Rim, (IKA) – Oko tri stotine katoličkih novinara i komunikatora iz cijeloga svijeta okupilo se od 16. do 18. travnja na Papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu na seminaru “Crkvena komunikacija: lica, ljudi, priče”. Među njima su bili i predstavnici iz Hrvatske: novinarska ekipa internetskog portala Biti u vezi – www.laudato.hr suradnice Tanja Popec, Ines Grbić i urednica portala Marija Pandžić. Razmišljalo se može li Crkva uspjeti na medijskom tržištu s navještajem Istine; treba li mijenjati način i koje metode koristiti u svome poslanju, a obrađivali su se različiti načini komuniciranja: radijski i televizijski programi, proizvodi producentskih mreža, internetske stranice i portali, te temeljna načela komuniciranja u Crkvi.
Vrlo otvorenim govorom o sadašnjem trenutku Crkve, simpozij je 17. travnja otvorio nadbiskup Claudio Maria Celli, predsjednik Papinskog vijeća za sredstva društvene komunikacije. “Nije lak trenutak za Crkvu. Ona ima lošu sliku u javnosti”, rekao je mons. Celli, svjestan činjenice da se i Crkva nalazi na vrlo dinamičnom “tržištu izbora vrijednosti”, tipične kulture našega vremena. “Mi govorimo Istinu, a drugi govore istine”, rekao je i ukazao na važnost dijaloga sa svima, što ujedno znači i supatiti s njima, a po potrebi i diskretno komunicirati. “Crkva mora ući u dijalog i dopušteno joj je govoriti i koristiti audiovizualna sredstva kako bi se širila Riječ Božja”, zaključio je mons. Celli.
“Osobna priča koja emotivno dotakne čovjeka, vrijedi više od svih činjenica koje novinar može ponuditi u svom članku, jer potiče pitanja i izaziva reakciju”, ustvrdio je Armando Fumagalli, profesor semiotike na Papinskom sveučilištu Santa Croce. “Od nas se traži empatija sa slušateljima”, napomenuo je i spomenuo primjer evanđelja. Naime, evanđelisti nam nisu prenijeli “školsku teologiju”, nisu pisali ni priručnike ni katekizme, već Isusov život, a on je bio pun suosjećanja za bližnje. I njihov cilj, ali i naša želja je privući ljude Kristu, a ne ih zabavljati. Pozivajući novinare da strpljivo uče nove tehnike i modele komunikacije, koji predstavljaju veliku snagu za navještaj Radosne vijesti, zaključio je: “Za dobar novinarski uradak važno je koristiti jednostavne i snažne riječi. To je ono što će ljudi zapamtiti i osjetiti. Treba govoriti istinu, ali na način da se putem vijesti potakne empatija te da na taj način ostane u srcima s pravom porukom.”
Upravo takve priče s malo riječi, ali sa snažnom porukom, tijekom prvoga dana sudionici simpozija mogli su vidjeti u kratkim filmovima Marka von Riedemanna, direktora Njemačke katoličke radijske i televizijske mreže. On je televizijskim prilozima o progonjenim kršćanima u Iraku, Indiji i Kini, potaknuo i druge novinarske profesionalce da progovore o diskriminaciji katolika i u svojim zemljama. “Ti ljudi žive u patnji i izolaciji, budimo njihov glas”, pozvao je na kraju, uspoređujući to poslanje s pomoći koju je Šimun Cirenac pružio Isusu na Križnom putu.
Svjedočanstvo o svojem medijskom profesionalnom angažmanu dala je i vatikanologinja Marina Ricci koja je pratila pontifikat Ivana Pavla II., a sada to čini i s Benediktom XVI. Godine 2002. bila je izabrana u skupinu od 14 novinara koji su pisali tekst Križnog puta za Koloseum, koji se moli na Veliki petak. Uredila je niz od šest DVD-a s kršćanskim svjedočanstvima, a kao stručnjak za vatikanska pitanja počela je raditi na TV channal TG5 godine 1992. Među ostalim, napomenula je da je za novinarsko poslanje važno razumijevanje događaja, a osobito u njezinu području Papinih poruka, jer “ako ja kao vjernica ne razumijem što govori Sveti Otac, kako ću to prenijeti svojoj publici?”
“Što radio očekuje od Ureda za informiranje?” bila je tema izlaganja američkog teologa Stephana Gajdosika, predsjednika Katoličke radijske asocijacije. Između ostalog, utemeljitelj je i radija Posvećene Milosti te je svoju poruku sažeo u prvi temelj: potrebu sinergije između radija i Ureda za informiranje, harmonično djelovanje i njihov zajednički rad, kako bi se ostvario što veći utjecaj na društvo i kulturu u kojima su snažne i poruke zla. Prema njegovu mišljenju, biskupijski Ured za informiranje ima ključ za sinergiju s katoličkim radijem, ali i svim drugim formama medija: televizijom, novinama, portalima i ostalim digitalnim medijima. O tome na koji način reagirati u nepredviđenim i rizičnim situacijama, promišljao je Gajdosik, uvjeren da loš imidž Crkve ne mogu popraviti samo biskupijski, odnosno glasnogovornici hijerarhije Crkve. Upozorio je da u SAD-u postoji impresivna i dobro planirana kampanja koja u zajedničkom djelovanju, npr. za legalizaciju homoseksualnih brakova, okuplja američku vladu, obrazovne institucije, korporacije i medije. Čak 33% katolika smatra da, usprkos učinjenom pobačaju, može i dalje ostati “dobrim katolikom”. Kakva je to poruka, upitao je Gajdosik, istaknuvši: “Moramo imati viziju toga što jesmo i što želimo biti. Nismo samo novinari, pisci određene poruke. Mi smo misionari u, sa i kroz Crkvu – i kroz medije. Taj je posao zapravo evangelizacija i ima nadnaravnu svrhu, iznad mjesta ovdje i trenutka sada. Naša komunikacija znači nadnaravno posredovanje poruke kroz moć i u snazi Boga”.
