Braćo župnici, svećenici, redovnici, redovnice,
braćo i sestre krštenici i svi ljudi dobre volje!

Gospodin uskrsnu! Sretan vam Uskrs! Sretan Uskrs svima vama i svim župnim zajednicama od katedrale sv. Dujma do najudaljenije župne zajednice naše Splitsko-makarske nadbiskupije. U pripravi za naš veliki jubilej 1700 godina mučeništva sv. Dujma ovu smo pastoralnu godinu na poseban način posvetili župi – zajednici vjere i života, želeći tako slijediti pastoralni plan samoga našega uskrslog Pastira. I danas On, uskrsli Gospodin, kao ono na početku svoje apostole, okuplja sve nas krštenike, naše župne zajednice u jednu obitelj – župu obitelj. Svi smo tu:
– i oni odbjegli, udaljeni i razočarani poput dvojice učenika na putu za Emaus;
– i oni koji ga okamenjeni u svoje tradicionalne forme žele balzamirati i pokopati poput žena koje dolaze na grob Isusov;
– i oni koji traže sigurnost za sebe iza zatvorenih vrata, kao uplašeni apostoli zatvoreni u Jeruzalemu.

1.”A mi smo se nadali…”. Dvojicu svojih razočaranih učenika koji se vraćaju u prošlost Gospodin sustiže, osvjetljava njihova razočaranja, sluša i čuje njihove poteškoće strpljivo i hodeći s njima. U razočaranosti i žalosti učenika na putu u Emaus otkrivamo jedno veliko očekivanje. Žalost je zapravo jedan oblik razočarane nade. Razočarani su u Isusa, a da ga pravo nisu ni upoznali. Ipak, još uvijek razgovaraju, nešto znaju, nečega se sjećaju. Uskrsli sustiže prvo njih. Poučava ih i hrabri. Katehizira ih i evangelizira. Osvjetljava im um argumentima i ražariva srca iskustvom vjere. Vraća im nadu i vjeru koje daleko nadilaze ostvarenje njihovih snova. Vraća ih u zajednicu i osposobljava ih za njene animatore.
No, ta dvojica učenika nisu samo jedan izolirani povijesni primjer. Zar Ga i danas toliki krštenici ne upoznaše pa napustiše? Ostadoše na infantilnoj razini vjere, a vjeronauk doživješe kao jednu epizodu djetinjstva? S takvom vjerom koja je na rahitičnim nogama ne mogu hoditi i ići naprijed. Nije li potrebno upoznati njega, otkriti i zaživjeti svoje krštenje, odrastati u vjeri i imati odraslu vjeru? Nije li zato danas katehizacija potrebnija odraslima nego djeci, jer odrasli, za razliku od djece, nose odgovorne uloge, upravljaju društvom i stvaraju uvjete u kojima djeca odrastaju? Nisu li i u našim župnim zajednicama potrebni upravo osvjedočeni i posvjedočeni odrasli animatori?

2.”Kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa” (Mk 16,1). Želeći balzamirati Gospodinovo tijelo, žene pokazuju pažnju i brigu, humanu, socijalnu i religioznu dimenziju života. A ipak sve su im omeđene rubom groba. Božji plan i djelovanje, međutim, ne završavaju kod groba niti u grobu naših ljudskih dometa i razmišljanja. Božje djelovanja ide dalje od ljudskog obzorja. Ono otvara čovjeku nove perspektive i tamo gdje se ljudski ne vidi dalje od dna groba.
Uskrsli traži i oživljava i nas danas – nas kršćane čija su očekivanja iznevjerena, i koji svoju umrlu nadu želimo balzamirati. Zar nismo takvi mi kršćani tradicije, folklora, običaja, zar na određeni način ne balzamiramo i pokapamo svoje krštenje, krizmu, vjenčanje, molitvu i misu? Naša vjera ne smije postati obična forma koja ne zahvaća život i ne utječe na odluke, planove. Nedjeljno euharistijsko slavlje u našoj župnoj zajednici ne smije biti balzamiranje, nego radosni susret s Uskrslim!

3.”Učenici u strahu od Židova zatvorili vrata” (Iv 20,19). Uskrsli Pastir ne zaboravlja ni one među svojima koji su u strahu zatvoreni i zabrinuti za goli život. U strahu su od ljudi, a boje se da bi mogli stradati zbog Onoga kojega tužni žale, a kojega su na svoj način već prekrižili. Ne prepoznajemo li se u njima i mi krštenici koji u strahu i pred izazovima mentaliteta i svijeta tražimo zaštitu i sigurnost sakristije? Ne plaši li nas i ne zatvaramo li se i pred samom mogućnošću jedne nove evangelizacije? Ne ostajemo li pred izazovima i rizicima radije ukopani u naše utvrde, pa i grobove?, a trebali bismo izaći i prihvatiti nove oblike poslanja na koje nas poziva Uskrsli!
Uskrsli Gospodin želi zahvatiti u sve ove različite situacije svojih učenika – župljana. “U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima” (Lk 24,33). Žene se “vratiše s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima” (Lk 24,8). Kao što vidimo, ne ostavlja ih izolirane, podijeljene i udaljene, već ih upućuje jedne na druge formirajući tako pravu župnu zajednicu – po svojoj mjeri zajedništvo vjere i života, mjesto svoje prisutnosti i svoga očitovanja.

