Nakon otpjevane pjesme „Ne boj se, ja sam s tobom“ don Stanko je predavanje počeo biblijskim pitanjem: „Adame, gdje si“? – A ti, Bože, je l’ jesi ? Potom je kao ključni odgovor istaknuo riječi sv. Ivana apostola: „Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4,16). Uz to je, između ostaloga, apostrofirao i riječi sv. Pavla: „Ali Bog koji je bogat milosrđem – zbog svoje velike ljubavi kojom nas uzljubi – nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni“! (Ef 2, 1-22)

Spomenuo je kako su se američki astronauti vratili s Mjeseca. Na konferenciji za tisak rečeno je kako zemlja iz svemira izgleda kao jedna mala točkica. Na to je jedna žena postavila pitanje: „Kako je moguće da Bog, koji je nad čitavim svemirom, vodi računa o meni koja sam „zrnce na zrncu“? Jedan od astronauta je odgovorio: „Gospođo, sve ovisi o tome kakav je i koliki Bog u kojega vjerujete!”

Doista je za ovu temu bitno pitanje kakav je i koliki Bog u kojega ja vjerujem? Je li to Bog religije, filozofije, možda kršćanske tradicije, pa čak teodiceje i ‘teologije’!? Ili je to Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista”, istaknuo je don Stanko, koji osobito važnim smatra prvo pitanje, tj. problem boga religije te napominje kako je najveća protivnost evanđeoskoj objavi bila bezbožnost religija. Upozorio je kako u ono apostolsko vrijeme Isusovi poslanici, navjestitelji i svjedoci jedva da su se susretali s ideološkim, teoretskim ili filozofskim ateizmom.

U marksističkoj kritici religije tvrdi se da Bog nije stvorio čovjeka, nego da je čovjek stvorio boga na sliku i priliku svoju. „Valja pošteno priznati da je u toj tvrdnji sadržano dosta istine kada je riječ o religiji“, kaže don Stanko i navodi francuskog autora A. Charliera koji je baš zbog toga svoju knjigu o svjetskim religijama naslovio, parafrazirajući Postanak, „A osmog dana… čovjek stvori svoga Boga”. Ne govori on o religiji niti o religijama negativno, samo hoće istaknuti da su religije ljudski uradak.

Njegov sunarodnjak Francois Varon u knjizi „Problem odsutnog Boga“ oštro razlučuje, čak kao suprotne i suprotstavljene pojmove religiju i vjeru, koji su za većinu ljudi, pa i vjernika-kršćana, (gotovo) sinonimi. „Mislim da je sasvim u pravu kada pitanju razlikovanja pojmova i stvarnosti religije i vjere pridaje veliko značenje te pokazuje da se religijski oblikovani vjernik u kršćanskoj Objavi neizbježno susreće s problemom ‘Božje odsutnosti’, tj. s činjenicom da Bog vjere nije prisutan niti djeluje na način kako religija očekuje. U našoj kršćanskoj stvarnosti, kao uostalom i kroz cijelu povijest, prava je vjera više ugrožena religijom nego ateizmom. I to na više razina“, kazao je don Stanko i naveo primjere:

Na globalnoj razini Isusa nisu osudili nikakvi komunisti ni marksisti, nego je osuđen uime religije, jer je „hulio na boga”, tj. na karikaturu, i to upravo s namjerom da razbije na mnogo načina iskrivljenu sliku pravoga Boga, koja se stoljećima taložila u čovječanstvu, čak i usred odabranog izraelskog naroda obdarenog Objavom. Sa stajališta religije, vjere u krive bogove, osuđivani su kršćani u Rimskome Carstvu, događala su se mučeništva misionara, a od inkvizitora su stradali iskreni i dobri kršćani te zanosni i požrtvovani reformatori. Na općem unutarcrkvenom planu mnogi od onih koji se ustrajno nazivaju i smatraju kršćanima zapravo su samo religiozni ljudi, često vrlo površno i nejasno religiozni.

A na osobnom planu, i to je ono najvažnije, naše vjerovanje može biti, i često jest a da to i ne primjećujemo, zaraženo virusom religioznosti koji ugrožava ili razvodnjava evanđeosku vjeru, ističe don Stanko te napominje da su mnoge vrlo negativne povijesne osobe smatrale se kršćanima. Spomenuo je i „kršćanske ateiste“ kod kojih je ateizam zaogrnut kostimom vjere. U njihovu popisu mogu se naći i visoki službenici nekih Crkava. Svojevrsna „oportunost religije“ u promijenjenim prilikama postala je novi faktor bujanja takve kostimografije. Stoga don Stanko misli da bi nam gotovo i za ime „kršćanin“ trebala dva različita pojma, ili barem upotreba velikog i malog početnog slova za razlikovanje istinskog kršćanina vjernika od „slučajnog kršćanina uljeza“. U proširenom smislu don Stanko navodi tri osnovna tipa koji se mogu kriti pod nazivom kršćanin: a/ Isusov učenik – koji se trudi živjeti vjeru svoga krštenja i jedini taj ima pravo na kršćansko ime; b/ ateist – baštinik kršćanske kulture i mentaliteta, a koji je možda ipak spreman priznati svoju nevjeru, ali i zazvati Boga u nevolji; c/ samo religiozan čovjek, koji se navikao živjeti sa svojim vjerskim sumnjama i sa nekakvim svojim bogom.

