Bol, (IKA) – „Dominikanci i školstvo u Bolu na Braču” naziv je znanstvenoga kolokvija koji je u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu održan u petak 10. studenoga u Domu kulture u Bolu na otoku Braču. Kolokvij je upriličen u povodu 110. obljetnice osnivanja dominikanske gimnazije u Bolu (1907.–2017.). Znanstveni kolokvij okupio je istaknute članove Hrvatske dominikanske provincije i profesore sa Hrvatskih studija, a programom je moderirala novinarka i urednica HRT-a dr. Tanja Baran.
Uime općine Bol i njezina načelnika Tihomira Marinkovića pozdravnu riječ uputio je predsjednik tamošnjega Općinskoga vijeća Matko Baković. „Uvaženim profesorima i predavačima zahvaljujem na dolasku i njihovu radu, Hrvatskim studijima na organizaciji, a našim dominikancima na velikome doprinosu razvoju kulture i školstva u Bolu”, poručio je bolski vijećnik, pozdravljajući, pritom, učenike i nastavnike Srednje škole „Bol” koji su nastavljači nekadašnje gimnazije u Bolu.
Nositelj projekta znanstvenoga kolokvija bili su Hrvatski studiji uime kojih je uvodnu riječ uputio voditelj toga projekta dr. Marinko Šišak, predstojnik Odsjeka za kroatologiju. „Bez povijesti nije moguće graditi ni sadašnjost ni budućnost. Izabirući segment bolske gimnazije prepoznali smo tu gimnaziju kao onu koja je imala kao javna škola veliki utjecaj na stanovnike vašega mjesta u kojoj su se mnogi obrazovali. Ona ima veliko značenje. Iako je nažalost više nema, želja nam je istaknuti neke njezine dosege”, poručio je, otvarajući znanstveni kolokvij, dr. Šišak.
Dr. Zvonko Džankić, prior dominikanskoga samostana Bl. Augustina Kažotića u Zagrebu, u uvodnom izlaganju iznio je kratki povijesni pregled o dominikanskoj gimnaziji u Bolu. Na početku je pojasnio kako su svi dominikanski samostani kroz srednji vijek imali samostanske škole. Krajem 19. stoljeća stvorila se ideja da se sve škole objedine i utemelji jedna gimnazija kako bi se olakšao pristup učenicima i profesorima. Tako je provincijska skupština u Bolu 1898. donijela odluku o utemeljenju središnje ustanove „Apostolska škola provincije Dalmacije Reda propovjednika” koja je započela na Lokrumu. Polaznici škole bili su kandidati za Dominikanski red, a prve godine bilo ih je petnaestorica. Gimnazija je djelovala u razdoblju od 1898. do 1906. godine jer je Lokrum počeo biti zanimljiv turistima, pa su dominikanci morali razmišljati o novome mjestu.
Prijelaz na Brač dogodio se godine 1907. kada dominikanci započinju školsku godinu u Bolu. Prvi upravitelj bio je o. Rajmund Franetović, a u počecima polaznici škole bili su učenici kandidati za Red iz Splita i okolice. Od 1907. do 1916. bilo je 185 učenika. Škola, zatim, seli iz Bola u Stari Grad na otoku Hvaru, i to zbog materijalnih razloga. Zbog talijanske okupacije otoka i personalnih promjena uprava škole odlučila je 1921. preseliti školu u Dubrovnik gdje je djelovala do 1924. godine. Škola se 1924. godine vraća u Bol gdje djeluje do 1973. kada prestaje s radom zbog nedostatka profesora. Godine 1931. započela je gradnja nove školske zgrade u samostanu, poznate kao „žuta zgrada”, a tri godine kasnije gradnja novoga konvikta i škole. Dominikanci godine 1940. dobivaju dopuštenje za otvaranje klasične gimnazije s pravom javnosti. Od 1952. do 1960. školu pohađaju sjemeništarci franjevačke hercegovačke provincije, a kasnije nosi naziv „Dominikanska srednja vjerska škola za spremanje svećenika”. Dr. Džankić istaknuo je da je u razdoblju od 1898. do 1973. godine u školi poučavalo 148 profesora, dok je kroz njezino djelovanje u Bolu, školu i sjemenište pohađalo 1330 učenika, među kojima 80% njih nisu postali pripadnici Dominikanskoga reda. Predavač je poručio kako je dominikanska gimnazija u Bolu odgojila brojne hrvatske intelektualce. „Držim kako bi bilo vrijedno kada bi institucije koje se bave reformom školskoga sustava u Hrvatskoj znale iznova vrednovati ulogu i doprinos Crkve kao i crkvenih redova u obrazovnome sustavu”, zaključio je dr. Džankić.
