Misu je predvodio župnik Zdenko Perija koji se prije završnog blagoslova obratio nazočnima i zahvalio s. Loreti za njezinih 41 godinu predanog služenja u Župi KBC Zagreb na Rebru. U zahvalnom govoru vlč. Perija prikazao je životni put s. Lorete te službe koje su joj bile povjerene.

„Sve misnice, albe i sve što postoji na ovom oltaru i u velikom ormaru u sakristiji i na koru sve je to pribavila s. Loreta. Što drugo reći nego velika hvala (…) Kad mi je umrla majka znao sam da odlazi netko tko je za mene molio. Prije godinu dana umrla je jedna karmelićanka u Kloštru Ivaniću koja je molila za mene, a sada će s. Loreta nastaviti moliti za mene“, rekao je vlč. Perija.

Na kraju zahvale na svim djelima dobrote vlč. Perija je s. Loreti uručio prigodne darove: srebrnu krunicu uz riječi: „da molite dok meni treba“, sliku Majke Terezije uz napomenu da „s. Loreta puno sliči svojim životom Majci Tereziji“, te sliku Gospe Ilačke.

Na misi je pjevao župni zbor uz pratnju na orguljama koje su svirali Jurja Mikec i Benjamin Črnjak.

Nakon misnog slavlja dobročinitelji i župnik pripremili su za sve prigodni domjenak, a sudionici su imali priliku i osobno se pozdraviti sa s. Loretom.

Sestra Loreta Vukalović, krsnim imenom Terezija, rođena je 13. listopada 1937. godine u mjestu Oštrice kod Novoga Marofa, od oca Franje i majke Ljube r. Sudec, u obitelji s jednom sestrom i trojicom braće (Dragica, Ivan, Antun i Fabijan). Krštena je u župnoj crkvi Kraljice Sv. Krunice u Remetincu (Varaždinska biskupija), gdje je također primila prvu pričest i sakrament potvrde. Osnovnu školu pohađala je u selu Ključ. S 12 godina uključila se u molitvenu zajednicu Kristovi borci. Revno je pohađala misu i obavljala pobožnosti prvih petaka i prvih subota. S 18 godina odazvala se Spasiteljevom pozivu te stupila u Samostan Milosrdnih sestara svetoga Križa u Đakovu. Godine 1957. stupila je u novicijat i dobiva redovničko ime Loreta. U početku redovničkog života bavila se kućnim poslovima u župi u Piškorevcima i u Biskupskog dvoru u Đakovu. Godine 1960. poslušnost ju je dovela u Srijemsku Mitrovicu i od tada počinje raditi u kuhinji. Godine 1967. odlazi u Stari Bar, Crnu Goru i preuzima brigu za kuhinju. Tamo je završila Višu kuharsku školu. Nakon jakog potresa 1979. godine odlazi iz Starog Bara. Na dječjem odjeljenju u Zagrebu na Klinici Rebro preuzima vodstvo mliječne kuhinje. Za tu dužnost tražila se velika preciznost i savjesnost. Uložila je svu svoju ljubav i znanje u pripravi raznih dijeta za oboljelu djecu. Imala je velikog uspjeha, ali je sav uspjeh pripisala Božjoj pomoći i ostala skromna. Godine 1998. nakon umirovljenja ostala je na Rebru i preuzela brigu o župnoj crkvi i svim kućanskim poslovima u župnoj kući. Obilazi bolesnička odjeljenja i brine se za vjerske potrebe bolesnika. Svojom tihom prisutnošću i strpljivim slušanjem životnih teških priča pojedinih bolesnika ulijeva bolesnicima pouzdanje i nadu. Svoje zadnje sile daruje Bogu na slavu i na dobro bližnjega.

Nakon potresa u Zagrebu 22. ožujka i epidemije bolesti Covid-19, odlukom svojih poglavarica i u duhu poslušnosti, s. Loreta odlazi u Marijin dom u Zagreb na Vrhovac, gdje će nastaviti redovnički život.