Ovaj tip „religioznog kršćanina i možda vjernika“ će barem ponekad zaći u crkvu, a ako i ne, ipak se je spreman s uvjerenjem zakleti da je kršćanin, pa i puno bolji od mnogih, a možda i svih „koji ližu oltare”! Mnogo je takvih među našim vjernicima, koji od krštenja do crkvenog sprovoda „prime” sve sakramente i obrede a da nikada ne postanu doista kršćani.

Da bi se bilo i ostalo i kršćanin-katolik, nije dovoljno biti kršten u Katoličkoj Crkvi nego treba i živjeti vjeru u Isusa Krista u zajedništvu Crkve: vjerničkom, molitvenom, sakramentalnom, obrednom te držati se crkvenih zakona…

Don Stanko je podsjetio na klasične filmske prizore bosova mafije koji pobožno kleče sa svojom obiteljima na misi, dok u istom trenutku njihovi vjerni sluge izvršavaju naručene zločine. U bivšem sistemu u našim župama događalo se da dojučerašnji ministranti postaju partijski aktivisti, da dojučerašnje uzor-djevojke, članice djevojačkog društva i pjevačkog zbora, glatko hvataju „dobru partiju” i ulaze u brak bez sakramenta, a da se bivši sjemeništarci i bogoslovi hitro „preobrate” u borbene ateiste ili postanu indiferentni, prosječni i anonimni kršćani.

Ako nas spopada pitanje koliko je u svijetu istinskih kršćana, dobro se sjetiti Isusova apostrofiranja „malog stada” i razumjeti da se to nije odnosilo samo na ono, nego i na ovo naše vrijeme. Ali, isto vrijedi i za ono: „Ne boj se“!

Ipak, i na ovoj razini je presudno ono drugo Isusovo pitanje: „A što vi kažete“? Pitanje za samoprovjeru: Kakav je i koliki „moj” Bog? Je li on za mene „nešto”, tj. „stvar” pa makar i dragocjena, apstraktna vrednota, pa makar i ponajveća, ili ga doživljavam kao osobu u koju sam se sposoban zaljubiti, a ni po koju cijenu njome trgovati?

U tome je zapravo ta golema i kvalitativna razlika između religije i vjere, između boga-stvari, pa makar i veoma dragocjene, kojim se možemo okititi prema potrebama i prilikama, koji se može i pohraniti u kutiju i ladicu, pa i prodati za dobru cijenu, osobito u nevolji, i Boga-osobe koji je „meso od našega mesa”, kojeg možemo ranjavati, ali to onda boli, od kojeg možemo odbjeći, ali se tada osjećamo kao siročad ili invalidi i s kojim se, barem u civiliziranom društvu, ne trguje i kojemu nema cijene.

Primjeri onih koji su „preko noći izgubili vjeru” potvrđuju da je zapravo nisu ni imali, da im je Bog bio možda i visoka vrednota, ali na preniskoj razini, na onoj stilski namještene sobe ali ne – osobe. Religija je, netko je formulirao, put na kojem čovjek traži, traga za Bogom, a vjera je put – taj isti put – ali na kojemu Bog traži čovjeka.

Biti kršćanin – Isusov učenik ne znači u prvom redu vjerovati da Bog postoji – jer to vjeruju i milijarde ljudi koji nisu kršćani, pa i neki koji nisu ni vjernici, a čak „i đavli vjeruju pa dršću!” (sv. Jakov); ne znači niti vjerovati Bogu, niti izvršavati Božje zapovijedi, čak – u prvom redu – ni ljubiti Boga, iako sve to uključuje, nego: biti kršćanin u prvom redu znači vjerovati da me Bog ljubi! Sveti Ivan je to prekrasno izrekao riječima: „Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj!” (1 Iv 4,16)

Sav naš kršćanski život, molitve, sakramenti i pobožnosti, naše obrazovanje, odgoj i oblikovanje, riječ Božja i svekolika duhovnost, duhovne vježbe i obnove, kateheze, klanjanja, meditacije… trebaju nas voditi toj spoznaji i toj vjeri. Sve ispod toga – ništa je, zaključio je don Stanko te pročitao svoju pjesmu: „Gospod je tražitelj moj, čega da se bojim“! Potom su o temi svoje razmišljanje izrekli hvarski župnik don Mili Plenković i mjesni župnik don Ivica Babić te jedna vjernica, nakon čega je otpjevana pjesma „Samo tvoja ljubav, Bože“ i podijeljen blagoslov.