Zagreb, (IKA) – Prvo predavanje drugoga dana 50. teološko-pastoralnog tjedna koji se na temu “Identitet svećenika danas: očekivanja i pastoralna zbilja” održava u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, u srijedu 27. siječnja, održao je dr. Alojzije Hoblaj, govoreći o “Prezbiterovu identitetu i katehetskom ministeriju”. Uvodno je istaknuo kako postoji uzajamna upućenost prezbiterova identiteta i identiteta kateheze, tako da se međusobno otkrivaju i produbljuju. Prezbiter je znak, a njegov je identitet Krist, koji ga je pozvao i koji po sakramentu reda uzlazi u njegov život, stoga se prezbiter s Kristom identificira kako na razini života tako i na razini djelovanja. Pojašnjavajući teološko-katehetsko razumijevanje prezbiterova identiteta, predavač je uputio na ključan učiteljski/teološki izričaj da se svećenički život i djelovanje nalazi “in persona Christi Capitis”, tom funkcijom se ukazuje na činjenicu da je kristološka dimenzija prezbiterova identiteta nerazdruživa od eklezijalne dimenzije. Iz prezbiterova kristološko-eklezijalnog identiteta, u okviru posluživanja riječi logički prelazi na identitet kateheze, koji se temelji na jednom od oblika posluživanja riječi, čiji je osnovni cilj zrelost u vjeri pojedinaca i crkvene/župne zajednice. Stoga se “ognjište” identiteta kateheze nalazi u župi. Na kraju je dr. Hoblaj upozorio na važnost katehetskog ministerija.
O temi “Svećenička duhovnost – integralni čimbenik svećeničkog identiteta” govorio je dr. Mijo Nikić, DI. U uvodu je istaknuo važnost duhovnosti u sklopu cjelokupnog identiteta osobe koja djeluje na tjelesnoj, psihičkoj, društvenoj te duhovnoj razini. U identitet svećenika uključeno je najprije ono biti čovjek, zatim biti pozvan, posvećen i poslan od Boga u Crkvi, koja podjeljuje sakrament svećeničkog reda. Svećenički identitet je tako obilježen Kristom da se može reći da on u svojem apostolatu djeluje in persona Christi. U nastavku predavanja dr. Nikić istaknuo je važnost svijesti o sakramentima. Sakrament pomirenja treba sam svećenik prakticirati prije svojih penitenata. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenoga i duhovnoga života. Slaviti euharistiju, uprisutnjavati Isusa Krista u ovome svijetu preko kruha i vina snagom Duha Svetoga, najveći je znak dostojanstva svećenika i najuzvišeniji poziv i poslanje njegove duhovnosti. Po sakramentu svetog reda pozvani koji se odazvao postaje posvećen, da bi mogao biti poslan i ovlašten djelovati snagom Božjom, da u sili Duha Svetoga nastavlja Kristovo djelo spasenja. Govoreći o svećeničkoj duhovnosti, dr. Nikić istaknuo je kako se ona hrani riječju Božjom i molitvom. Posebno je istaknuo važnost molitve, te upozorio kako je svećenik koji ne moli neučinkovit, pa i opasan za Crkvu. Na kraju izlaganja istaknuo je kako se od svećenika ne očekuje da bude stručnjak u gradnji, ekonomiji, politici, već da bude stručnjak u duhovnome životu. U tom je duhu istaknuo primjere svetog Ivana-Marie Vianneya i blaženog Alojzija Stepinca.
U popodnevnom dijelu rada TPT-a predavanje “Putovi i stranputice izgradnje svećeničkog identiteta” održao je isusovac prof. dr. Mihaly Szentmartoni, redoviti profesor na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, podrijetlom iz Novog Sada. Govoreći o procesu oblikovanja identiteta katoličkog svećenika, istaknuo je da je riječ o dugotrajnom, životnom procesu koji nikad ne završava, i koji obiluje izazovima. U prvoj etapi razvoja, razdoblju formacije, nužno je da mladi svećenik temelje identiteta stekne u sjemeništu, budući da čovjek nema nagone koji bi poticali na svećenički stil života. Nakon izlaska iz sjemeništa, svećenik mora razviti stil pastoralnog rada, pri čemu je ključno da svećeništvo percipira kao službu drugima, a ne kao svoje privatno vlasništvo. Treća, posljednja etapa razvoja, odnosi se na svećenikov mistički identitet, odnosno na odnos prema svrsi njegova životnog poziva. Kao uzore za izgradnju tog identiteta dr. Szentmartoni naveo je blaženog papu Ivana XXIII., pokojnog kardinala Franju Kuharića i, kao vrhovni uzor, Blaženu Djevicu Mariju, koja je čitav život darovala Bogu. Nakon izlaganja uslijedila je rasprava, u kojoj je dr. Szentmartoni dodatno razjasnio svoje stavove.