O inicijativi “Katolički glasovi” u Velikoj Britaniji govorio je Jack Valero, suutemeljitelj tog programa, koja je nastala kao jedan od plodova rujanskog posjeta pape Benedikta XVI. godine 2010. Taj je projekt nastao u želji da se Crkva u povodu Papina dolaska kvalitetno i sadržajno predstavi na televizijskim i radijskim postajama. No, posljedica intenzivne pripreme i šestomjesečnih radnih susreta postala je puno šira – takva da sad “Katolički glasovi” pomažu Crkvi da odgovori pozivu Pape i biskupa za uvjerenim glasovima katolika koji smislene crkvene nutarnje poglede mogu donijeti i iznijeti u javnu arenu i širu javnost. Srce tog projekta je ideja okupiti katolike koji s uvjerenjem i argumentirano mogu govoriti o neuralgičnim pitanjima s kojima se Crkva i društvo suočavaju, a u kojima pozicije Crkve postaju skandalozne. Ta pitanja najviše zanimaju javnost i najčešće se pojavljuju u svakodnevnoj konverzaciji i medijima.
Kako javnosti predstaviti snagu, značenje i ljepotu vjere bila je tema izlaganja “Posredovati priče Crkve s licima i slikama” u kojima su konkretne pozitivne i negativne primjere u tretiranju pojedinih pitanja od strane javnosti obrazlagali biskupijski glasnogovornici Michael Prüller (Beč), Monika Vyvodova, (Prag), Pier Durieux (Francuska) i Giuseppe Grazia (Švicarska). Zašto Crkva nervira, zašto zabranjuje i zapovijeda, zašto žene ne mogu biti svećenice, a rastavljeni primati pričest, česti su prigovori i pitanja na koja ljudi zahtijevaju odgovore. No, pritom zainteresirani za te odgovore ne prihvaćaju i ne mogu shvatiti teološko tumačenje tih odgovora. Upozoreno je da katolik u svom nastupu često ne predstavlja vjeru i Crkvu nego institucionalni dio djelovanja Crkve. Zato treba predstavljati primjere ljudi pokrenutih vjerom. Kad laik nešto kaže o razlogu vjerovanja i ponašanja Crkve, to je puno jače i snažnije nego kada to obrazlaže član crkvene hijerarhije. Nasuprot govoru o zabrani, zapovijedi i zakonu, treba njegovati govor u formi prijateljstva s Bogom. Istaknuto je da lice ljudi vjere i Crkve treba povezati s institucijom. Nažalost, danas je poljuljano povjerenje ljudi u sve vrste institucija, pa i u Crkvu. Zato javnosti treba predstavljati poticajne, lijepe ljudske primjere i geste koji mogu imati utjecaj na medije. Pri tome je važno afirmativno pokazati npr. osobnost svećenika ili biskupa kao normalnog ljudskog bića, sa smislom za humor.
Završno predavanje održao je kardinal Raymond Burke, prefekt Vrhovnog suda apostolske signature – najvišeg suda Katoličke Crkve. Novinarima i crkvenim komunikatorima govorio je o komuniciranju i pravdi te o situacijama kada pravni slučajevi postaju vijesti. Održana su i kratka izlaganja: osnivača i direktora agencije 101 – Gustava Entrala, jednog od vodećih marketinških stručnjaka u Španjolskoj, koji je govorio o korištenju društvenih mreža kao novoj profesiji, dok je Matthias Mattussek iz njemačkog Der Spiegela predstavio ključ čitanja posljednjeg Papina pohoda Njemačkog u svjetlu svjetovnih medija.
Sudionicima simpozija predstavljen je i film “Deset pitanja za svećenika” argentinskog autora Juana Martina Ezrattya, direktora produkcijske kuće, i autora više dokumentarnih filmova i spotova, kojim je želio pokazati svjedočanstvo svećenika i njihov odnos prema celibatu, materijalnim vrijednostima i novcu. U filmu svećenici govore osjećaju li usamljenost u svom pozivu, kako osmišljavaju pastoral u povjerenoj župi i bi li svećeničku službu ponovno izabrali kao životni poziv. Zanimljiva je misao jednog od sugovornika koji je rekao da o svećeničkom pozivu osjeća kao da mu je Bog dao krila i kad ne bi bio svećenik to bi bilo kao da bez obzira što ima krila, ne želi letjeti.
U srijedu 18. travnja sudionike seminara na općoj audijenciji u Vatikanu pozdravio je papa Benedikt XVI. Toga ih je dana primio i predstojnik Tiskovnog ureda Svete Stolice o. Federico Lombardi. Dekan komunikacijskog studija na Papinskom sveučilištu Santa Croce Jose Maria La Porte na kraju je izrazio zadovoljstvo održanim trodnevnim simpozijem, a mnogi sudionici bili su zadovoljni što su tijekom tri dana čuli iskustva i primjere svojih kolega iz različitih područja crkvenih komunikacijskih ureda: ureda za odnose s javnošću, katoličkog radija i televizije i internetskih stranica. Sljedeći takav susret je za dvije godine.