4.Župna zajednica – očitovanje i svjedočenje Uskrsloga. I danas uskrsli Gospodin nastavlja djelovati u svojoj zajednici i preko svoje zajednice – župe, koja je produžetak njegove utjelovljenosti u svijetu. Prisutan je osobito u liturgijskim činima, u misnoj žrtvi – euharistiji, koja je izvor i vrhunac župe, znak i uzrok zajednice i zajedništva, njeno gravitacijsko središte. Zato je svaka naša župa pozvana živjeti duhovnost zajedništva s Bogom i čovjekom u svjetlu Euharistije, biti sakrament prisutnosti božanskog u ljudskom.
Isus Krist je prisutan u našoj župi i kroz slavlja sakramenata. Doista, On je onaj koji krsti i oprašta, koji nas izmiruje s Ocem i međusobno. Naša župna zajednica je pozvana dati konkretan primjer i živo svjedočanstvo toga i takvog pomirenja, živjeti ga u sebi i prema vani. Uskrsli Krist je i svojom riječju prisutan u našoj sredini. On je onaj koji govori kad se u Crkvi naviješta riječ Božja. Prisutan je i u našim molitvama, jer on reče: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime tu sam i ja među njima (Mt 18,20).
Naša župna zajednica očituje uskrsloga Gospodina i kroz našu međusobnu sakramentom posvećenu bračnu vezu, kroz našu solidarnost i karitativnu djelatnost. Zar nije zato potrebno i Brak i Caritas zaštititi od sentimentalizma i moraliziranja na distancu, od takozvanog telecaritasa i individualističko-hedonističkog uživanja udvoje? Zar nismo postali osjetljiviji na bijedu koju vidimo preko ekrana, nego na onu dohvatljivu i bližu koju doživljavamo u konkretnoj pa i bračnoj i obiteljskoj sredini. Ako je ljubav prema bližnjemu ono važno, najvažnije na što se život kršćanina može svesti, onda su Caritas i bračna ljubav najrječitiji znak kako i koliko smo kršćani – svjedoci Uskrsloga. Zato je bračna zajednica sakramentom posvećena prvi izraz prisutnosti Uskrsloga, a Caritas u našim župnim zajednicama je doista znak naše vjere i života. Oni ne mogu biti usputni i sporedni, privremeni i povremeni, već trajna inicijativa, ne samo pojedinaca nego čitave zajednice. Samo tamo gdje se nesebično prihvaćamo i pomažemo, kao u braku i obitelji, tu jasno očitujemo svoju uvjerenost i uvjerljivost. A zar možemo zaboraviti njegovu prisutnost i očitovanje u svojoj sredini, upravo u siromasima i patnicima: “Zaista, kažem vam, što god (ne)učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni (ne)učiniste (Mt 25,45).”

5.”I bit ćete mi svjedoci…sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Uskrsli Pastir ne želi samo okupiti – ohrabriti, nego poslati i vidjeti svoje svjedoke u svijetu, obnavljajući snagom svoga Duha srca svojih krštenika, On s njima i preko njih želi obnoviti lice zemlje. On preko nas svojih krštenika želi danas biti prisutan u društvenoj i kulturnoj dimenziji društva i svijeta.
Zar prvenstvena uloga župne zajednice vjere i života nije Epifanija – očitovanje Krista, kao što je Krist bio očitovanje Oca. Naša župna zajednica svojom vjernošću Kristu, premda na nesavršen način, očituje u svojoj sredini svoga Spasitelja – Krista uskrsloga. Time je zajednica vjernika pozvana biti prisutna i odgovorna za budućnost našega naroda i društva. Pozvana je biti slika i oblik Crkve koja se čini bližnjom i suvremenom svim ljudima, postajući sol zemlje i svjetlo svijeta. Poslanje koje Uskrsli povjerava svojoj Crkvi nije političkog, ni ekonomskog ni socijalnog reda. Njeno poslanje je religiozne i nadnaravne naravi i cjelovito zahvaća čovjeka. I jer je cjelovito, dotiče, prožima i sve spomenute dimenzije i razine društvenog života. Zar onda svijet, baš naši suvremenici, naši sugrađani i sumještani, nemaju pravo od nas, od naše župne zajednice, zahtijevati da to očitovanje i svjedočanstvo Uskrsloga bude jasnije, za njih i njima prisutnije? To može biti jedino ukoliko autentično živimo svoj poziv unutar zajednice; jedino tako naše poslanje i svjedočenje može biti prepoznatljivo i prihvatljivo i onima vani. Ali ako nama nije ozbiljno stalo do naših krštenika u vlastitoj kući, do onih odbjeglih i razočaranih, do onih koji su balzamirali i pokopali svoje krštenje, do onih koji su u strahu i zatvoreni, teško će onda naša župna zajednica moći ozbiljno misijski djelovati i biti uvjerljiva onima vani.
Ne želi li uskrsli Gospodin sa svojim i našim pastoralnim djelovanjem Župa – zajednica vjere i života svaku našu župu kroz ovu godinu uputiti da razvije svoja jedra snazi Krista uskrsloga za nova obzorja? Zar Gospodin ne očekuje od naših 186 župnih zajednica Splitsko-makarske nadbiskupije da svaka na svoj način bude jedna prispodoba i svjedočanstvo njegova uskrsloga života? Ne očekuje li da svaka župa bude zajedništvo koje se utjelovljuje i postaje zajednica, dijeli radost i žalost, nadu i tjeskobu u svojoj sredini?
Braćo i sestre, kao radosni odjek našega čestitanja, dopire i vaš glas: Sretan Uskrs! Neka nam je doista svima sretan. Nek#! bude izvor zajedništva vjere i života u svakoj našoj župnoj zajednici. I u ovoj u …! Da još više bude i postane župa – zajednica vjere i života – mjesto očitovanja i ukazanja uskrsloga Krista Gospodina.