U propovijedi o svećeništvu vlč. Casalonga podsjetio je na riječi koje je mons. Bratina izgovarao prilikom Mlade mise i prvih godina svećeništva, a više nisu u Misalu: „Primi sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu koju ja nedostojan sluga Tvoj prikazujem Tebi, Bogu svome, živome i istinitom, za nebrojene grijehe, uvrede i nemarnosti svoje te za sve koji ovdje stoje kao i za sve vjerne kršćane žive i pokojne da meni i njima bude na spasenje i život vječni“. Te riječi trajno ostaju svećenikova nakana s kojom pristupa oltaru da prikaže misu. Uvijek „kao da mu je prva, kao da mu je jedina i kao da mu je posljednja“ i objašnjavaju dar i narav svećeništva, kazao je propovjednik.

Svećenik u svome srcu mora imati čvrstu vjeru u Gospodina, čvrstu vjeru u uskrsnuće, čvrstu vjeru u to da je Bog zaista živ, da je Bog onaj koji se nije objavio nekad i negdje, nego da se objavljuje i danas i da živi i prati svakoga čovjeka. Ta uvjerenja da Bog postoji, da Bog djeluje, da Bog spašava izvor su ne samo njegova svećeništva i poziva, nego je izvor i njegova djelovanja i to je kako bi rekli – raison d`etre – razlog postojanja svećeništva – Krist koji dolazi, koji spašava i daje nadu svakome čovjeku.

Svećenik je osoba pozvana od Boga, da bude dionik ponajprije Božje ljubavi, a iskustvo te ljubavi toliko obuhvaća osobu da je jedini odgovor koji osoba može dati – potpuna želja za pripadanjem Bogu. Svećeništvo je dar, a dar nikada ne proizlazi iz neke naše dobre volje. „Nitko ne može smatrati da je milost svećeništva neka osobna, vlastita inicijativa i da je sukladno tome svećeničko služenje u Crkvi, neko vlastito poduzeće: ‘Ja sam poduzeo da ću biti svećenik, ja sam poduzeo da ću tu djelovati’.

Dar nas poziva zapravo da sebe promatramo jako relativno i u tom smislu kada vidimo tu dimenziju vidjet ćemo da se svećenik ponajprije mora promatrati kao osoba koja je primila dar i koja treba steći kroz svoj svećenički život habitus, nakanu i naviku zahvaljivanja na tom daru.“

Govoreći o pastoralnoj ljubavi svakoga svećenika, istaknuo je da se ona očituje u mogućnosti svećenika da dovede čovjeka uz pomoć milosti Božje do spoznanja onoga višega – Isusa Krista.

Svećenik je znak budućega vijeka i u tom smislu često puta u susretu s ljudima, ljudi imaju očekivanja od svećenika, gotovo da je svećenik anđeo, da je možda nepogrešiv, da se to svećeniku ne smije dogoditi. Često puta taj osjećaj koji se nalazi u ljudima otkriva tu dimenziju koju Isus upućuje onima koji ga nasljeduju. Svećenik mora ovdje biti dimenzija vječnosti, onaj koji Bogu potpuno pripada, kazao je propovjednik. Također, svećenik je onaj koji opominje, onaj koji često puta govori ono što mi ne želimo čuti, koji nam kaže nemoj to raditi, to te neće odvesti u sreću, ni ovu vremenitu ni onu vječnu. Dodao je da svećenik nije svećenik za sebe, ne može sebe odriješiti niti sebi dati posljednje pomazanje. To nam pokazuje da svećenik nije tu za sebe nego za druge. Dobar svećenik dar je Božjega milosrđa, Boga koji ne zaboravlja svoj narod i Boga koji ne ostavlja svoj narod, koji čuje vapaj svojega naroda. Promatrajući taj misterij koji Bog daje svakom svećeniku, a to je misterij prebivanja u njegovoj duši na jedan poseban način, iz toga proizlazi ona velika i važna stvar – da svećenik ima jedan zadatak kao i svaki kršćanin, ali ima puno veća i jasnija sredstva koja mu Bog daje. Svaki kršćanin ne može možda svaki dan stići na misu, svaki kršćanin ne može moliti toliko koliko može moliti svećenik i u tom smislu Bog svećeniku daje puno više milosti, milosti da njegovo srce potpuno pripada Bogu, poručio je propovjednik.

„Tako dolazimo do one važne stvari – svećenikova uspješnost se ne može gledati po tome koliko je nečega sagradio, koliki je akademski gradus postigao, koliki je možda dojam na ljude ostavio, već se ona gleda po nečemu puno važnijem i intimnijem – kolika je njegova povezanost s Bogom. Sv. Ivan Pavao II. nam jasno kaže da se svećenikova plodnost sastoji upravo u povezanosti s Bogom iz koje proizlazi djelovanje u Duhu Svetom. Zapravo, vidjet ćemo da je to ono što nas privlači svećeniku, što je u konačnici i sam papa Benedikt rekao drugom prilikom: Svećenik je osoba u kojoj ljudi žele pronaći Božje bogatstvo. Bog je jedino bogatstvo koje ljudi žele pronaći u svećeniku.

