„Bratstva su bila dobrovoljna katolička udruženja vjernika laika povezani sa župom i biskupijom, a pomagali su u vjerskom i društveno korisnom radu. Imali su vlastiti statut (matrikulu) koji je potvrđivao mjesni biskup. Imali su i svoga sveca zaštitnika te prepoznatljivu nošnju. Njihovo je osnivanje bilo najčešće vezano uz društvene i vjerničke potrebe ili nepogode, kao npr. liturgija, sprovodi, bolesti, požari, potresi, poplave. Bratovštine su bile osobito aktualne i popularne između 13. i 16. st., kad su i druga brojna staleška udruženja (glazbenici, slikari, kipari i zanatlije) osnivali svoja društva i udruge. Uz bratimsku solidarnost, osobito prema siromašnim članovima, bratovštine su članovima pružale duhovnu sigurnost, pomoć u bolesti, utjehu u smrtnom času. Organizirali su pogrebe i pomoć obitelji preminuloga člana bratstva, njegovali sjećanje na umrlu braću i sestre i molili zajedno za pokoj duša i život vječni“ rekao je mons. Puljić u propovijedi.

Nadbiskup je istaknuo da se „u bratstvima ostvaruje koncilski duh koji kaže da je Crkva po vjernicima laicima prisutna u svim porama društvenog života. Jer, tamo gdje laik nije prisutan u svijetu kao vjernik, tamo ni Crkva nije prisutna. Crkva je pozvana biti kvasac u društvu te kroz vjerničko svjedočenje unositi kršćanske evanđeoske vrijednosti u društvenu zbilju“. Da bi bratstva i udruge imale crkveni pečat, sv. Ivan Pavao II. je u pobudnici ‘Kristovi vjernici laici’ (Christifideles laici) naglasio kriterije crkvenosti. To je poziv na svetost, u svjetlu kojega „na ovoj zemlji kao članovi bratstva radimo, trpimo, molimo i zauzimamo se opće dobro, odgovornost ispovijedati i svjedočiti vjeru u zajedništvu s Papom i biskupom“. Od članova bratstva očekuje se da „budu aktivni u promicanju osobne i obiteljske molitve, li¬turgijskog i sakramentalnog života, njegovanja kršćanskog braka i brige oko zvanja za svećeništvo i posvećeni život“.

„Crkva nije društvo ili sindikalna udruga koja se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam kojem je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost koja se razvija kroz stoljeća sve do naših dana. U brojnim povijesnim iskušenjima kada je bila ušutkivana ili isključivana iz javnosti, ograničavana u poslanju ili do krvi progonjena, Crkva je po svojim hrabrim biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama i zauzetim vjernicima laicima hrabro branila dostojanstvo i slobodu svakoga čovjeka“ poručio je mons. Puljić.

Poželjevši da članovi Bratovštine Gospe od Ružarija i svi Kaljani uvijek osjećaju blizinu Gospe, nadbiskup je rekao da je Crkva započela svoj ovozemni hod s Marijom u dvorani Posljednje večere. „S Marijom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu. Marija je, uz Isusa, u središtu Crkve. Osobitu pomoć može nam pružiti Marija koju nam je Isus darovao za majku na križu. Marija je duša i srce Crkve koja moli za potrebe Crkve. Mi smo na vjetrometini vječitih sukoba s Marijom uspijevali prebroditi brojne povijesne krize i kušnje jer se po našim domovima molilo i hodočastilo u Gospina svetišta. Marija je zvijezda naše povijesti i ufanje naše budućnosti“ poručio je mons. Puljić, istaknuvši da puk rado hodočasti u Gospina svetišta gdje su ostavljeni uzdasi, suze i zavjetni darovi siromašnog i pobožnog puka.