Prigodom proslave jednoga od četiriju praznika hrvatske zajednice u Srbiji, Dana rođenja biskupa Ivana Antunovića, u Monoštoru je 19. lipnja priređena izložba u prigodi 150. obljetnice od izlaska prvog broja „Bunjevačkih i šokačkih novina”, čiji je biskup Antunović, kalački kanonik (1815. – Kalača) bio pokretač i urednik. Izložba je bila otvorena u župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla nakon mise koju je služio monoštorski župnik Goran Vilov, a prije svečane sjednice Hrvatskoga nacionalnog vijeća koja je toga dana održana u Monoštoru. Izložba autorice Katarine Čeliković, stručne suradnice u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, sadržavala je izvatke iz članaka objavljivanim u pojedinim rubrikama tih novina po tematskim cjelinama, opis povijesnoga trenutka u kojem su novine objavljivane i djelovanja samoga Antunovića.  

Prvi broj „Bunjevačkih i šokačkih novina“ pojavio se u Kalači 19. ožujka 1870. godine. Bio je to, kako je pisalo, „od stranaka nezavisni“ politički tjednik, koji je pokrenuo vođa narodnog preporoda među Hrvatima u ugarskom Podunavlju. Izlazio je nepune tri godine – do kraja 1872., a objavljeno je ukupno 146 brojeva na po 4 stranice maloga četvrtinskog formata. Tjednik je imao i kulturni prilog, u početku Nadometak, a od 1871. Bunjevačku i šokačku vilu. Nakon gašenja Novina, Vila je do kolovoza 1876. izlazila samostalno.

„Riječ je o prvom preporodnom glasilu Hrvata – Bunjevaca i Šokaca u Ugarskoj. To je prekretnica kulturnog i narodnog preporoda u to doba, kada je bilo najvažnije najprije izgraditi nacionalnu svijest o identitetu kome mi pripadamo”, kazala je prigodom otvaranja izložbe Čeliković. „Često se govori kako je preporod Hrvata – Bunjevaca i Šokaca  zakasnio, s obzirom na to da se javio kasnije u odnosu na Hrvate u Hrvatskoj. Međutim, čini nam se da je ta brazda koju je Antunović zaorao upravo na području novinarstva bila značajna, kako bismo mi danas mogli govoriti o dugoj novinskoj povijesti Hrvata u Srbiji. Prostor koji je nekada bio u različitim državama svjedoči nam danas kako je to bila borba ne samo za nacionalni identitet, već i pokušaj obrazovanja našeg naroda, koji je prema Antunoviću trebao imati ravnopravni položaj  sa ostalim zajednicama sa kojima je na ovim prostorima živio“, dodala je. 

Prema istraživanjima dr. sc. Petra Vukovića, izvanrednog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu (podrijetlom iz Tavankuta), na pokretanje političkog tjednika Antunović se odlučio nakon što je 1868. u Ugarskoj donesen Zakon o narodnostima, koji je nacionalnim manjinama omogućio, među ostalim, i izdavanje novina na materinskom jeziku. Već 1869. objavio je u Kalači Poziv Bunjevacah, Šokacah i Bošnjakah na utemeljenje jednog pučkog lista, a početkom 1870. i Poziv na predplatu za bunjevačke i šokačke novine. Od prvog broja Novine nose obilježja tipičnoga preporodnoga glasila, kakva su od početka XIX. stoljeća izlazila diljem slavenskih krajeva u Habsburškoj Monarhiji. Antunovićev su uzor pritom bile poglavito hrvatske tiskovine. Tematika lista, osobito u prvoj godini izlaženja, svodila se na buđenje nacionalne svijesti i poticanje želje za prosvjetom, no pisalo se i o uređenju županija, gradova i općina, o radu Zemaljskog sabora u Budimpešti i Hrvatskog sabora, a stalne su rubrike bile Gazdaluk, u kojoj su objavljivani savjeti za poljodjelce, Vilajet, u kojoj se informiralo o događajima u svijetu, Novosti, koja je bila posvećena događajima u Ugarskoj, Trgovina i obrtnost i dr. Oko novina se okupio znatan broj suradnika, ponajprije svećenika, učitelja, pravnika i činovnika, a pismima su se iz raznih krajeva javljali i slabije obrazovani pojedinci, ponajprije poljodjelci i obrtnici. Najvažniji suradnici bili su Baranjac Blaž Modrošić i Bačvani Ambrozije Šarčević, Stipan Grgić Krunoslav i Stipan Vujević, no objavljivani su i tekstovi autora iz drugih krajeva, primjerice, ličkog Bunjevca Stipana Pavelića. 

Premda se među suradnicima vodila polemika o tome kakvim jezikom Bunjevci i Šokci trebaju pisati te je i na stranicama Novina sačuvano svjedočanstvo o sukobu između regionalista i dalekovidnijih zastupnika nadregionalnoga cjelohrvatskoga književnog jezika, inače uobičajenome i među Hrvatima u mnogim drugima krajevima, zastupnik ikavice Ambrozije Šarčević ostao je u manjini te je većina tekstova bila objavljivana jekavštinom, tj. jezikom Zagrebačke filološke škole. Bunjevačke i šokačke novine, skupa s drugim projektima Ivana Antunovića, bile su zato i zbog jezičnog pitanja važan korak u integraciji ugarskih Bunjevaca i Šokaca u modernu hrvatsku naciju, koja se upravo u to doba oblikovala.

Nakladničko djelovanje Ivana Antunovića imalo je ipak vrlo ograničenu recepciju. Bunjevačka elita, izvrsno integrirana u ugarsko društvo, Bunjevačkim i šokačkim novinama nije pružila gotovo nikakvu potporu niti je za njih pokazivala veće zanimanje, a i odjek koji su Novine doživjele među pukom bio je puno manji nego što je Antunović očekivao – najveći dio naklade odlazio je pretplatnicima u Hrvatsku. Suradnika je često nedostajalo, a pritisci državnih i crkvenih vlasti, kojima je Antunović bio izložen već od pojave prvog broja, s vremenom su na njegovoj ustrajnosti ostavljali sve više traga. Nadajući se da će pritisci na njega popustiti ako prestane izdavati politički list, Antunović je potkraj 1872. objavio zadnji broj Bunjevačkih i šokačkih novina te je nastavio izdavati tek na kulturu i književnost orijentiranu Bunjevačku i šokačku vilu. Ona će nakon toga izlaziti još nepune četiri godine“, piše dr. Vuković u „Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca“.

Izložbu je organizirao Zavod za kulturu Vojvođanskih Hrvata, uz potporu NIU „Hrvatska riječ“ i Hrvatskog nacionalnog vijeća. Svi brojevi „Bunjevačkih i šokačkih novina“, digitalizirani su od strane preč. Josipa Štefkovića, župnika u Župi sv. Pavla u Baču i dekana Bačkoga dekanata i dostupni na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata: http://www.zkvh.org.rs/index.php/digi-periodika/5791-bunjevacke-i-sokacke-novine