U subotu 27. studenoga misno slavlje u crkvi Svete obitelji u Solinu predvodio je krčki biskup i predsjednik Vijeća za misije pri HBK Ivica Petanjak. U koncelebraciji bili su splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić, don Luka Mamić, brat s. Lukrecije, don Michele Tognazzi, don Carlo Tartari, župnik don Ante Čotić, don Jakoslav Banić, nadbiskupijski povjerenik za misije i ostali svećenici. Don Michele je bio misionar u župi gdje je djelovala s. Lukrecija u vrijeme kada je bila ubijena, a don Carlo je bio povjerenik za misije u biskupiji Brescia koja je osnovala misiju u Burundiju.

U propovijedi biskup Petanjak pošao je od Isusovih riječi iz Lukina evanđelja: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama“ (Lk 21,34). U tom je svjetlu kazao da sve poteškoće koje nas zahvate nisu opasne kao ono što izlazi iz ljudskog srca. „Nitko nam ne može nanijeti toliko zla koliko mi sami sebi i mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Svaka katastrofa u svijetu plod je nečijega pokvarenog srca, uma, želje, nezasitnosti, oholosti i pohlepe. Nikoga se ne moramo toliko bojati kao samih sebe. Najviše moramo paziti na sebe. Voditi brigu o sebi. Jer sebe dovesti u red najveći je i najteži zadatak koji ćemo ikad u životu učiniti. Sveci nikad nisu druge dovodili u red, nego sebe“, naglasio je biskup.

Zato Isus upozorava da budemo pozorni i da bdijemo, jer je svatko od nas odgovoran za vlastiti život koji mu je darovan. Taj dar treba njegovati i osmisliti, nastavio je biskup: „Bdijenje je suprotnost od spavanja ili drijemanja. Svima nam je dobro poznato kako malo zla može uništiti toliko dobra, a ljudi nažalost pamte samo zlo koje ste im nanijeli. Zato je potrebna budnost koja mora biti u ‘društvu’ s molitvom.“ Mons. Petanjak je pojasnio da to konkretno znači da sami svojim silama nećemo postići savršenstvo, nego nam je potrebna i pomoć neba, a zato moramo moliti. Upozorio je da postoje različite vrste molitava, one koje nas drže budnima i one koje nas uspavljuju. Molitva koja nas drži budnima je svakodnevno slušanje riječi Božje i njezino promišljanje; potom slavlje svetih sakramenata jer nas poziva na življenje svoje vjere. „Što god više imamo, što god brže putujemo, što god više posjedujemo, to sve više vrata smrti sebi otvaramo i to sve manje budnije živimo“, istaknuo je predsjednik Vijeća za misije pri HBK.

Naglasio je da je s. Lukrecija bila budna osoba „čvrstog karaktera, jasnih i odlučnih stavova, širokih vidika, spremna na sučeljavanje s nepoznatim izazovima, a sve to je proizlazilo i izviralo iz jedne veoma izgrađene osobnosti koja se temeljila na samodisciplini, redu, molitvi i radu. Upravo onako kako sam rekao na početku: sebe dovesti u red, najveći je mogući podvig kojeg možemo za života učiniti. A to se ne postiže, kako kaže današnje evanđelje, bez molitve i kontemplacije, preko kojih svatko od nas stoji pred Bogom i pred samim sobom, s Bogom i sa sobom. Kad je netko u duhu stabilan i iznutra izgrađen može ići pred cijeli svijet i suočiti se s njim bez ikakvog straha.“