Zatim je predavanje “Odgovornost svećenika za vlastito psihičko zdravlje” održao doc. dr. Ivan Štengl, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i predavač psiholoških predmeta pri katedri filozofije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Izlaganje o psihičkom zdravlju svećenika razdijelio je na tri dijela: društvene i crkvene okolnosti, uvjetovanje same osobnosti, te prevencija i održavanje zdravlja. S obzirom na društvene i crkvene okolnosti, svećenik se susreće s mnogim preprekama, poput diskreditacije svećeničkog poziva i postavljanja nerealnih zahtjeva od strane društva, koje nepovoljno utječu na njegovo psihičko zdravlje. S obzirom na samu osobnost svećenika, treba obratiti pozornost na njegovo urođeno fizičko i psihičko stanje, kao i na okolnosti njegova odrastanja. Što se tiče prevencije i održavanja zdravlja, nužno je prihvatiti polarnosti potreba i ciljeva, razviti stil vođenja zajednice i izgraditi stil duhovnosti primjeren pojedincu. U tijeku rasprave koja je uslijedila, iznesene su zamisli o osnivanju duhovnog savjetovališta za svećenike i važnosti skrbi za pastoral samih svećenika. Predavačima i nazočnima na kraju je zahvalio predsjednik povjerenstva za Teološko-pastoralni tjedan dr. Nenad Malović.
Misno slavlje drugog dana TPT-a predvodio je u sjemenišnoj kapeli zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s kotorskim biskupom Ilijom Janjićem, rektorom Međubiskupijskog sjemeništa Ivanom Gretićem, te svećenicima sudionicima TPT-a. Misno slavlje pjevanjem su uveličali zagrebački bogoslovi.
U četvrtak 28. siječnja dr. Gordan Ćrpić govorio je o “Crticama o stanju i perspektivama svećenika u društvu”. U predstavljenoj analizi polazi od više pretpostavki, prije svega da se stanje svećenika u suvremenom hrvatskom društvu ne može gledati izolirano od ukupnih trendova u zapadnim društvima. Zatim, da se stanje i uloga svećenika u društvu može mjeriti dvostruko, s jedne strane propitujući eksplicitno o ulozi svećenika u društvu, te s druge strane implicitno, propitujući o ulazi Crkve u društvu, jer se u tom kontekstu Crkva kao institucija reflektira poglavito kroz svećenike i biskupe. Dr. Ćrpić istaknuo je radove autora poput Daniele Hervieu-Leger, Grace Dave i Josea Casanove. Prvo dvoje polazi od uvida da je u suvremenom zapadnom društvu došlo do prekida “lanca sjećanja”, koji je prouzročio nemogućnost adekvatne religijske socijalizacije te su u tom kontekstu svećenici zastupnici, suvremeni arhivari religijskog sjećanja, koji kroz hiperestetiziranu liturgiju i strogo držanje moralnih normi, kao eksperti za religiozno čuvaju poklad vjere u sekulariziranom društvu, koje se samo ne drži religijskih i moralnih postulata, ali traži ekspertni religijski servis te vrste. Druga se perspektiva oslanja na Casanovinu ideju o “deprivatizaciji” religije, odnosno o činjenici da je religija, napose kršćanstvo, jedan od najsnažnijih socijalnih pokretača i da ne može ostati u sferi privatnoga i estetskoga. Dr. Ćrpić je kroz te dvije sociološke pretpostavke predstavio rezultate istraživanja o religioznosti u Hrvatskoj, koja poglavito odgovaraju na pitanje kako vjernici doživljavaju Crkvu u svoj širini uključujući njezinu karizmu, koja se refleksira i kroz njezine službenike svećenike. Predavanje je završio s nekoliko socioloških pitanja eklezijalne naravi te istaknuo kako javna uloga Crkva počiva na pretpostavci implementiranja socijalnog nauka Crkve.
Predavanje “Svećenik i kultura: u dijalogu s knjigom i slikom” održao je dr. Ivan Šarčević, OFM. Prostor u kojem djeluju nositelji Isusove poruke, među koje po odgovornosti prvi spadaju svećenici, nije “obećana zemlja” očišćena od malovjernosti, krivovjerja, praznovjerja, nevjere i kumira. Njihova punina vremena je vlastito vrijeme koje se “otkupljuje” otkrivanjem “kairosa” i djelovanjem u permanentnoj krizi koju Isusova poruka unosi u svijet, rekao je dr. Šarčević te istaknuo kako ni kršćanima, pa tako ni svećenicima evanđeosku vjeru, kao trajnu krizu u svijetu i trajno pitanje suvremenicima, nikad nije bilo lagano svjedočiti. To vrijedi i za današnje vrijeme. S jedne strane, svećenik se posvjetovnjuje, slijedi logiku politike, brza ekonomskog uspjeha, socijalne moći i društvenih povlastica. S druge strane, današnja se kriza naprečac razrješuje remistificiranjem svećenika, umnažanjem molitava, jednom vrstom “bijega od svijeta” u sigurnost, privatiziranoga životnog smisla. Svećeniku su uvijek knjiga i slika bili prikladni mediji za dijalog sa svijetom, za susret vjere i kulture, za slušanje i razgovor s onim suvremenicima koje uska i zatvorena klerička svijest isključuje iz prostora duha, a od Crkve stvara borbenu i nenaseljivu instituciju, zamak društvene bezavičajnosti, podsjetio je dr. Šarčević. Isus nam kaže u Evanđelju “biti u svijetu, a ne od svijeta”. Mislim da treba ući u dijalog s kulturom. Slika je ona koja na nov način mijenja bit stvari, a umjetnost slike pogotovo su one koje daju smisao onome što Duh utjelovljuje u ovaj svijet i ponovno nam otkriva smisao. Mislim da smo mi, svećenici, pozvani da s odlučnošću izađemo u ovaj poganski svijet, da ne tražimo uvijek zaklone, zaključio je dr. Šarčević.