Rad je podijeljen u pet poglavlja. U prvom je detaljnije opisan život nadbiskupa Stepinca, od rođenja i odrastanja, preko imenovanja nadbiskupom i sraza s ratnim stanjima – dva totalitarizma koja ga jednako nisu trpjela i s kojima se jednakom žestinom sukobio. Za njega je rat počeo kad i za sve druge narode i države, ali nije i završio kad i za sve druge. Od 1945. godine je nastavljen, samo su se promijenila sredstva ratovanja. U ratu, u slučaju Hrvata i u poratnom razdoblju pri odmazdi pobjednika, ubijalo se oružjem. Nakon rata, rat je nastavljen preko medija, što predstavlja drugi dio rada, sve do montiranog procesa, što je središnji dio. On obrađuje politički montirani sudski proces koji će osuditi zagrebačkog Nadbiskupa na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Do izražaja će doći sve zloupotrebe prava i zakona, kojima će se vlast poslužiti upravo za ono suprotno, radi čega pravo i zakon uopće postoje – sakriti istinu, poniziti pravo i pravednost te osuditi nevinog.

Četvrto poglavlje predstavlja odgovor naroda i čitave javnosti nakon uspostave demokracije u Republici Hrvatskoj devedesetih godina XX. stoljeća, gdje se odmah pristupilo deklarativnoj osudi presude i u razmatranje na koji način ispraviti nepravdu koja je nanesena nadbiskupu Stepincu, kao pojedincu u kojem se ogledao čitav jedan naraštaj, koji je zajedno s njim suđen i osuđen. Završno poglavlje nije samo sretni završetak, nego novi početak u proučavanju života, teorijskih postavki koje je iznosio u svojim javnim nastupima i privatnim razgovorima te konkretnom radu sada, konačno i pravomoćno, nevinog i neosuđivanog zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, kako u Obrazloženju Presude navodi Županijski sud u Zagrebu, koji je bio nadležan za provođenje revizije postupka, s čime se nije dogodilo zatvaranje kruga nego otvaranje i prodor istine.

Matijević ističe da je Hrvatski narod imao nesreću da, nakon pada nacizma, ne uđe u zajednicu slobodnih demokratskih društava, nego da nastavi agoniju istoga totalitarnog društva, samo druge boje. Nacizam je zamijenjen komunizmom. U pružanju otpora jednoumlju nekoliko je događaja označilo noviju povijest i predstavljaju uvod u konačno oslobođenje s početka devedesetih i ulazak u zajednicu slobodnih naroda. Radi se o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, zatim studentskog pokreta godinu dana poslije i Hrvatskog proljeća 1971. godine. Događaj koji je prethodio svima je – montirani sudski proces 1946. godine.

Nadbiskup Stepinac pokazao je snagu i čvrstu volju pojedinca na kojeg se, kao predstavnika poraženih – u ovom slučaju Katoličke crkve i svih segmenata hrvatskog društva koji su nastavljali sanjati o slobodi – obrušio čitav jedan sustav, sa svim polugama moći i vlasti, bez imalo skrupula i straha. U ovom sudaru titana netko je morao stradati: Stepinac ili totalitarna država, čega su komunistički funkcioneri bili itekako svjesni. Činilo se da je Stepinac izgubio. Činilo se.

Kroz njegov život i djelovanja, kroz prizmu odnosa prema javnoj vlasti koja je sve tri grane predala u ruke jednoga čovjeka, Maršala Jugoslavije, a onda tu istu vlast upotrijebila, ne samo protiv jednog svog građanina, nego protiv simboličkog i stvarnog lika zagrebačkog Nadbiskupa i prvaka Crkve u hrvatskom narodu, vidljiva je Kardinalova puna svijest o onome što mu se događa (Znam zašto patim. Za prava Katoličke crkve. Svakog dana spreman sam umrijeti za Crkvu), neupitan oprost svima (Vi ćete razumjeti, kako je teško u tim okolnostima ljubiti krvavog i bezdušnog progonitelja. Ali mi to ipak moramo i hoćemo, jer je zapovijed Kristova. Po čemu bismo inače bili bolji od naših mučitelja?, oko pola godine prije smrti piše Ivanu Meštroviću) te neslomljiv karakter izražen, pravilom Frangar a ne flectar, naglašava Matijević u svom radu.

Cijeli Stepinčev život označen je tim žalosnim sudskim procesom. Koliko god je bilo vremena za pripremiti se i obračunati sa Stepincem, komunistička vlast nije dobro obavila posao. Kazneni postupak protiv zagrebačkog Nadbiskupa, osim što ga je vlast htjela i mogla provesti, nema nikakvog drugog uporišta. Unatoč činjenicama, sud je donio nepravednu i neutemeljenu presudu. Zbog toga je revizijom ispravljena nepravda, koja je bila puno veća od nepravde nanesene pojedincu. Stepinac je svjesno ponio teret cijele jedne nacije. Matijević zaključuje riječima njujorškoga biskupa (bl.) Fultona J. Sheena koje je rekao 12. rujna 1948. godine: „Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izašao je iz sudnice kao opći vođa svoga naroda i kao uzor svijetu.“

Don Darko Matijević rođen je 14. lipnja 1978. Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru, teologiju u Splitu i za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen 2002. godine. Po dvije godine bio je župni vikar u Solinu-Gospa od Otoka i Makarskoj-sv. Marko. Nakon dvije godine službe na otoku Šolti, u Gornjem Selu, 2008. godine došao je za župnika u splitsku župu na Brdima, gdje je do danas.