Biskupa je osobito dojmila Lukrecijina ljubavi prema univerzalnoj Crkvi koja ju je vodila iz Hrvatske preko Južne Amerike u Afriku. Ta univerzalnost pružila joj je širinu i svijest da ne posjeduje svu istinu i znanje. Zato je i u Africi upisivala dodatne tečajeve iako je medicinu studirala u Europi. „Spoznala je da ta medicina nema odgovore na sve bolesti, nego uvelike može pomoći i ona alternativna, kojom su se služili domorodački narodi i zato upisuje i tečaj upoznavanja liječenja tradicionalnim metodama, jer ondje gdje ne pomaže znanost pomaže narodna mudrost i vjekovna tradicija. O, kad bi smo samo to od nje danas prihvatili i spustili se s prijestolja svoje umišljenosti i sveznanja, svijet bi potpuno drugačije izgledao. A nije moguće svijet mijenjati, ako nismo spremni sebe promijeniti. I nije moguće druge u red dovesti, ako sami živimo u neredu“, istaknuo je biskup Petanjak. Na kraju svoje propovijedi uputio je molitvu s. Lukreciji da izmoli hrvatskom narodu i svakome od nas širinu srca i duha koju je njoj udijelio Gospodin, a koju je ona cijelim svojim bićem ugradila u izgradnju Kraljevstva Božjeg na zemlji. 

Na kraju misnoga slavlja riječ zahvale uputila je s. Mariangela Galić, provincijalna poglavarica Družbe sestara Službenica Milosrđa. „Okupili smo se danas da bismo Bogu zahvalili na milosnom daru promatrajući lik redovnice, misionarke s. Lukrecije Mamić, snažne i hrabre žene, koja je nasljedovala svoga Raspetog Zaručnika do punine, sjedinila se s njime u žrtvi i prinosu ljubavi, polažući život za braću, te nam kao takva svijetli primjerom. Njezina mučenička smrt, kao konačni čin predanja, zapravo je vrhunac i kruna cijeloga njezinoga posvećenja započetog još redovničkim zavjetovanjem. Upravo ovo življenje u punini svojih zavjeta, posebice poslušnosti, s. Lukreciju je dovelo i do svetog afričkog tla gdje je njen prinos ljubavi za Boga i braću dovršen i ispunjen“, kazala je provincijalna poglavarica na početku svoga govora. 

Naglasila je da je s. Lukrecija dala „život za svoje prijatelje, upravo poput svoga Učitelja. Darivala ga je radosno i zanosno svakim danom: moleći, služeći i njegujući bolesne, brinući se za siromašne, zaboravljene i gladne, zauzimajući se za obespravljene, poučavajući neuke, savjetujući potrebne… gdje god je bila, u domovini, u Equadoru ili u Burundiju. Utjelovila je time u punini karizmu milosrdne ljubavi Majke Utemeljiteljice Svete Marije Krucifikse. Sve što je bila i imala, darove, snage, zdravlje, vrijeme, naposljetku i život, sve je kod nje bilo predano Ljubavi.“ 

Želja nam je, nastavila je s. Mariangela, „da ova obljetnica koju smo živjeli zajedno, osposobi naše oči da u svijetlom liku sestre Lukrecije i mnogih misionara i misionarki umijemo prepoznati Boga na djelu i savršenu suradnju s milošću Božjom u njihovim životima, kako bismo i mi, nošeni njihovim primjerom uzmogli kročiti smjelo i neustrašivo na putu Kristovu. Hoće li Crkva jednog dana ustanoviti stupanj svjedočke ljubavi s. Lukrecije koju bi prihvatila kao mučeničku, ostaje u Božjoj Providnosti.“ 

Zahvalila je svima koji su sudjelovali u organizaciji i obilježavanju ove obljetnice, biskupima, svećenicima, redovnicama, osobito glavnom inicijatoru don Jakoslavu Baniću. Na poseban način zahvalila je generalnoj upravi Službenica Milosrđa koja je poslala delegaciju sestara iz Italije među kojima je i s. Carla, tadašnja poglavarica zajednice u kojoj je živjela s. Lukrecija, koja je bila očevidac nemilog događaja, a i sama teško ranjena i čudesno spašena te večeri. Pjevanje je predvodio katedralni zbor sv. Dujma iz Splita uz orguljašku pratnju mo Ivana Urlića.