Dubrovnik, (IKA) – Posljednjeg dana Feste sv. Vlaha, 4. veljače, na Gorici sv. Vlaha svečano misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Uz brojne svećenike koncelebrirali su i generalni tajnik HBK don Petar Palić, generalni tajnik Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić te župnik župe sv. Mihajla Lapad don Robert Ćibarić. Tradicionalno na posljednji dan Feste vjernici, barjaktari, gradska glazba, trombunjeri i festanjuli krenuli su od crkve Sv. Vlaha prema Gorici u procesiji, dok su im se putem pridruživali barjaci crkava i svetišta pored kojih su prolazili. Pred samom crkvom Sv. Vlaha na Gorici prije misnog slavlja barjaktari su još jednom izvili svoje barjake kako bi pozdravili svetog starca, svemu tome prethodila je grmljavina iz trombuna Dubrovačkih trombunjera.
Nadbiskup Puljić u propovijedi je govorio o sv. Vlahu koji je prisutan u životu i radu svojih štovatelja i koji tisuću godina suvereno vlada tim prostorom juga Hrvatske. U uvodu propovijedi citirao je jednu kroniku u kojoj piše: „Ništa ne smeta, što su na moru gusari, a na suhu lupeži, kad se na našim brodovima vijori zastava svetoga Vlahova, a naše blago je pod njegovom zaštitom”. Dodao je kako je to „povjerenje staro više od tisuću godina”, te podsjetio na nastanak pobožne legende iz desetoga stoljeća (971.) koja govori o tome kako je „biskup starac” upozorio „dobroga i pobožnoga svećenika Stojka” o namjeri Mlečana da pokore Dubrovnik. Namjera Mlečana nije uspjela, a Dubrovčani su u oslobođenju prepoznali „osobitu milost sv. Vlaha i odredili ga za svoga trajnoga Parca”. „U tom vidu blagdan svetoga Vlaha imao je stoljećima ‘najvažnije mjesto u dubrovačkom državnom kalendaru’. A kipovi, slike, crkve i samostani dizali su se diljem Republike u čast biskupu i Parcu, svetomu Vlahu”, kazao je nadbiskup Puljić i dodao da je tako nastala i zavjetna crkva na Gorici.
Nadbiskup se prisjetio kako je prije sedam godina, 6. veljače 2011., dok je bio dubrovački biskup blagoslovio tu obnovljenu crkvu Parca „koja je od davnina bila ‘zavjetna zadužbina pomoraca i putnika'”. Također se prisjetio kako je i sam, premda nije bio ni pomorac, ni kapetan, u godinama svoje službe rado dolazio na Goricu, kao susjed Parčeve crkve, „penjao se i gledao prema pučini kako bih mogao ‘dokučiti’ ne samo Grad, Lapad, Gruž i Višnjicu, nego i Konavle, Župu, Primorje i Elafite. Sve tamo do Mljeta, Pelješca, Korčule i Lastova.” Kazao je i kako je s tog mjesta znao zazvati Božji blagoslov i zaštitu Parca, što čini i danas u ovoj svečanoj prigodi.
Nadalje je nadbiskup Puljić kazao kako toga dana Crkva u Hrvata slavi Dan života. Prije 22 godine (1996.) hrvatski su biskupi, poput drugih naroda, odlučili jedan dan u godini posvetiti temi života i odredili su neka to bude prva nedjelja u veljači. „Upravo stoga ovim slavljem posebnoga dana Crkva želi podsjetiti da je čovjekov život u krizi i opasnosti. A naše okruženje pomalo se pretvara u ‘kulturu smrti’, kako je otvoreno zborio, opominjao i ponavljao sveti Ivan Pavao II.”, rekao je nadbiskup te nastavio: „Život je dar Božje ljubavi. Zbog toga štovatelji sv. Vlaha, liječnika i Parca, promiču ‘kulturu života’. Oni se u tom vidu tijekom prošlih stoljeća nisu umarali graditi brojne hospicije, orfanotrofije, bolnice i nahodišta, te razvijati osjetljivost za čovjeka, prirodu, okoliš i Boga Stvoritelja.” Potom je okupljenim vjernicima predočio kipove sv. Vlaha raspoređene na raznim mjestima po Gradu, slikovito opisujući njegovu duhovnu ulogu prema posebnostima mjesta: „Eno, na vratima od Pila dočekuje goste i veli kako vjekovima bdije i čuva čeljad od bolesti grla i svakog drugog zla. S pročelja katedrale elegantni i dalekovidni Parac gleda prema Lokrumu i morskoj pučini kako bi na vrijeme opazio primiču li se i opet neki ‘novi Mlečani, Turci i Franćezi’, koji bi ugrozili slobodu Grada koji mu je povjerila ‘najviša Instanca’ (L. Paljetak). Eno ga i nad vratima negdašnje žitnice gdje pazi na ufićijale, tržnicu i gradsku sirotinju. A nad vratima Kneževa dvora, u neposrednoj blizini današnje Gradske vijećnice, s uzdignutom rukom pozdravlja i opominje neka se sudbonosne političke odluke za Grad i pučanstvo, kao i svi društveni poslovi obavljaju mudro, s pažnjom i odgovornošću na dobrobit svih žitelja nekada slavne Republike.” Zaključio je kako upravo zbog toga „ovaj starac, koji bradom miluje fortece, crkve, zvona i oltare ušao pod kožu svojih štovatelja.” I postao milim savjetnikom i onima koji se odgojem bave, kao i onima koji zemlju obrađuju, po moru plove, ili vode narodnu politiku, nastavio je. „Svima je blizak i drag, jer je njihov Parac. A njegovi kipovi okrenuti pučini morskih valova, i nebeskih gromova i kiša, doimlju se kao kompas, gromobran i zaštita.”
