Zagreb, (IKA) – U nakladi zagrebačkog Tusculuma, biblioteke Hrvatski pisci u inozemstvu, izašla je knjiga – studija “Nepoznata proza Marka Marulića”, novootkriveni i novoatribuirani hrvatski rukopisi, koju je priredio Ivan Pandžić. Premda je prošlo skoro više petsto godina od smrti najpoznatijeg hrvatskog pjesnika, latinskog humanističkog autora i utjecajnog europskog laičkog teologa Splićanina Marka Marulića (1450. – 1524.), pjesnika prevođenoga na mnoge europske pa i izvaneuropske jezike, kojega Hrvat smatraju “ocem hrvatske književnosti”, još uvijek unatoč velikom napretku u proučavanju Marulićevih djela mi ni danas praktički ne znamo, čak ni približno točno, što je on to sve napisao, posebno na hrvatskome jeziku, a posebno opet u prozi. S druge strane njegova latinska djela gotovo su sva poznata, najpoznatija tiskana još za njegova života, većina i od onih nekoć izgubljenih u 20. stoljeću bila su pronađena i tiskana. O Marulićevim hrvatskim djelima, ako izuzmemo “Juditu” (1501.) jedino hrvatsko djelo objavljeno za života je “Suzana”, dijaloške i neke malobrojne pjesme, a vrlo je malo sigurnih podataka, posebice pak malo o djelima u prozi. Autor u zgusnutoj raspravi razmatra predmet, cilj i metodu nepoznate Marulićeve proze, vrijeme i spoznaje – slojevitost i kontratekstualnost djela Marka Marulića, što su o Marulićevim izgubljenim hrvatskim rukopisima znali njegov suvremenik Frane Božićević, Julije Bajamonti i Ivan Kukuljević. Analizira i pokušava otkriti je li Marko Marulić autor Firentinskog zbornika, čijim su se proučavanjem bavili Carlo Verdiani, Josip Badalić i njihovi kritičari. Iz Splitsko-Zadarske zbirke hrvatskih rukopisa autor u ovoj raspravi proučava stare signture i nove spoznaje, a u dijelu studije “Između rukopisa i pismoruka” analizira pokušaje i probleme atribucije. Dalje spominje Marulićeve rukopise nedavno pronađene i u biblioteci Male braće u Dubrovniku, a na kraju rasprave donosi sažetak nepoznate proze Marka Marulića te literaturu, popis slika i indeks imena. Autor ističe da u knjizi koja nije nastala nipošto ni napamet i unaprijed, zastupa za neke današnje marulologe, iznimno oporu, čak heretičku tezu da se u brojnim knjižnicama i arhivima po Europi, pa tako i u Zagrebu, čuvaju nepoznata Marulićeva, neotkrivena i(li) neatributirana, uglavnom prozna djela u rukopisu, koja međutim već odavno nitko nije ni tražio ni vidio. Priznaje da je za njima godinama tragao, neka je na koncu i pronašao, te se nada da će s vremenom, nakon ignoriranja i osporavanja njegovih nalaza, o Marulićevim hrvatskim rukopisnim djelima biti još dosta govora, ne manje i dobrodošloga sporenja. Čitatelju te, kako je sam naziva, zgusnute rasprave objašnjava, kako je i zašto uopće došao na ideju tražiti izgubljene i nepoznate hrvatske rukopise Marka Marulića izvan okvira onih već davno poznatih i spornih. I zašto odgovara na pitanja koja u suvremenoj marulologiji nitko uopće ne postavlja. Kaže da su ga na to navela bar dva izvorna, po vlastitom sudu svakako vjerodostajna, svjedočanstva o postojanju mnogih Marulićevih hrvatskih rukopisa u prozi. Prvo, i najvažnije, nakon Marulićeve oporuke, u kojoj inače stoji da je ostavio i mnogo toga što nije bilo tiskano, jest tvrdnja njegova mlađeg suvremenika, prijatelja i biografa, Frane Božičevića (Natalisa) da se kod njegove sestre Bire (Vere) koja je živjela u samostanu Sv. Benedikta u Splitu, nalaze mnogobrojna književna djela i poslanice s poticajima na čestiti i blažen život, što ih je na domaćem jeziku i vlastitom rukom napisao sam Marulić. Kaže još da želi prikazati prve rezultate svoga ciljanoga traganja po raznim europskim knjižnicama i arhivima za nekoć spominjanim a već stoljećima izgubljenim hrvatskim djelima oca hrvatske književnosti. Slijedom toga, prvi i najvažniji cilj studije je, prema riječima samoga autora, uputiti zainteresiranu javnost na činjenicu da su neki zagubljeni rukopisi Marka Marulića, usprkos novim tvrdnjama o već zaokruženoj “tekstološkoj cjelini” njegovih hrvatskih djela ipak pronađeni, te da dijele zajedničko – splitsko podrijetlo i veliku tematsku i jezičnu međuovisnost. U studiji se govori o nekoliko dosada nepoznatih akefalnih (bezglavih) hrvatskih rukopisa datiranih za Marulićeva života, o nekoliko drugih već poznatih rukopisa iz njegova vremena koji nikada nisu i(li) nisu bili pripisivani Maruliću te o nekolicini rukopisa koji su, istina, bili pripisivani Maruliću, ali kojih atribucija svojedobno nije bila prihvaćena. U studiji se radi o filozofskom pokušaju – u smislu temeljnih istraživanja – ostvarenja proboja, odnosno proširenja paradigme koju uvjetno nazivamo “Hrvatska proza Marka Marulića”. To bi proširenje, zaključuje autor, ako naravno uspije, kombiniramo s odgovarajućom znanstvenom metodom, moglo ne samo pokrenuti već desetljećima blokiranu raspravu o Marulićevim izgubljenim hrvatskim djelima, nego bi možda moglo donijeti i posve novu spoznajnu perspektivu o broju, opsegu i tematici njegovih djela, navlastito onih u prozi. (ika-žv)