U tom smislu, svećeniku ne idemo da bi se s njime zabavljali, da bi s njime izašli u birtiju. Svećeniku idemo, često puta, kada imamo najveće egzistencijalne probleme: kada dolazimo u ispovjedaonicu s našim poteškoćama, kada dolazimo na misu jer više ne znamo kamo ćemo i kud ćemo. U konačnici, tu nam svećenik pokazuje jednu važnu dimenziju svojega života, a to je duhovno očinstvo.“

Duhovno očinstvo je nešto što svaki svećenik prima kao dar i zadatak. Ono što i Ivan Pavao II. kaže: svećenik najviše očituje svoje duhovno očinstvo kroz ispovjedaonicu. Da bi svećenik bio ponizan ne treba, možda, vršiti nekakve poslove npr. mesti crkvu itd., ako zanemaruje ispovijedanje. Pravi svećenik, istinski svećenik, je onaj koji će vršiti svoju službu na način da će ispovijedat narod Božji, da će voditi narod Božji i da će upotrebljavati te darove koje je primio, za spas drugih duša, istaknuo je vlč. Casalonga. Zaključujući propovijed istaknuo je da ono što Bog traži od svećenika nije materijalni i osobni uspjeh, nego vjernost Bogu. U konačnici, ono što Bog želi dati onome kojemu je dao sakramentalno pomazanje jest krunu vjernosti.

„I to je ono što u konačnici molimo ovdje za vas, monsinjore, da evo, kroz ova čitanja, kroz ovo razmatranje o svećeništvu i vi uzmognete u daljnjem svećeničkom služenju, ne samo vršiti službu svećenika, službu pastira duša, službu duhovnoga oca, nego zadobijete i tu milost da Gospodin, kada dođete pred njega, pred njegovo lice, da vam može dati tu krunu vjernosti. Da ona obećanja koja ste dali u trenutku ređenja budu izvršena i da zaista primite nagradu za to.“

Riječi zahvale za neumornu službu svećenika, požrtvovnom radu, riječima utjehe, usmjerenja i osmjehe koje je upućivao svima koji su mu dolazili i još uvijek dolaze, uputio je župnik Kristijan Malnar te članovi župne zajednice uz prigodne darove. Papinski blagoslov donio mu je i predao vlč. Casalonga, a mons. Bratina na kraju je zahvalio svima te potaknuo na nasljedovanje Isusa.

Budemo li živjeli po načelima naše vjere i trudili se proslavljati Gospodina u svome životu, tada ćemo ispunjavati zadaću koju nam Bog povjerava. Pozvani smo širiti Božju ljubav i neka bude blagoslovljen Bog po Gospodinu našemu Isusu Kristu, poručio je mons. Bratina.

Mons. Gabrijel Bratina zaređen je u tajnosti na blagdan Krista Kralja, 31. listopada 1954. godine u 6 sati ujutro zajedno s mons. Ivoslavom Linićem. Neposredno nakon ređenja i službe kapelana u župi u Slunju u travnju 1955. godine završio je u zatvoru zbog zlonamjerno protumačene propovijedi. „Tada sam bio kapelan Slunju i svake nedjelje slavio sam misu u župi Cvitković. Sjećam se, bila je to nedjelja Dobrog Pastira kada se čita deseto poglavlje Ivanova evanđelja o Isusu kao Dobrom Pastiru. U njemu nam Isus kao ‘Dobri Pastir’ poručuje da smo njegovo stado i da se čuvamo lažnih proroka i ‘vukova’. Netko tko je tada bio na misi je to čuo i zaključio da sam propovijed koristio u političke svrhe. Naime, u to vrijeme mnogi su bili poslani na mise da prate što se govori i dojave tadašnjoj vlasti. Umjesto Isusa koji nam govori: ‘Ja sam dobri pastir..’, tvrdili su da sam se ja proglasio Dobrim Pastirom, a oni da su ti vuci grabežljivi koji napadaju ovce. Zbog krive interpretacije evanđelja su me pozvali na saslušanje. Iako sam im pokazao tekst evanđelja, oni su i dalje tvrdili da sam koristio propovijed u političke svrhe. Bio je to za njih prekršaj i završio sam u zatvoru u Slunju u kojemu sam bio mjesec dana.” Po izlasku iz zatvora bio je župni kapelan u Brinju i Generalskom Stolu, obnašao službu ekonoma u sjemeništu da bi kao župnik na Donju Drenovu došao 1969. godine gdje i danas, premda u mirovini, vrlo aktivan.