U uvodnom dijelu o. Sopta je rekao da su stradanja na Daksi početak stradanja hrvatskog naroda u poraću. „Sloboda koju uživamo nastala je na žrtvama pravednika“, rekao je. U propovjedi se o. Sopta prisjetio pjesnika Czeslawa Milosza, koji se u stihovima jedne svoje pjesme spominje ratnih strahota i ljudi koji su smrtno nastradali i više ne mogu govoriti. Zato je naša dužnost govoriti, a na Daksi se to dogodilo nakon dosta godina šutnje 1994. kada je podignut spomenik žrtvama Dakse, istaknuo je propovjednik. U nastavku je govorio o povijesti Dakse koja je u prošlosti od 1281. pripadala franjevcima sve do 1806. godine. Onda su došle vojske i Daksa je s vremenom došla u privatno vlasništvo. Spomenuo je da je na Daksi bio franjevački samostan i crkva.

Ispod zgrade nekadašnjeg novicijata nalazi se zajednički grob 53 osobe iz Dubrovnika koje su na tom mjestu ubijene bez suđenja, rekao je te dodao da je na ploči, koja je postavljena na tom mjestu, piše: „Čekali ste stoljeća pola, da se prekine šutnja, pravda nije zaboravila nas smaknute bez suda“. Taj je spomenik vratio dostojanstvo tih ljudi koje nitko nije smio spomenuti ili je to možda vrlo rijetko spomenuto na nekoj večernjoj tihoj misi na obljetnicu stradanja, istaknuo je.

„Podižući spomenik žrtvama s Dakse nije se nikada tražila osveta, već samo oprost“, istaknuo je o. Sopta. Dodao je da je podizanjem spomenika i molitvama dignuto „prokletstvo“ s Dakse. Naime, ljudi se nisu dolazili kupati na Daksu da ne bi povrijedili žrtvu nevinih stradalnika. Dostojnim pokopom žrtava, molitvom i stavljanjem spomen ploče to se promijenilo, naglasio je. Predvoditelj slavlja je na kraju izrazio želju da se se obnovi crkva na Daksi i da taj otok postane mjesto zajedničkog okupljanja, molitve i mira kao što je  u prošlosti bio.

Podsjetimo, među ubijenima na Daksi bilo je i sedam katoličkih svećenika, a četvorica od njih bili su svećenici Dubrovačke biskupije, izvijestila je Dubrovačka biskupija.