Vatikan, (IKA) – U propovijedi na svečanoj misi koju je na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja, predvodio u bazilici Sv. Petra, papa Benedikt XVI. s raznih gledišta govorio je “očitovanju” Isusa Krista. U latinskoj tradiciji Bogojavljenje se poistovjećuje s posjetom Kraljeva Djetetu Isusu u Betlehemu, dok se istočna tradicija usredotočuje na Isusovo krštenje u rijeci Jordanu, Ivanovo evanđelje poziva da Bogojavljenjem smatramo također i svadbu u Kani, kada je Isus, pretvarajući vodu u vino, “očitovao svoju slavu a njegovi učenici povjerovaše u njega”. Spomenuvši pak svećenike Novoga saveza, koji su svakodnevni svjedoci i službenici Bogojavljenja Isusa Krista u svetoj euharistiji, Papa je istaknuo kako Crkva sva otajstva Gospodinova slavi u presvetome i poniznome sakramentu, u kojem se Krist istodobno objavljuje i skriva svoju slavu.
Osvrnuvši se na obilježavanje 400. obljetnice prvih Galilejevih promatranja dalekozorom, Papa je poručio kako i mi moramo posebnu pozornost posvetiti simbolu zvijezde koja je kraljeve vodila do Betlehema. Crkveni oci pojavu zvijezde tumače kao vrstu kozmološke revolucije, prouzročene ulaskom Sina Božjega u svijet. Tumačenje otaca valja shvatiti u simboličnome i teološkom smislu. Dok poganska teologija pobožanstvenjuje kozmičke sile, kršćanska vjera, privodeći kraju biblijsku objavu, promatra jedinoga Boga, Stvoritelja i Gospodara čitavoga svemira. Božanska je ljubav, utjelovljenja u Kristu, opći i temeljni zakon stvorenja. To ne treba shvatiti u pjesničkom nego u stvarnom smislu, upravo kako ga Dante shvaća i izriče u stihu kojim zaključuje Raj i čitavu Božanstvenu komediju: “ljubav koja pokreće sunce i druge zvijezde”. To znači da zvijezdama, planetima i čitavim svemirom ne vlada neka slijepa sila. Stoga ne treba štovati nebeska tijela nego naprotiv i iznad svega u njima se očituje osobna volja, Duh Božji, koji se u Kristu objavio kao ljubav.
Ljudi nisu robovi “prirodnih sila svijeta”, nego su slobodni i kadri uspostaviti odnos sa stvoriteljskom slobodom Božjom. Bog je početak svega i svime upravlja kao Otac, Zaručnik, Brat, Logos – Riječ-Razum, koji se s zauvijek ujedinio s našim smrtnim tijelom i posvema prihvatio naše ljudske uvjete, očitujući obilje snage svoje milosti. Kršćanstvo, dakle, ima posebno shvaćanje svemira, koje je u srednjovjekovnoj filozofiji i teologiji naročito umno izraženo. To shvaćanje ponovno cvjeta i u naše vrijeme zahvaljujući brojnim znanstvenicima koji se – slijedeći Galileja – ne odriču razuma niti vjere, dapače, vrjednuju ih do u tančine, u njihovoj uzajamnoj plodnosti, poručio je Benedikt XVI.
Kršćanska filozofija uspoređuje svemir s knjigom – tako je činio i Galilej – smatrajući ga djelom autora koji se izražava “simfonijom” stvorenja. U središtu stvorenja pojavljuje se nova zvijezda, a to je Isus. Prvi kršćanski pisci uspoređuju Isusa s novim suncem, a mi Ga moramo usporediti sa središnjom zvijezdom ne samo sunčanoga sustava nego čitavoga svemira. U tom tajanstvenom nacrtu, istovremeno fizičkome i metafizičkom, kao kruna svega stvorenoga se pojavio čovjek, a u svijet je ušao Isus: rođen od žene, kako piše sv. Pavao. U sebi Sin Božji obuhvaća nebo i zemlju, stvoreno i Stvoritelja, tijelo i Duh. On je središte svemira i povijesti, jer se u Njemu bez miješanja ujedinjuje Autor i njegovo djelo, istaknuo je Benedikt XVI.
Isus je vrhunac stvaranja i povijesti, a u uskrslome Kristu ide se još dalje: prijelaz kroz smrt u život vječni najavljuje trenutak uglavljivanja svega u Kristu. Ukazujući se apostolima nakon uskrsnuća Isus govori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji”. Ta svijest podupire hod Crkve, Tijela Kristova, kroz povijest. Nema tame, bez obzira koliko bila mračna koja može zasjeniti svjetlo Kristovo. Stoga nikada kršćanima ne nedostaje nade, čak ni danas, pred velikom gospodarskom i socijalnom svjetskom krizom, pred mržnjom i rušilačkim nasiljem koje krvlju natapa brojne krajeve zemlje, pred sebičnošću i čovječjim nastojanjem da sebe učini svojim bogom, što katkada dovodi do opasnih poremećaja božanskoga plana o životu i dostojanstvu ljudskoga bića, o obitelji i skladu stvorenja. Naša nastojanja da ljudski život i svijet oslobodimo od trovanja i zagađivanja koja bi mogla uništiti sadašnjost i budućnost ne gube svoju vrijednost i smisao, premda naizgled nemamo uspjeha ili smo nemoćni pred nadmoćnosti neprijateljskih sila, jer se velika nada temelji na obećanjima Boga koji nas u dobru i zlu vremenu hrabri i vodi naša djela, istaknuo je Papa.