„Grad kamena i svjetlosti”, premda je bio izložen različitim utjecajima i vjetrovima, potresima i ratovima, bio je i ostao trajno „stamen i čvrst” jer na njegovim kamenim kulama, zidinama i zvonicima „nije bdjela samo snaga oružja, već misao i duh slobode” koje je po mandatu one više Instance „štitila legija nebeskih anđela” (papa Urban VIII.), primijetio je propovjednik. „Stoga je Festa svetoga Vlaha ‘memorija stoljeća’, pa svake godine uz ovu dragu svenarodnu festu sjećanja naviru. Srce se puni zahvalnošću za darovanu slobodu, a ruke sklapaju na molitvu za sreću i blagoslov Gradu, Domovini i narodu hrvatskom; za buduća proljeća i stoljeća koja dolaze.”
Štovati, slušati i slijediti savjete mudroga starca, svetoga Parca, zapravo znači liječiti one rane u svojoj duši, u obiteljskom okružju i u društvu, te strpljivo promicati radost, mir, ljubav, snošljivost i jednakost u osnovnim pravima i dužnostima, kazao je nadbiskup te istaknuo: „A kao štovatelji dobroga liječnika i vrsnoga intelektualca valja nam se još više truditi kako njegovati i razvijati temeljno poštovanje pred tajnom života; kako unositi u svijet kulture, rada, škole, zdravstva i obavijesnih sredstava ono svjetlo božanske nade koja nam je po sv. Vlahu zasjala prije tisuću godina.” Za to ne trebaju neki „izvanredni pothvati”, niti nekakvi „novi programi”, pravila i propisi jer su oni zapisani u evanđelju, tradiciji i živoj predaji koja ima svoje središte i izvorište u Isusu Kristu. „Njega valja bolje upoznati, žarče uzljubiti i vjernije nasljedovati. Pa onda s njime i po njemu preobražavati vrijeme, prostor i povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu”, poručio je nadbiskup Puljić. Misno slavlje pjesmom je uveličala klapa „Zvono”. Nakon mise svi koji do sada nisu imali prilike mogli su se grličati.
Po povratku s Gorice sv. Vlaha formirana je svečana procesija s Gradskom glazbom, Dubrovačkim trombunjerima i njihovim gostima iz drugih povijesnih postrojbi Hrvatske, Bratstvom festanjula sv. Vlaha, barjacima i vjernicima štovateljima sv. Vlaha koja je, ovaj put po sunčanom vremenu, došla do Parčeve crkve. Izvijanjem barjaka barjaktari su pozdravili Parčevu crkvu, a toplim pljeskom nagrađivali su ih okupljeni vjernici i ostali posjetitelji. Molitvu s prigodnim nagovorom imao je mons. Toma Lučić, rektor crkve Sv. Vlaha, koji je zahvalio Bogu i svim sudionicima još jedne dubrovačke feste. Festanjuli Nedjeljko Zelen i Ivo Mazavac spustili su barjak sv. Vlaha i podigli zastavu Republike Hrvatske, a okupljeni su otpjevali himne sv. Vlaha i hrvatsku državnu himnu. Nakon toga slavljena je misa u zbornoj crkvi.