Zagreb, (IKA) – Radni dio 58. teološko-pastoralnoga tjedna, s temom „Unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost”, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu započeo je 23. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati uvodnom temom „Biblijsko-teološke osnove unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti” o čemu su govorili doc. dr. Taras Barščevski i dr. Branko Murić.
Dr. Barščevski istaknuo je kako pojam „dijalog” već od Drugoga vatikanskog koncila postao „ključni koncept Crkve i jedna od najčešće rabljenih riječi u postkoncilskoj Crkvi”. Iznoseći razne kontekste u kojima se upotrebljava ta riječ u koncilskim i postkoncilskim dokumentima, naglasio je kako taj na prvi pogled veoma jasan, općepoznati i široko rabljen pojam, ustvari i nije baš tako očigledan, a odsutnost samog termina ‘dijalog’ u Bibliji zahtijeva promjenu paradigme istraživanja biblijskih osnova unutarcrkvenog dijaloga. Unutarcrkveni dijalog želi postići: jedinstvo/zajedništvo Božjeg naroda i Kristova tijela koje ima jedno srce i jednu dušu (usp. Dj 4,32). Ovakva promjena predmeta istraživanja vuče za sobom i promjenu pristupa i metodologije, kazao je dr. Barščevski te iznio kratak pregled upotrebe terminologije pojma dijalog u Starom i Novom zavjetu što može imati i snažan odraz na razumijevanje unutarcrkvenog dijaloga danas. Sveto pismo glede dijaloga ne ograničava se samo na analizu pojedinih termina već od prve stranice nudi bezbrojne primjere dijaloga Boga s čovjekom, razgovora među ljudima, od raznih savjeta, pouka, upozorenja, poslanica pa sve do remek-djela hebrejske književnosti kao što je knjiga o Jobu. Posebice u Novom zavjetu otkrivamo snagu utjelovljene Riječi u Isusovim govorima ili razgovorima s učenicima ili nekim drugim pojedincima.
Posebno se usredotočujući na interakciju između apostolskog nauka i zajedništva, Barščevski je naglasio kako tu možemo prepoznati biblijski model unutarcrkvenog dijaloga u kršćanskoj zajednici, koja ne odbacuje različitosti no i ne teži k njihovom izglađivanju, u kojoj se duhovno jedinstvo izražava konkretnim djelovanjem, a dinamičnost razlika nalazi svoju ekspresiju u lomljenju kruha. Lomeći kruh u svojoj zajednici učenici čine spomen Isusove smrti i uskrsnuća, no i daruju sebe i svoj život za druge. Euharistija postaje tako slika zajedništva i objedinjavanja zahvaljujući dijeljenju, postaje služenje bližnjima i dar drugima u svakodnevnom životu. Nauk apostola i duhovno zajedništvo vjernika postaju tako „vidljivi” u lomljenju kruha i dijeljenju dobara, izazivajući strahopoštovanje i naklonost od drugih, dok Bog danomice pridružuje zajednici nove spasenike, rekao je Barščevski te podsjetio kako „zajedništvo i dijeljenje imaju svoje porijeklo ‘odozgo’, iz Božje Riječi koja nam dolazi preko apostola i njihovih nasljednika, a sada se vraća Bogu kao odgovor u zajedničkim molitvama”. Stoga Sveto pismo unosi u našu horizontalnu dimenziju unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti, treću dimenziju, pokazujući da je za unutarcrkveni dijalog potrebno troje, to jest, osim dva unutarcrkvena subjekta, i Boga od kojega potječe Riječ i koji dalje nastavlja govoriti u svojoj Crkvi; da se u suradnji može/treba osloniti ne samo na vlastite snage ili delegirajući ovlasti drugima, već i na djelotvornu prisutnost Svetoga Duha, koji i danas čini ‘sve novo’ u svojoj Crkvi; da suodgovornost nije samo aktivnije sudjelovanje u životu župne zajednice, biskupije ili društva, već i odgovornost svakog vjernika za ovaj svijet.
