Tako je u istoimenoj župnoj crkvi, 2. srpnja euharistijsko slavlje predvodio gospićki sužupnik don Anđelko Kaćunko, a koncelebrirali su gospićki i oštarski župnik mons. Marinko Miličević, biskupijski ekonom i župnik Smiljana preč. Nikola Turkalj, župnik Pazarišta vlč. Petar Šporčić te župnik Ličkog Novog don Herbert Berisha.

U prigodnoj propovijedi, na temelju evanđeoskog opisa događaja (Lk 1,39-56) odnosno susreta Marije i Elizabete, don Kaćunko je najprije posvijestio koliki je trud i koliku žrtvu trebala uložiti Marija, u ono vrijeme kad nije bilo brzih prometala kao danas, da bi prešla put od Nazareta do Ain Karima (kod Jeruzalema), što je udaljenost oko 140 km! Ali sav teret toga putovanja, nastavio je propovjednik, bio je “naplaćen” svime što se dogodilo u susretu dviju rođakinja u “blagoslovljenom stanju”, Marije i Elizabete, kao i njihove djece u njihovim blagoslovljenim utrobama, Ivana i tek začetog Isusa. “Čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, zaigra joj dijete u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga te povika iz svega glasa: Blaženi ti što povjerova…! Dakle, na Marijin pozdrav dogodila se kratka radostna drama u tri čina: mali šestomjesečni Ivan u majčinoj utrobi zaigrao je od radosti, Elizabeta se napunila Duha Svetoga te je potom glasno izrekla hvalospjev Mariji i njezinoj vjeri”, naglasio je propovjednik te opisao ta “tri čina”, istaknuvši najprije neke značajke u razvoju djeteta od začeća.

Tako ono već s pet i pol mjeseci ima gotovo pola kilograma i 28 cm, a fetusi stariji od 22 tjedna mogu preživjeti u vanjskom svijetu. Dijete tada reagira na vanjske zvukove, već razlikuje slatko od kiselog te ima i pravilne razmake budnosti i spavanja. U 23. tjednu, nastavio je propovjednik, “dijete se normalno pomiče te je veoma aktivno i razlikuje različite položaje. Gušterača mu se razvija i izlučuje inzulin, a u 24. tjednu dijete razvija i vježba disanje izdišući i udišući plodnu vodu. U 25. pak tjednu dijete već ima konačna 33 diska kralježnice, 150 zglobova i 1000 ligamenata počinje se formirati. Ima oko 34 centimetra i oko 690 grama. Mozak mu također raste i razvija se golemom brzinom. Ručice su mu gotovo potpuno razvijene i ono sve spretnije i urednije hvata sve oko sebe, počinje biti znatiželjno pa dira svoje lice, pomiče ručice i hvata se za ostale dijelove tijela, igra se s pupkovinom te, što je posebno važno, dijete tada razlikuje i pamti glas oca i majke”, istaknuo je don Anđelko te zaključio opisom karakteristika fetusa u 26. tjednu, kada ima oko 35 cm i 760 grama. Nožice su mu oko 5 cm, a ruke su jako aktivne i često cucla palac. Mozak mu se toliko razvio da počinje potpuno reagirati na dodir, pa je tako moguće i igranje s djetetom, a razvili su mu se i vidni i slušni centri u mozgu.

To je sve dokaz, potvrđen također znanošću, naglasio je propovjednik, “da fetus nije neka ‘nakupina stanica’, nego čovjek, odnosno to je biće koje ima pravo na život, ali i druga prava, kako civilno pravo definira – što je davno formulirano na latinskom: ‘Nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur!’ (Začeto, a nerođeno dijete, smatra se rođenim ako se radi o njegovim pravima!) Dakle, potpuno je besmislen izraz koji se često ponavlja da ‘žena ima pravo na svoje tijelo’, jer nerođeni čovjek nije ženino tijelo, nije dio njezina tijela, nego novi život u ženinu, tj. u majčinu tijelu”, posvijestio je don Anđelko, podsjetivši na “genijalno sročen natpis na jednom transparentu u Hodu za život: ‘Žena ima pravo na svoje tijelo i u majčinoj utrobi!’ Zato se mali još nerođeni Ivan jako obradovao čim je čuo Marijin pozdrav”, rekao je propovjednik i prešao na “drugi čin te radosne drame”.

