Požega, (IKA) – Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji održala je 25. veljače u Požegi svoju godišnju skupštinu kojom se spomenula 20. obljetnice svoga djelovanja. Tom prigodom požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u crkvi Sv. Lovre euharistijsko slavlje. Medicinskim sestrama pridružili su se njihovi uzvanici te skupina mladih iz različitih župa Požeške biskupije koja je stigla u Požegu na edukacijski susret „Mladi za mlade”. S biskupom su koncelebrirali generalni vikar Josip Krpeljević, rektor crkve Sv. Lovre Karlo Prpić, predstojnik Katehetskog ureda Robert Mokri, bolnički dušobrižnik Dragoslav Kozić i nekoliko mladih svećenika koji su dopratili animatore mladih iz svojih župa. Biskup je pozdravio svećenike, medicinske sestre i animatore, čestitavši predsjednici Miri Ilić i svim sestrama članicama 20. obljetnicu postojanja njihove Udruge.
U homiliji biskup je spomenuo da se dobro sjeća kako su se medicinske sestre – one iste godine kada je utemeljena Požeška biskupija – složile u Požegi i u većini drugih gradova u biskupiji gdje postoje bolnice, te utemeljile svoju Udrugu. Istaknuo je da su se one svojim djelovanjem u proteklih dvadeset godina ugradile u živi organizam požeške mjesne Crkve. “Bez vas, bez vašega sestrinskoga žara i mara, i u bolnici i izvan nje, naša Biskupija bila bi siromašnija”, rekao je biskup, zahvalivši sestrama za sve ono što su nastojale činiti. Razlog zbog kojeg su se medicinske sestre udružile u katoličku Udrugu biskup je pronašao u njihovoj želji da sebe i ljude oko sebe, osobito bolesnike, gledaju i čuju očima srca, to jest očima vjere. “Srce koje vjeruje, čuje Boga i osjeća njegovu blizinu”, ustvrdio je biskup, rekavši „da bismo bez tog osjetila za Božju blizinu bili gluhi”. Iz te osjetljivosti po svetom piscu proizlaze tri zadaće koje je Bog povjerio čovjeku. Prva se odnosi na čovjeka kojemu je Bog pri stvaranju povjerio biti gospodarom nad stvorenom stvarnošću, ali ne tako da bi je uništio, nego joj služio poput Isusa Krista. Druga zadaća odnosi se na čovjeka kao biće srca, po kojem je cijela stvarnost oduhovljena. Rekao je da su medicinske sestre svojim opredjeljenjem udružiti se kao vjernice, željele unijeti oduhovljenost u mračne i teške situacije ranjenosti trpljenjem i bolešću na smrt. Treća zadaća za koju je Bog osposobio čovjeka jest da on – dok svojim očima gleda Božju slavu i ljepotu, ušima je čuje i srcem dodiruje – iskazuje hvalu Bogu svome stvoritelju. Jedan od načina iskazivanja hvale Bogu je pjevanje. Stoga je biskup zahvalio sestrama što u svom djelovanju imaju i pjevački zbor kojim slave Boga, istaknuvši da se ta slava „prije svega i nadasve iskazuje vlastitim životom, svim onim što u životu radimo”.
Zahvalivši sestrama što u svojim ustanovama njeguju osobitu osjetljivost za ljudski život od njegova naravnog začeća pa sve do njegova prirodnog završetka, biskup je istaknuo da je kraljevstvo nebesko stanje u kojem je “čovjek oslobođen od svega onoga što je ranjenost, prolaznost, uvjetovanost i smrtnost te ulazak u puninu zajedništva Božjeg života u kojem se on može rascvasti u onim dimenzijama konačnosti na koju ga je pozvao Bog”. Zapravo, kraljevstvo nebesko je sam Isus Krist. Rekao je sestrama da kad god one bolesnicima, osobito umirućima otvaraju oči za Isusa Krista, i omogućuju im da kroz sakramente postanu dionicima njegove pobjede nad smrću, zapravo im pomažu da zakorače u puninu života – kraljevstvo nebesko. Isus postavlja dijete kao uzor čovjeka zato što je ono biće silnog povjerenja; dijete bezuvjetno vjeruje svojim roditeljima, rodbini i ljudima općenito. Primijetio je da kako ljudi postaju stariji, sve više gube tu dragocjenu dimenziju povjerenja u ljude, a pokatkad i u Boga. “Dijete nam svojim povjerenjem svjedoči posebnu čovjekovu moć, koju ne bismo smjeli nikada izgubiti, osobito u odnosu prema Bogu”, rekao je biskup, ustvrdivši da dijete osjeća stvarnost u mnogo dubljim i većim dimenzijama, i da ta dječja sposobnost osobito dolazi do izražaja u načinu na koji ona duboko proživljavaju ono što im se pripovijeda. Pozvao je nazočne da osobito pred evanđeoskim navještajem, pred osobom Isusa Krista ne izgube te dimenzije djeteta, već da ostanu na onoj izvornoj razini na kojoj se dohvaća kraljevstvo nebesko. Završavajući homiliju uputio je molitvu Gospodinu Isusu da svi nazočni po zagovoru njegove Majke – pojedinačno i udruženi – uzmognu biti upravo takvima.
Na kraju misnog slavlja biskup je uputio riječ pozdrava medicinskim sestrama s područja drugih biskupija, napose iz Zadra koje su došle podijeliti radost sa slavljenicama požeške Udruge.