Zagreb, (IKA) – Korizmeni susret hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja održan je u zagrebačkoj prvostolnici u petak 24. ožujka. Susret je počeo pobožnošću križnoga puta koju je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Uvodeći u pobožnost branitelje je pozvao da pozornost usmjere na riječi bl. Alojzija Stepinca „u čiji život i svetost stane sva naša suvremena povijest. On je na postajama svoga križnoga puta susretao Božju utjehu i novu snagu Duha Svetoga. Molimo ga da ga i mi susretnemo, dok nam pokazuje put Ljubavi koju niti smrt ne zaustavlja, nego otvara radost Uskrsnuća”. Nakon pobožnosti uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je biskup Šaško predvodio u zajedništvu s vojnim kapelanom u HVU „Dr. Franjo Tuđman” o. Zoranom Vujičićem, DI. U propovijedi je istaknuo kako križni put, korizmeno vrijeme, pred nas stavljaju istinu naše vjere da je Bog po Isusu povezao naše živote beskonačnom ljubavlju. Ona ne prestaje, ona je neiscrpna i traje i nakon smrti. To Evanđelje lako je slušati, razmatrati, osjećati s hrvatskim braniteljima. Tu, među vama vjernicima, tako je prirodan govor o ljubavi prema Bogu i bližnjima. Prošle su godine, ali čudo ljubavi u Domovinskome ratu ostaje. Kušnja pred sadašnjim prilikama pita: Koliko je vrijedilo; je li vrijedilo? A mjera – govori nam Isus – nije izvan vas, nije izvan nas. Vrijedilo je onoliko koliko je srca u nečemu, a u vama braniteljima bilo je cijelo srce i um i snaga. I ta se ljubav prelijeva na sve nas. Istinska ljubav podiže, iznenađuje; nikada nije dosadna i – gradi cjelovitost. Jer, ako se želi vidjeti cjelovitost Hrvatske, cjelovitost ljubavi prema njoj, nema drugoga mjesta gdje ju se može naći osim srca branitelja, i uvijek ju treba potražiti među braniteljima, rekao je biskup, te potaknuo hrvatske branitelje da hrvatsku povijest ne prepustite zaboravu. „Ta dionica naše povijesti je ključna. Kada nešto u vremenu bude dalje odmaknuto, tada povjesničari trebaju rekonstruirati, povezati često nedostatne podatke, isključiti prijevare, razvrstati izvore. Zato povijest puno puta pišu oni koji mogu manipulirati dokumentima, ali stvarnu povijest pišu živi, pišu svjedoci istine. Zato bih želio da i danas vidite svoju važnu ulogu u onome u čemu vas nitko ne može zamijeniti”.
Prošlo je više od četvrt stoljeća od presudnih događaja za našu domovinu. Djeca koja nešto o tome pamte sada imaju tridesetak godina. Naraštaji koji dolaze – odakle će crpiti istinu? Iz svjedočanstava onih koji nikada Hrvatsku nisu voljeli, ali su imali dovoljno novaca i utjecaja da svoju mržnju i otrov neistine ukoriče, stave u filmske zapise, u književna djela i izvješća? Hoće li mladi istinu moći iščitati iz filmova, iz udžbenika, iz spomenika koje ostavljamo? Osjećamo da ono što je ostalo u javnosti ne govori dovoljno jasno i istinito; i, ako nema ljubavi, glasa očeva i majki, djedova i baka, koji će djecu upućivati, pokazivati im, učiti ih, ostat će na vjetrometini nejasnoća, zbunjenosti, neistine kakvoj su bili prepušteni naši naraštaji nakon II. svjetskog rata. I zato sada, kada se grade ceste, nailazimo na mjesta s pokopanim, štoviše odbačenim hrvatskim žrtvama, o kojima se nije smjelo govoriti, o kojima se šaptalo, jer je nad njima posijan strah. Kada se prolazi šumama, niz padine za koje se slutilo da prekrivaju posljednje muke ubijenih; iz jama koje su izabrane da dubinom i mrakom priguše jauke stradalih i povećaju moć silnika, proviruju kosti, predmeti, žica koja je trebala svezati istinu i odvesti ljude tom stravičnom ‘podzemnom komunističkom žičarom’ u nepovrat sjećanja. Baš zbog toga, jer su dokumenti ostali nedostupni ili su uništeni ili zbog straha nisu zabilježeni događaji, mi se bavimo onim što je poniženje za slobodnu državu i suvremeno društvo, posvijestio je biskup Šaško, te homiliju zaključio riječima: „Vaša ljubav svim srcem, dušom i umom ima snagu uvijek novih početaka i oduševljenja. Pohranite svoje zabilješke, svjedočanstvo istine, i to tako da bude dostupno na raznim stranama: u dokumentacijskim središtima, u arhivima, u objavljenim djelima… Ostavite zabilježena svjedočanstva ne kao oporuku jednoga vremena, nego kao kolijevku novih hrvatskih oduševljenja i rasta života. Istina pronalazi svoje putove. U tome nam je izvrstan primjer blaženi Alojzije. I kada se cijeli državni i međudržavni aparat trudio da istina bude izigrana, ona je preživjela i pokazuje novu snagu. Ništa što se voli svim srcem, dušom i umom ne može biti izbrisano. Pomozimo ljubavi da njena maštovitost i snaga bude na radost Crkve i naroda”.