Dr. Murić napomenuo je da se ovogodišnja tema TPT-a „Unutarcrkveni dijalog, suradnja i suodgovornost” nadovezuje na zaključke prošlogodišnje teme koja se u širem smislu bavila pitanjem dijaloga, dajući mu teološki temelj. Ono što se uspostavlja između dvije osobe, ono što transcendira njih same jest dijalog. Iz istinskog dijaloga osoba izlazi obogaćena. Ali, niti iz individualnog niti iz društvenog dijaloga ne iscrpljuje se sva dubina dijaloškog odnosa. U odnos između dva subjekta upada ono treće „koje prožima cijeli događaj” dijaloga. Time se u objektivnosti uspostavlja međuodnosnost susreta Ja i Ti u onom što se ostvaruje „između”. Ono što za židovsku misao ostaje krajnje nedokučivim i ostaje kao neispunjenost i čežnja razotkrivanja trećega izraženo je kroz mesijansku nedovršenost potpunog očitovanja Trećega. Upravo to za kršćansko shvaćanje dijaloga postaje prostorom ispunjenja mesijanskoga u logos sarks egeneto – u riječi koja je tijelom postala, pojasnio je.
U nastavku predavanja osvrnuo se na četiri moguće prepreke-izazove / temelja unutarcrkvenog dijaloga, a to su pitanje autentične samoće, pitanje dijaloške istine, pitanje (nestanka) subjekta, pitanje autentičnog autoriteta. Samoća može biti i plodonosno dijaloška i to ukoliko je autentična. Utjelovljena Riječ ukazuje na tu samoću, samoću izbora, samoću koja zahtijeva izdvojiti se. Isus u osami moli i dijalogizira s Bogom Ocem te obogaćen ulazi u dijalog s drugima. To je logika koju treba slijediti danas u susretu s čovjekom – preobrazba prema autentičnom zahtjevu za samoćom kako bi se dobilo vrijeme i prostor za susret s Bogom. Uz drugu prepreku dijaloga upozorio je na tvrđenje da se ‘posjeduje punina istine’. Ukoliko se želi biti temeljno raspoložen za dijalog i susret s drugim, ne može se u taj dijalog pristupati sa stavom ekskluzivnog prava na posjed istine, rekao je, te naglasio kako „pri tome nije sporno da je Crkva zahvaćena istinom, da živi i djeluje u Istini i po Istini i da na temelju te zahvaćenosti i povijesno-društvene situacije razvija svoj nauk o toj zahvaćenosti ozbiljujući ono što je Isus navijestio: Duh Sveti će vas uvoditi u svu istinu. Dijalog zahtijeva spremnost slušanja, osluškivanja”.
Uz krizu subjekta dr. Murić podsjetio je kako se u teologiji i Crkvi dugo nije pridavala nikakva važnost subjektu. Subjekt Božjega dijaloga je konkretna osoba. I narod je pred Bogom obilježen kao osoba. Stoga je i Crkva konkretna osoba. Osoba i subjekt nisu apstrakcije, ne određuju se po utvrđivanju individualne razlike. Iz životnog susreta i dijaloga s drugim subjektom osoba razvija vlastitu osobnost. Iz ja-ti odnosa rađa se „ja” osobe”. Osvrćući se na krizu autoriteta podsjetio je da je čovjek potreban istinskog autoriteta. Čovjekov život isprepleten je odnosima prema različitim autoritetima za različita područja životnih interesa. Crkva je izgubila mjesto koje je zauzimala kod pojedinaca i u narodima pa se to može smatrati svojevrsnom krizom. Kriza autoriteta ponekad se odražava i u shvaćanju autoriteta na autoritaran način, vidljivo u procesu emancipacije čovjeka od Boga, razuma od vjere, Pisma od Tradicije, vladajućih od naroda, hijerarhije od laika, institucije od karizme.
Pitanje autentičnog autoriteta je pitanje suodnosa i suodgovornosti, on se rađa iz ljubavi-agape; njeguje i neprestano inzistira na izgrađivanju recipročnog povjerenja i dijaloga. „U konačnici, temelj je kršćanskog dijaloga u potpunom darivanju, sebedarje do potpunog ispražnjenja na Križu, u ljubavi za drugoga”, zaključio je dr. Murić.
Nakon predavanja euharistijsko slavlje sa sudionicima Tjedna u sjemenišnoj crkvi predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a pjevao je zbor Instituta za crkvenu glazbu „Albe Vidaković” KBF-a.