Čim je čula Marijin pozdrav Elizabeta se napunila Duha Svetoga! Dakle, nastavio je don Anđelko, “mali Ivan se napunio radošću, a njegova mama Duhom Svetim! Ta činjenica potiče nas da promislimo što je to bilo u Marijinu pozdravu, tj. u njezinu glasu, da je tako čudesno djelovao na ljude? Braćo i sestre, to je Duh Sveti! A Duh Sveti je radost! Svi njegovi darovi su radost i snaga! Sjetimo se Pedesetnice – od ustrašenih i tužnih apostola, Duh Sveti čini hrabre i vješte govornike koji javno bez straha i s radošću svjedoče da je Isus živ…! I što čini Elizabeta, tj. čovjek koji se ispuni Duhom Svetim? Isto što su činili i apostoli – Elizabeta svjedoči! Odnosno, ona radosno i glasno izriče hvalospjev Mariji i njezinoj vjeri te otkriva kako se i njezin Ivan obradovao svojim gostima”, objasnio je propovjednik te prešao za završni “čin drame” pitanjem možemo li i mi danas čuti Marijin pozdrav i kako.

Odgovorivši potvrdno, don Anđelko je istaknuo kako vjernici kroz tri molitvena obrasca mogu “čuti Marijin glas i pozdrav”, a to je najprije Anđeosko pozdravljenje, tj. Angelus, na koji nas poziva crkveni zvon tri puta dnevno i podsjeća na veliko otajstvo Božjega utjelovljenja i Marijina začeća po Duhu Svetomu – molitva Anđeo Gospodnji navijestio Mariji…! Zatim, to je Marijin hvalospjev Veliča duša moja Gospodina… – “hvalospjev broj jedan”, kako ga je don Anđelko nazvao, jer je pun navoda iz Biblije, pa “dakle i cijelo Sv. pismo spada u takav vjernički hvalospjev Bogu”, naglasio je, te na koncu istaknuo molitvu Krunice, kao “Marijin Hvalospjev broj dva”. Plod i rezultat tih molitava i čitanja Sv. pisma, posvijestio je na kraju propovjednik, bit će kod nas isti kao kod Ivana i Elizabete: Duh Sveti, koji u nama potiče radost, slavljenje i svjedočenje!

Dakle, zaključio je don Anđelko, “u ovim kriznim vremenima raznih globalnih ‘plandemija’ tjelesnih zala i duhovnih pomutnja, kao i u dramatičnim okolnostima ubrzanog izumiranja našega naroda, najbolje nam je da se ugledamo u Isusovu Majku: kao što je Ona otišla u pohod svojoj rođakinji Elizabeti, mi često i rado ‘idimo Mariji’ svaki dan – čut ćemo njezin čudesni ‘pozdrav i glas’ te ćemo joj postajati sve sličniji, odnosno bit ćemo nositelji Isusa i njegove radosti ljudima s kojima živimo i svima s kojima se susrećemo!”

Na koncu misnoga slavlja, na kojem su pjevanje vodili svojim glasom i instrumentima djeca i mladi obiteljske zajednice “Glasnici Velikoga Kralja” iz Zagreba, koji su u obližnjem duhovnom centru bili na tjednim duhovnim vježbama, župnik Miličević je sve pozdravio i zahvalio svima koji su doprinijeli toj proslavi župne svetkovine. A nakon sv. mise župnik je najprije kod spomenika pored crkve predvodio molitvu za Brinjake, ubijene na tome mjestu u Drugom svjetskom ratu “samo zato što su se borili za Hrvatsku”. Potom su svećenici i narod pošli do spomenika s križem u groblju, gdje su cvijeće i svijeće položili načelnik Karlobaga Boris Smojver, u ime općine, a njegova suradnica Tomislava Jurković, u ime mještana Oštarija. Molitvu odrješenja za sve poginule u Drugom svjetskom ratu i poratju, te za hrvatske branitelje i sve poginule u obrambenom Domovinskom ratu predvodio je mons. Miličević, a zatim su župljani položili svijeće na grobove svojih pokojnika, kako je običaj na taj dan.