U svetištu koje vode kapucini prva misa slavljena je u 9 sati, a na njoj su sudjelovali predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije koja na taj blagdan proslavlja svoj dan. Večernju misu predvodio je upravitelj svetišta fra Stanko Dodig, koji je svima zaželio dobrodošlicu, dodavši kako se tom euharistijom zaključuje „ovaj posvećeni dan koji slave kapucini i svi koji žive u Dubrovačko-neretvanskoj županiji”.

U uvodu je fra Tomislav Trandler promišljao o odnosu ljudi jednih prema drugima u kojima otkrivamo nešto zajedničko a to su zajedničke geste, zajednički izrazi, zajednički pokreti koji su prisutni u svim narodima i svim kulturama. Osmijeh, šapat, naklon, stisak ruke, a jedna od tih gesti je i zagrljaj kada osjećamo da stisak ruke nije dovoljan izraz naše dobrodošlice. Zagrljaj je jedan od najtoplijih izraza kojim govoriš nekome da ti ta osoba nešto znači. U osobi koja je zagrljena javlja se osjećaj zaštite, sigurnosti.

Na blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića čuli smo Isusove riječi: Ja sam pastir dobri, kazao je predvoditelj slavlja. Od najranijih kršćanskih vremena ljudi su prikazivali Isusa da na svojim ramenima, gotovo u svome zagrljaju, nosi izgubljenu ovcu. To je izraz ljubavi i zaštite. „Ovim riječima koje samo danas čuli u evanđelju Isus govori nama i cijelom svijetu, moji učenici su moji učenici i ništa ih ne može istrgnuti iz mojih ruku“, ustvrdio je propovjednik. Isus je s nama u trenucima slabosti, u trenucima straha, u trenucima napuštenosti. On nas ne napušta kada se nalazimo u grijehu.

Za svetog Leopolda možemo reći da je bio produžena ruka Isusa Krista, nastavio je propovjednik. Sveti Leopold imao je sasvim drugi plan. Snažno je želio vratiti se u svoj kraj, među svoje ljude i u svoj dom da bi se zalagao za jedinstvo kršćana. No, sveti Leopold shvatio je da Bog želi nešto drugo od njega. Shvatio je da Bog želi da on bude produžena ruka Dobrog Pastira. On neumorno ispovijeda, satima, danima, tjednima, mjesecima, godinama.

Mi, kao ljudi, pitamo se tko smo i pitamo se kao mali tko smo u očima majke i oca, kada odrastemo tražimo taj odgovor u očima svojih kolega s obzirom na ono što radimo i ono što posjedujemo. Najmanje tražimo odgovor tko smo u Božjim očima a nikome ne pripadamo toliko koliko pripadamo Bogu. On nas je stvorio i On nas je otkupio. Danas vapijemo više nego ikada da ponovno otkrijemo ljepotu, jedinstvenost i neprocjenjivost svakoga ljudskog bića na ovom svijetu. Tu možemo prepoznati i riječi svetog Leopolda koji kaže: nitko nije toliko od blata da se u njemu ne može pronaći jedan grumen zlata. Vrlo se često banalizira ljudska vrijednost, čovjek se svodi samo na neki proizvod galopirajuće prirode.

Fra Tomislav zatim je naglasio kako je potrebno govoriti da se u svakom od nas nalazi jedan grumen zlata. Svatko je od nas stvoren poseban i neponovljiv. Svatko je od nas jedno neizmjerno bogatstvo za ovaj svijet. Mi smo Božji dar ovom svijetu i mi ga obogaćujemo jer s nama dolazi u ovaj svijet nešto što nikada nije bilo niti će ikada biti. Mi obogaćujemo ovaj svijet zato što nas je Bog stvorio i zato što jesmo. Bilo bi lijepo da promatramo svoj život na taj način pogotovo u trenucima kada smo malodušni. Ona osoba koja se usudi biti jedinstvena, koja prepoznaje i vidi u sebi tu vrijednost i koja se ne zamara nevažnim stvarima takva osoba uvijek privlači pozornost. Takav je bio sveti Leopold, odlučio je biti vjeran onom zvanju koje je Bog njemu namijenio. Nema ništa gore od toga da taj potencijal svetosti koji je u nama ne iskoristimo i damo se uvjeriti da ništa posebno u sebi ne posjedujemo. Takav čovjek postaje bezdušan, odsutan. Društvo koje sačinjavaju takvi ljudi isto postaje bezdušno. Zato je vrijedno govoriti o vrijednosti svakog ljudskog bića. Sve do trenutka dok ne shvatimo našu jedinstvenost, neponovljivost, neprocjenjivost, vrijednost i ljepotu, sve do trenutka dok to sve ne uzmemo za ozbiljno nećemo biti sposobni vidjeti koliko je život lijep i vrijedan, zaključio je propovjednik Trandler na večernjem misnom slavlju kod kapucina u Gospinu polju.