Drugi i posljednji dan Redovničkih dana u Zagrebu predavanja su držali s. Vlatka Topalović, službenica milosrđa, i dr. sc. fra Mario Knezović, OFM.

Dane organizira Povjerenstvo HRK za trajnu formaciju redovnika i redovnica koje vodi fra Ivo Martinović, provincijal franjevaca trećoredaca, a susret je moderirao o. Srećko Rimac, član Vijeća HRK i provincijal karmelićana. O. Srećko je predstavljao predavače i njihova predavanja, a na kraju susreta uputio je poziv redovnicima i redovnicama načetvrti nastavni ciklus studija „Teologije posvećenog života“.

S. Vlatka, ravnateljica Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije, govoreći o temi Potrebiti u srcu evangelizacije osvrnula se na siromaštvo, tj. kako je siromaštvo duhom preduvjet za prepoznavanje siromaha i put do srca osobe u potrebi da joj se vrati nada. Govorila je zatim o radosti susreta, putu svetosti i zagovornoj molitvi. Redovnicima i redovnicama iznijela je nekoliko inspirativnih susreta sa siromašnima i obespravljenima.

Govoreći, potkrijepljeno citatima iz Svetoga pisma, o siromasima usporedila je starozavjetno i novozavjetno poimanje siromaštva. U novozavjetnom siromaštvu Bog nije samo Stvoritelj siromaha, nego i jedan od njih, siromašnih. Siromaštvo duhom otvara nam srca milosrđu, budi zahvalnost i motivira za kulturu susreta, nasuprot današnjoj kulturi isključivanja i sukoba. Ponovila je pozive pape Franje u pobudnici „Radujte se i kličite“ da u svakome našem bratu, osobito najmanjem, najslabijem, ugledamo samu Božju sliku.

S. Vlatka zaključila je da djelima konkretne ljubavi svjedočimo da smo sami živi, da naša srca nisu otvrdnula, da u našim rukama ima snage pridignuti drugoga.

Ne treba se bojati svetosti. Često pred zahtjevima Ljubavi osjećamo nemoć. Međutim, svetost ne oduzima radost, snagu, već oslobađa do one biti koju je Bog Otac imao u svojoj pomisli kad nas je stvorio. Bitno je prepoznati svoj put i nastojati što više na njemu ljubiti“, zaključila je sestra Vlatka.

Fra Mario Knezović, OFM, župnik u Kočerinu, u predavanju Afirmacija svetosti i perspektive, radost u suznoj dolini svijeta obradio je redovnički identitet, zatim dva lažna oblika svetosti koji nas mogu zavesti na krivi put antropocentričnog imanentizma pod krinkom katoličke istine: gnosticizam i pelegijanizam. Odgovarajući na takve izazove i pitanje Kako se postaje dobar kršćanin?, fra. Mario odgovara da moramo činiti, svatko na svoj način, ono što nam je Isus rekao u govoru o blaženstvima.

Izraz sretan ili blažen postaje istoznačnica za svet jer izražava činjenicu da oni koji su vjerni Bogu i njegovoj riječi, svojim sebedarjem ostvaruju pravo blaženstvo.“

No, upozorava fra Mario, na tom putu pravednost što nam je nudi Isus nije ona koju od nas traži svijet. Isusov put je postojanosti, strpljivosti i blagosti, u radosti, smislu za humor i zajednici.

Predavanje je fra Mario je završio govorom o duhovnoj iskvarenosti koja je gora od pada grešnika, jer je riječ o lagodnom i samodostatnom obliku sljepoće, gdje se sve čini prihvatljivim. Zato nam je potrebna mudrost razlučivanja bez koje možemo lako postati plijenom svakog prolaznog trenda.