S. Suzana Bašić, krsnim imenom Matija, rođena je 21. svibnja 1947. u Broćancu kod Posušja (BiH), od oca Frane i majke Ruže, rođene Vranjković. Odrastala je uz četiri brata i dvije sestre. Vjera koju su živjeli u skromnoj višečlanoj obitelji iznjedrila je tri redovnička zvanja: s. Suzana i njezina mlađa sestra Mila u Družbi sestara Franjevki od Bezgrešnog začeća Crnogorske provincije te brat fra Petar, franjevac trećoredac.

U kandidaturu Matija je primljena u Dobroti 20. kolovoza 1961., a u postulaturu 1. studenoga 1964., također u Dobroti. Kanonsku godinu novicijata započela je 2. svibnja 1964. na Cetinju. Novicijat prekida zbog pohađanja bolničarske škole i nastavlja ga 5. lipnja 1966. Prve redovničke zavjete položila je 12. rujna 1967., a doživotne 1. svibnja 1972. godine.

Od 1968. do umirovljenja 2013. s. Suzana radila je u Specijalnoj bolnici za psihijatriju u Dobroti kod Kotora. Na Cetinju je završila srednju medicinsku školu, a kasnije i višu medicinsku školu u Beogradu, što je i usmjerilo njezino redovničko djelovanje – 45 godina rada na zatvorenom odjelu spomenute bolnice uz duševne bolesnike. U svojoj zajednici obnašala je službu provincijalne savjetnice, provincijalne ekonome i kućne predstojnice. U slobodno je vrijeme krojila crkveno ruho i redovnička odjela za svoje susestre.

S. Suzana preminula je 27. srpnja u bolnici u Kotoru. Tijelo pokojnice bilo je izloženo u crkvi Sv. Eustahija u Dobroti, a misu zadušnicu predvodio je 29. srpnja umirovljeni kotorski biskup Ilija Janjić, uz koncelebraciju barskog nadbiskupa Roka Gjonlleshaja, fra Petra Bašića, TOR, i svećenika Kotorske biskupije te sudjelovanje redovnica iz Crne Gore, rodbine i vjernika. Sažalnicu biskupa Ivana Štironje pročitao je kancelar don Robert Tonsati.

U propovijedi mons. Janjić prisjetio se svojega dugogodišnjeg poznanstva sa s. Suzanom i njezina požrtvovna rada u Duševnoj bolnici u Dobroti, kao i u svakodnevnom redovničkom služenju, izrekavši zahvalu za svu ljubav, predanost i žrtvu koju je utkala u službu Bogu i ljudima.

Kotorski biskup Ivan Štironja u sažalnici upućenoj provincijalnoj glavarici, rodbini i susestrama iskazao je kršćansku sućut te zahvalnost za životno poslanje i službu s. Suzane: „Dušu s. Suzane u molitvama i svetim misama preporučam Božjem milosrđu, njegovoj beskrajnoj dobroti i ljubavi. Danas se opraštamo od s. Suzane i Božjem milosrđu preporučamo njezinu besmrtnu dušu. No, isto tako danas želimo s. Suzani reći jedno veliko hvala za sva ona dobra djela, znana i neznana, koja je nesebično i vjerno, iskrena srca vjerujući Bogu i vjerujući u Boga, cijeli svoj život sijala Bokom, pa i šire, služeći ljudima u potrebi ne gledajući kojem društvenom sloju, vjeri ili naciji, pripadaju“.

Njezinu predanost Bogu, svojoj redovničkoj zajednici i bolesnicima kojima je bila poslana posvjedočila je u oproštajnom govoru provincijalna predstojnica s. Lidia Kqira naglasivši kako je s. Suzana bila tiha, skromna, uslužna i na taj način bila Isusova potpuno. „One koje su s njom dijelile posao i život, svjedoče o njezinu nesebičnom sebedarju u svemu što joj je bilo povjereno i što je zapažala potrebnim. Krasile su je stručnost i požrtvovnost. Molitva i zajedništvo bili su joj svetinja, kojom je željela darovati svu sebe. Za s. Suzanu možemo kazati da je bila redovnica koja je otkrila istinski smisao života“, kazala je s. Lidia. Istaknula je pritom dvije franjevačke vrline koje su posebno krasile s. Suzanu: poniznosti i vjernost Gospodinu i Provinciji u svim službama koje je obnašala. Iako po prirodi smirena, povučena i tiha, bila je srdačna i otvorena, spremna za susret, sestrinski razgovor i uslugu.

Nakon mise uslijedio je ispraćaj i pogreb na groblju sv. Stasija u Dobroti.