župnoj zajednici, o onom bogatstvu koje naviješta i svjedoči, nego o kapitalu i reformama, kreditima i resursima. Daleko više nego naša prošlost, budućnost nam ovisi o župi – zajednici vjere i života.
Upravo je tiskan zbornik učeničkih radova u Godini župe. S velikom sam radošću pročitao kako naši mladi shvaćaju nedjelju i svoju župnu zajednicu. Jedan mladić napisa: … “Za mene je nedjeljno slavlje nešto posebno, blagdan za dušu… i kad se vratim kući… kao da sam se vratio s nekog prekrasnog putovanja, pun dojmova, ispunjenjem…sretan. Neopisiv je osjećaj pripadati toj velikoj obitelji, župnoj zajednici koju svatko od nas svojom nazočnošću uvećava. Radostan sam što imam čast s drugim ljudima u župi podijeliti te posebne trenutke svoga života i povezati se s njima pružajući im ruku mira.” A jedna djevojka reče: “Čuti “Tijelo Kristovo”, to je za mene najveći blagdan. Nedjeljna misa u župi čini mi vidjeti u svakom danu blagdan.”
Ovo slavlje, ova godina i ovaj dan želi biti poziv i svima vama, poštovana braćo i sestre, koji ste kršteni, a koji ste udaljeni od svoje župne zajednice. Ne znam, brate, zašto si se udaljio, zbog koga ili čega? Možda zbog nas koji smo ostali u župi? Možda si čak i u pravu! Ali, prijatelju, jedno je sigurno, on te nikada nije izdao ni zaboravio. On – Isus Krist! On je došao i radi tebe i zbog svih nas. On te i danas poziva. I mi te čekamo. Pridruži se, da s tobom, u našoj župnoj zajednici, budemo ono što si i ti želio i želiš: zajednica vjere i života.
Poštovana župo, zajednico vjere i života, brate župniče, članovi župnih pastoralnih vijeća, katehete, katehistice, animatori raznih skupina, roditelji i mladi, i svi vi, članovi svoje župe, danas na ovoj gori vjere i zajedništva, na gozbi stola, nahranjeni riječju i kruhom života, još jače otkrivamo u njegovu pozivu svoje dostojanstvo i s još jačom sviješću u njegovu poslanju svi mi krštenici želimo prihvatiti svoju odgovornost za veće zajedništvo u našem narodu i društvu, sa željom da iz nedjelje u nedjelju i sami budemo još više to što jesmo: zajednica vjere i života, svjetlo svijeta i sol zemlje, u zemlji u koju nas Gospodin pozva i posla, u zemlji Hrvata.
Majko Marijo, naša Gospe od Otoka, koja si pratila rađanje i rast Crkve, prve župe, zajednice vjere i života, mi svi te danas radosno pozdravljamo i molimo,
– da naše župne zajednice budu zajednice uskrsloga Gospodina – u vjeri i bratskom zajedništvu:
– da budu postojane u nauku apostolskom, po zajedništvu života, po lomljenju kruha i molitvama – u ljubavi i solidarnosti;
– da budu mjesto očitovanja Krista Gospodina – u nadi i iščekivanju njegova slavnog dolaska;
– da budu ugodno prebivalište tvome Sinu, Emanuelu, Bogu s nama, po našim gradovima i selima, kvasac i model zajedništva naše Nadbiskupije, i čitave nam domovine Hrvatske. Amen.