O školovanju dominikanaca bolskih profesora u Fribourgu u Švicarskoj govorio je dr. fr. Anto Gavrić, prodekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu. Pojasnio je da je dominikanska provincija od početka 20. stoljeća slala dominikance u različite studijske centre, među kojima je dio studenata poslan i u Fribourgu na Sveučilište osnovano 1889. godine. Kod osnivanja toga sveučilišta, primijetio je dr. Gavrić, bio je zamjetan doprinos dominikanaca koji su preuzeli tamošnji filozofski i teološki fakultet koji djeluje i danas. U tom kontekstu ukazao je i na važnost duhovne skrbi i brige dominikanaca prema Hrvatima koji se u sve većemu broju nastanjuju u Švicarskoj. Poslije njihova studija provincija je planirala njihov rad u gimnazijama i na fakultetima. Tako su neki započeli s radom u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu, drugi u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, a treći opet u Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Ukazao je, zatim, na značajnije pojedince koji su studirali na tomu sveučilištu, između ostalih na Frana Barca, fr. Dominika Mandića, fr. Bonifaca Badrova, političara Stjepana Barića, fr. Krunoslava Pandžića i ostale. Posebno je izdvojio franjevca Lea Petrovića koji je s temom dizertacije „Povijesno istraživanje o početku upotrebe slavenskoga jezika u liturgiji kod Slavena, napose Hrvata” stekao prvi doktorat Hercegovačkoj franjevačkoj profinciji.
Dr. Gavrić poručio je da je tradicija studiranja hrvatskih dominikanaca na sveučilištu u Fribourgu duga. Podsjetio je tako na fr. Anđelka Posinkovića koji je od 1911. do 1914. na tamošnjemu filozofskom fakultetu studirao crkvenu povijest. Među studentima od 1921. do 1924. bili su dominikanci Anđelko Rabadan, Vinko Kuničić, Vinko Kandija i Reginald Rabadan. Osvrnuvši se na život i djelovanje dominikanca Anđelka Rabadana (1892.–1968.), ustvrdio je da se radi o jednom od najznačajnijih članova bolskoga samostana koji je bio istaknuti odgojitelj mladeži i obnovitelj Hrvatske dominikanske provincije. Govoreći o dominikancu Piju Matuliću, poručio je kako je uz studij u Fribourgu pokazivao i široku karitativnu djelatnost i to tako da je pomagao onima koji su tražili pomoć, a preko Međunarodnoga crvenoga križa tražio nestale u ratu i poraću. Na kraju izlaganja približio je okupljenima suradnju dominikanaca sa sveučilištem u Fribourgu preko studenata, zatim znanstvenika i predavača do organiziranja i sudjelovanja na različitim simpozijima.
