Sprovodni obredi bit će u subotu 30. rujna  na groblju Danče u Dubrovniku. Misa zadušnica slavit će se odmah nakon sprovoda u samostanskoj crkvi na Dančama.

S. Apolonija se rodila 25. kolovoza 1939. u Sovićima, u Hercegovini od oca Stjepana i majke Anđe rođene Boban. Na krštenju je dobila ime Ruža. Odrastala je uz dvije sestre i dva brata.

U Družbu sestara franjevki od Bezgrešnog začeća stupila je 21. svibnja 1955. u Dubrovniku na Dančama. Započela je novicijat 1956. u kući matici na Dančama i dobila redovničko ime s. Marija Apolonija. Prve zavjete je položila 7. prosinca 1957., a doživotne zavjete 4. prosinca 1963. godine u kući matici na Dančama u Dubrovniku.

Kroz sav svoj redovnički život s. Apolonija je djelovala isključivo na području Dubrovačke biskupije (na Pelješcu, na Šipanu te kratko u Dubrovačkom primorju) u samostanima Družbe ili na župama, vršeći jednostavne domaćinske poslove uglavnom kao kuharica. Kao mlada sestra već 1965. odlazi na Pelješac u Kunu i tako će u franjevačkoj jednostavnosti vršiti svoje redovničko poslanje dokle god su joj to dopuštale tjelesne snage.

Vraća se u kuću maticu na Danče 2022. narušena zdravlja i oslabljenih snaga, ali vedra duha i predana molitvi. Aktivno je sudjelovala zajedno sa sestrama u slavlju liturgije časova, a osobito je pjesmom radosno slavila Gospodina. Gospodin joj je darovao milost da je sačuvala bistar um i bila kao živa enciklopedija mudrosti o svim povijesnim zbivanjima Družbe.

„Samo su Gospodinu, koji poznaje tajne srdaca, znani zanosi i klonuća, teškoće i žrtve, radosti i tjeskobe koje je donosio jedan ovakav život posve posvećen Njemu. Bio je to život ispunjen molitvom i radom, život usmjeren prema vječnosti, u jednostavnosti svakodnevnice i skrovitosti samostana i mjesta gdje je s. Apolonija djelovala, daleko od buke svijeta koji vrijednost vidi samo u vidljivim i prolaznim stvarima. Na počecima njezinog redovničkog života bio je to i život često obilježen krajnjim siromaštvom i oskudicom, ali vjera, pouzdanje i ljubav prema Gospodinu, te vjernost primljenom pozivu nosili su je naprijed.

S. Apolonija je godinama pobolijevala. Bolovala je tiho, nenametljivo. Nosila je svoje bolesti strpljivo i nije htjela biti nikomu na teret. Tako je bilo i zadnju godinu koju je provela u kući matici, premda nemoćna i osobito oslabljena vida, hrabro se je nosila sa starošću i bolešću i do zadnjeg časa nastojala sudjelovati u životu zajednice, napose molitvom.

Gledajući njezin dugi redovnički život vjerujemo da je već začula Stvoriteljev glas: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21) i da radosno pjeva hvale u domu Očevu“, ističu sestre s franjevke Danača.