U odlomku iz knjige proroka Hagaja koji djeluje neposredno nakon povratka naroda iz Babilonskog sužanjstva, a to znači u vrlo teškim uvjetima, kada narod na povratku ne nalazi ništa (prognanici u našem narodu znaju dobro što to znači) – u središtu pozornosti je Božje ohrabrenje narodu i pojedincima. Narod je obeshrabren, klonuo, jer nema ništa, pouzdanje u Jahvu je jako uzdrmano, prijeti mu beznađe i očaj. Javlja se Bog koji hrabri, bodri, daje jamstvo: „Ja sam s vama.“ Kako djeluje utješno i dirljivo to Božje ohrabrenje upućeno direktno najodgovornijima i cijelom narodu: „Budi junak Zerubabele (…) Budi junak Jošua (…) Budi junak sav narode (…) Ja sam s vama (…) Ne bojte se.“ Slična ohrabrenja su čuli i Marija, Josip, učenici, i toliki prijatelji Božji kroz cijelu povijest Crkve.

Bog nije prestao ili zaboravio hrabriti ljude i u našem vremenu. Problem je što često puta u našim klonućima želio sami svojim snagama iznaći rješenja, ili ne računajući s Božjom pomoći, uvjerimo se da nema nikakvog rješenja i tako se prepustimo tjeskobi i apatiji.

Kako je važno rješavati probleme ili teže situacije zajedno s Bogom, saslušati Božje savjete, dopustiti da njegov glas stigne do našeg srca. Taj glas uvijek donosi svijetlo, nudi rješenja i daje snagu.

Čovjek vjere se ne smije nikada predati jer zna da Bogu nije ništa nemoguće. Moramo postati svjesniji kako u našim poteškoćama nije problem Boga koji šuti, nego je problem naše vjere koja se lako predaje, koja ništa ne očekuje, u kojoj nema dostatnog svijetla, mogućnost da se vidi rješenje i izlaz.

Iz Lukina evanđelja smo slušali odlomak o Petrovoj ispovijesti vjere, o čemu govore i druga dvojica sinoptika. Nakon dužeg boravka s učenicima i nakon što ih je poslao da malo osjete klimu naviještanja Radosne vijesti, Isus učenicima postavlja pitanje: „Što govori svijet tko sam ja?“ Iz odgovora učenika se jasno vidi da svijet o njemu ima jako visoko mišljenje. Uspoređuje ga se sa najvećim ljudima iz povijesti spasenja. Isus ne komentira njihovo izvješće, nego njima direktno postavlja pitanje do kojeg mu je više stalo: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“Petar, u ime ostalih, priznaje Isusa za Mesiju i ispovijeda njegovo božansko porijeklo. Isus ni to ne komentira, nego im zaprijeti da toga nikome ne kazuju.

Kod Luke nalazimo jedan važan detalj koji nemaju Matej i Marko. On naglašava kako je Isus prije ovoga molio. Petrova ispovijest vjere nije proizišla iz njegova dubokog iskustva te stvarnosti, nego je to plod Isusove molitve. Petar i drugi nisu još sposobni naviještati tu istinu jer se ona još nije u njih utjelovila, jer je njihova vizija Isusa-Mesije još daleko od onoga što sve ta istina nosi sa sobom. Njihova ideja Mesije je vezana isključivo uz moć i slavu, ali ni na koji način s križem. Zato Isus nakon ovoga odmah govori o svojoj patnji, odbačenosti, smrti, ali i uskrsnuću. Takva vizija Mesije učenike ne privlači što se jasno vidi iz Petrove reakcije kada veli: „Bože sačuvaj, Gospodine! Tebi se tako nešto ne smije dogoditi.“ (Mt 16,22). Da ih je Isus nakon ovoga upitao: „Što vi kažete, tko sam ja?“ Nisam siguran da bi sada Petrova ispovijest vjere izgledala kao prije, i bi li je uopće bilo.

Ovo Isusovo pitanje: „Što vi kažete tko sam ja?“ upućeno je svakome od nas i ponavlja nam se trajno u našoj mikro-povijesti spasenja. Odgovor je potrebno davati svakoga dana. Ne odgovor koji smo naučili u katekizmu, ili studiju teologije, nego iz našeg vlastitog iskustva. Ne možemo ne osjećati strah i u ovom trenutku da nam Isus ne bi odgovorio, kao jednom Filipu: „Ti me, Filipe, (ili ime svakoga od nas) još nisi upoznao.“ (Iv 14,9).

Sama činjenica da Isus, odmah nakon Petrove ispovijesti, govori o svojoj patnji i svome križu, daje jasnu poruku: bez iskustva Isusova križa nema poznavanja Isusa. To se jasno vidi i iz toga da Isus odmah iza ovoga nastavlja na način da otklanja svaku mogućnost krive interpretacije. On im reče: „Hoće li tko ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga.“ (Lk 9, 23-24).

U putu, koji je Otac zacrtao svome Sinu, određen je i put svakom onom tko želi biti njegov učenik. Nema dva puta, nego samo onaj koji je gazio Sin Čovječji. Isti odgovor na pitanje „tko je Isus“ je i na pitanje „tko je kršćanin“ ili „tko je redovnik-redovnica“?

Nije pravi kršćanin svaki onaj tko je kršten. Nije niti pravi redovnik, redovnica svaki oni koji je položio redovničke zavjete. To je samo onaj tko nosi svoj križ na Isusov način i ide za njim. Velika je razlika između onoga koji o Isusu zna puno govoriti, koji Isusa nosi na usnama i onoga koji nosi Isusov križ na leđima.

Papa Franjo u jednom nagovoru svećenicima, a to vrijedi i za redovništvo, kaže: „Svećenik može postići 2-3 doktorata, ali ako ne zna nositi Isusov križ, doktorati ništa ne koriste.“ Isusa razumijemo i poznajemo onoliko koliko poznajemo njegov križ u našem vlastitom životu, koliko ga nosimo na njegov način.

Pavao, koji je dobro poznavao Isusa i do te mjere da je ustvrdio da ne živi više on nego Krist u njemu, mogao je reći da se ne ponosi ničim osim križem Gospodina našega Isusa Krista (Gal 6,14). Ali je lako mogao vidjeti kako mnogi kršćani žive kao neprijatelji križa Kristova (Fil 3,18). Takvi se izjašnjavaju kao kršćani, ali Isusa ne poznaju, stoga lako završe da im bog postane trbuh, komotnost, karijera ili sve ono što je ugodno. Zato i danas ima toliko vjere bez Boga, vjere u kojoj križ nema mjesta.

Svi veliki duhovni učitelji u povijesti Crkve stavljaju naglasak da je glavni cilj Sotone rastaviti kršćanina od Kristova križa. Onda on sve drugo postiže puno lakše. Zato nije na odmet postaviti pitanje: koliko se ovakve vjere bez križa uvuklo i u sam redovnički život?

Ono Isusovo prvo pitanje: „Što govori svijet tko sam ja?“, trebali bismo pretvoriti u pitanje: „Što govori svijet tko su danas redovnici i redovnice?“ Kako nas ljudi danas vide? Koliko smo ljudima danas svijetlo svijeta? Koliko smo im proroci koji osvjetljuju budućnost? Koliko smo im znak Božje prisutnosti?

To su pitanja koja su nam teška, ali od njih ne smijemo bježati. Ako u svemu i ne možemo pozitivno odgovoriti, možemo se ponizno kajati. I to ima vrijednost kod Boga.