Zagreb, (IKA) – Predavanja „Hijerarhijska struktura Crkve u dijalogu i suradnji” prvoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna, 23. siječnja, održali su zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško i prof. dr. Pero Aračić. U uvodnom dijelu biskup Šaško rekao je kako nikada prije kao unatrag pedeset godina nije bilo toliko ustrojenosti raznih vijeća, odbora, formalnih i neformalnih skupina, s pomoću kojih djeluje opća Crkva (od koncila preko Biskupske sinode, do raznih širih i užih dikasterija) i naše biskupijske, župne i druge zajednice. Pojasnio je da se možda nedovoljno ističe njihova narav, osobito savjetodavna narav. S druge strane, nailazi se i na ozračje nezadovoljstva ili razočaranja, s time da je ponegdje živ dojam (pojačavan ovisno o konkretnim pitanjima) da tzv. ‘hijerarhijske strukture’ nisu dovoljno otvorene, da nedostatno komuniciraju između sebe te da ne pružaju priliku djelovanja vjernicima laicima. Biskup se osvrnuo na pojedine riječi iz samoga naslova predavanja, kao i generalne teme TPT-a. Tumačeći pojam ‘suodgovornost’, biskup Šaško rekao je kako je taj pojam našao svoje povlašteno mjesto u crkvenoj uporabi, premda se čini da se ono za što se koristi taj pojam može izraziti i drugim pojmovima. Pojam ‘suodgovornost’ ne pojavljuje se u koncilskim dokumentima, a po sadržajnom smislu najbliži je izrijek u Lumen gentium koji smjera na promicanje odgovornosti laika, na vrednovanje njihova zalaganja i pomoći, što se iznosi na temelju slike obiteljskih odnosa. Upozorio je i na neke nejasnoće vezane uz opću prihvaćenost pojma ‘suodgovornost’. „Crkvena uporaba toga pojma danas je uglavnom usmjerena na život unutar Crkve i misli se na zajedničku odgovornost u crkvenome organizacijskom vođenju i upravljanju, kako bi se moglo živjeti i ‘funkcionirati’. Takav je pristup sužavajući. Gledajući iz otajstva Crkve i sakramentalne zbilje vidimo da se suodgovornost tiče korijena – zajedništva (communio) i svoga konačnoga smisla – poslanja (missio), biti znak i sredstvo spasenja i zajedništva za sve ljude”, rekao je Šaško te dodao: „Ako se ne vidi ta širina, s pomoću pojma ‘suodgovornost’ ide se tragom klerikalizacije laika ili unutarcrkvene formacije crkvenih službenika, ne pazeći da se poziv laika ponajprije odnosi na unošenje i prožimanje evanđeljem stvarnosti koje tvore redoviti osobni i društveni život. Kada se pak govori o zajedničkoj crkvenoj odgovornosti, referentna točka nije crkveno upravljanje niti pastoralna skrb, nego zajednička zauzetost u svjedočenju vjere, u izražavanju kršćanske vjere u konkretnosti življenja”. Podsjetio je i kako pojam koji obuhvaća puno šire, a koji je crkven jest ‘sinodalnost’. On je jednako star i nov, a papa Franjo mu je naglasio četiri odlike: sinodalnost je temeljno obilježje Crkve; interpretacijski je okvir hijerarhijske službe, ona je dinamizam zajedništva na svim razinama i ima ekumensku i svjedočku vrijednost. Među njima posebnu važnost imaju prve dvije, jer se Crkva i sinodalnost podudaraju u smislu da sinodalnost nije neki dodatak, oduvijek obilježuje Crkvu i ona je bitna značajka Crkve u cjelini, a ne samo nekoga njezinog dijela. Taj je pojam otvoren i odnosi se na zajednički hod koji povezuje Crkvu iznutra, ali i cijelo čovječanstvo.
Dr. Aračić govorio je o pastoralnom vidu teme. Odmah treba jasno reći da je Crkva u sebi strukturirana hijerarhijski, a to znači da se odluke ipak donose ‘gore’ i da se u takvom sustavu traži velika doza poslušnosti. Uostalom npr. kod ređenja pita se je li netko spreman obećati poslušnost onome koji mu je poglavar, tj. biskupima i njegovim nasljednicima. Nastaje pitanje ima li mogućnosti i koji su dometi onoga što ovdje stoji: dijalog? Kakva je to suradnja kad ja radim uime nekoga, dakle izvršavam što on odredi? Na koji se način tada vidi da sam suodgovoran u životu i radu Crkve, odnosno njezine zajednice župe? Naravno, to pitanje si može postavljati i svaki krštenik jer je i on dio Crkve i suodgovoran za njeno lice u svijetu. Nema dvostruke Crkve, rekao je dr. Aračić.
Pojasnio je da je unutarcrkveni dijalog institucionaliziran, u Crkvi upravo postoje i neke institucije za koje bi se htjelo reći da su nositeljice, ali istodobno i praktikantice dijaloga, i to onoga unutarcrkvenoga. Kultura unutarcrkvenog dijaloga nezaustavno se prenosi na izvancrkveni dijalog i to na svim razinama, a nas posebno zanima na razini župnih zajednica i drugih skupina. Tu se neposredno i najšire može govoriti o dijalogu kao oznaci kršćana i njegovih institucija. U tom vidu je ključnim označio osobe u institucijama, te pojasnio kako se čini potrebnim stalno imati na umu izvornu zamisao crkvenih tijela da budu nositelji dijaloga, ali isto tako i činjenicu da ta tijela sačinjavaju ljudi različitih dobi i formacija, različitih koncepata i načina ponašanja. „Kad se govori o dijalogu unutar same Crkve i neke društvene stvarnosti, valja naglasiti kako je dijalog put do istine. Po sebi dijalog kao takav pretpostavlja da mogu postojati bitne razlike u razumijevanju kako se zapravo dolazi do istine, do odluka, do zajedničkih usmjerenja. Ujedno se prihvaća dijalogalnu koncepciju i same te istine, tj. postupnost i djelomičnost a to vrijeme zajedničkog hoda služi da se šire horizonti i nastane postupno razumijevanje sadržaja i njegovo moguće prihvaćanje. To sve onda ujedno zahvaća i samo poimanje crkvenosti, ustrojstva Crkve kao hijerarhijske i najčešće jednosmjerne komunikacije unutar crkvenog sustava, koje misli da ima poslanje čuvanja jedinstva vjere, jedinstvo govora o istoj vjeri, a u svemu, kako u počecima tako i na kraju, odlučujuću riječ ipak ima Učiteljstvo. Zato je vrlo teško i nimalo lagano jasno izreći što je to unutarcrkveni dijalog? Ako sve ide odozgo prema dolje, onda ostaje tek tzv. kreativni posluh. Taj kreativni posluh, doduše uključuje dijalog, ali dijalog nejednakih, a njegov rezultat ovisi o sposobnosti i spremnosti onoga višega da čuje nižega. Zato se s unutarcrkvenim dijalogom veže i unutarcrkvena disciplina: poštovanje hijerarhijske strukture, poslušnost poglavarima, respekt i poslušnost crkvenom učiteljstvu”, zaključio je dr. Aračić.