Dr. Renata Burai, profesorica pedagogije na Hrvatskim studijima predstavila je izvještaje o pedagoškome nadzoru dominikanske gimnazije tridesetih godina 20. stoljeća. Na početku je istaknula da su u istraživanju te tematike naišli na knjižicu u kojoj su uočili 4 izvještaja, i to Ministarstva prosvjete, a riječ je o obavljenim nadzorima u dominikanskoj gimnaziji u Bolu. Nedavno su, isto tako, dobili oko 600 spisa iz beogradskoga arhiva, iz tadašnje Kraljevine SHS, te su na temelju tih spisa uočili nekoliko zanimljivih podataka. Pojasnila je kako su istraživanjem došli do toga da cijela stvar potječe još iz 1928. godine kada su dominikanci od nadležnoga ministarstva tražili pravo javnosti za niže razrede klasične gimnazije. Podsjetila je da su to pravo dominikanci tražili i ranije, ali im je ono bilo odbijeno. Poslana je, zatim, sedmeročlana komisija, među kojima i određeni inspektori koji su bili protiv da dominikanska klasična gimnazija dobije pravo javnosti jer, prema njihovu izvještaju, nije zadovoljava uvjete. Tadašnji ravnatelj dominikanac fr. Anđelko Rabadan godine 1928. počeo je s nacrtima za obnovu te škole, ali navedeni inspektori u izvješću nisu spomenuli da je u planu gradnja škole, te su ustrajali u tome da klasična gimnazija ne ispunjava uvjete za stjecanje statusa škole s pravom javnosti. Ravnatelj škole fr. Rabadan otišao je, zatim, u Beograd gdje je s predočenim nacrtima gradnje nove škole ishodio status škole s pravom javnosti. Dr. Burai podsjetila je pobliže na izvršene inspekcijske nadzore u dominikanskoj gimnaziji u Bolu, i to nadzore izaslanika nadležnoga minstarstva dr. Ljubiše Glišića 1932. godine, zatim nadzornika Antuna Hurma 1937., nastavnoga inspektora ministarstva dr. Aleksandra Arnautovića 1938. i nadzornika Ilije Mamuzića, obavljene u školskoj godini 1939./1940. Napomenula je da je bolska dominikanska gimnazija osim nove zgrade imala i knjižnicu s bogatim fondom stručnih knjiga.
Dr. Baran održala je predavanje „Literarno-novinarski dosezi dominikanskih gimnazijalaca u Bolu” Istaknula je da su gotovo svi gimnazijalci redovničke gimnazije u Bolu bili članovi literarnih društava u školi. Posebno je približila rad i djelovanje literarnih društava „Guzman – Domagoj” i „Plantae virentes”. Govoreći o literarnome društvu „Guzman – Domagoj” podsjetila je da je društvo svake nedjelje imalo sjednicu na kojoj su članovi, prema unaprijed utvrđenomu dnevnom redu, izvodili svoje točke programa. Učenici bi recitirali određenu pjesmu, nakon čega bi drugi održao referat, a treći govor. U sklopu društva bila je formirana i vrlo aktivna glumačka skupina. Voditelj društva bio je višegodišnji ravnatelj bolske gimnazije o. Anđelko Rabadan. Literarno društvo „Plantae virentes”, čiji je rad bio gotovo istovjetan prvome društvu, bilo je sastavljeno od učenika sjemeništaraca koji su sudjelovali u glumačkoj i pjevačkoj sekciji. Ustvrdila je kako su članovi obaju društava međusobno vrlo usko surađivali, osobito prigodom zajedničkih priredbi na velikim crkvenim, rodoljubnim i školskim svečanostima. Upozorila je, pritom, da se poslije II. svjetskog rata zadržao samo literarno društvo „Plantae virentes”, i to s glumačkom, glazbenom, sportskom, misijskom i foto-amaterskom sekcijom. Osvrnuvši se na prigodne akademije koje su održavali članovi literarnih društava, dr. Baran pojasnila je kako su se one održavale u prigodi blagdana sv. Tome Akvinskoga, zatim za obljetnica smrti hrvatskih velikana Zrinskoga i Frankopana, a priredbe u prigodi Poklada i Nikolinja. Učenici su, navela je predavačica, nastupali i kao predavači, recitatori, pjevači zborni i solisti te kao svirači na različitim instrumentima i u orkestru. Akademije i priredbe bile su rado posjećene, a o njima je, dodala je, izvještavao i dnevni tisak. Primijetila je kako su članovi tih društava nekoliko puta gostovali i nekim mjestima otoka Brača i Hvara, u Jelsi, Vrboskoj i Milni. U završnome dijelu izlaganja približila je sudionicima znanstvenoga kolokvija i literarni časopis „Plantae virentes”, koji je prvi put objavljen 1930. godine, te je od tada pa nadalje objavljeno osam brojeva. Na kraju je poručila da su u arhivu Hrvatske dominikanske provincije u Zagrebu sačuvana dva sveska tajničkih izvještaja o djelovanju društva i časopisa „Plantae virentes”.
Izlaganjem „Bolski dominikanci i izgradnja nacionalne svijesti” dr. Šiška s Hrvatskih studija zaključen je znanstveni kolokvij, te je najavljeno objavljivanje svih izlaganja.