Zagreb (IKA) – Poslijepodnevni blok predavanja drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu počeo je 24. siječnja nizom od tri predavanja o temi „Očekivanja i mogućnost suradnje vjeroučitelja i župnika”. Predavanja su održali izv. prof. dr. Valentina Mandarić, preč. Božidar Cindori i Nikola Kuzmičić Dr. Mandarić istaknula je kako suradnja vjeroučitelja i župnika mora biti dvosmjerne naravi, te se odnositi na područje župe i škole, na područje župnikova i vjeroučiteljskog rada. Polazeći od toga njihova se suradnja ne bi smjela svesti samo na župnu katehezu, na pripremu za sakramente i zajedničko organiziranje važnih događaja u župi, jer je ona puno šira. Suradnja se proširuje i na područje odgoja i obrazovanja, područje kulture i znanja. Stoga nije jedino pitanje kako vjeronauk, odnosno vjeroučitelj može pridonijeti ostvarivanju pastoralnih ciljeva župe, već je jednako važno pitanje što vjeronauk (vjeroučitelj) daje školi, odgoju, obrazovanju, učenicima, roditeljima i društvenoj zajednici, istaknula je dr. Mandarić.
Pogled na tu temu iz perspektive župnika dao je preč. Cindori. Govoreći o počecima uvođenja vjeronauka u školu, iz vlastitog vjeroučiteljskog iskustva posvjedočio je kako su ti počeci bili pozitivni, premda je u pojedinim školama osobito među djelatnicima bilo otpora. U zbornici su svećenici bili snažna potpora vjeroučiteljima laicima. S vremenom su se svećenici povukli, i sve ih je manje u školskome sustavu, tako da je njihova uloga u organiziranju vjeronauka minimalna.
Danas se ponekad dogodi da župnik i ne zna tko je vjeroučitelj u školi u njegovoj župi. Razlozi su višestruki i obostrani. Kad je riječ o vjeroučiteljima, kao razlog je iznio činjenicu da dio vjeroučitelja ne stanuje u župi u kojoj u školi radi, i za njih je škola često samo radno mjesto. K tomu, vjeroučitelji su većinom laici od kojih mnogi imaju svoju obitelj, djecu s kojima ponekad mogu biti jedino subotom i nedjeljom. Naravno, ima i onih vjeroučitelja koji jednostavno ne žele drugi angažman, osim škole. No, isto tako ima i župnika koji ne žele surađivati s vjeroučiteljima, pa čak ni ne održavajući intenzivniji kontakt, posvijestio je.
Tu se suradnju može poboljšati „angažmanom svih koji su odgovorni i aktivni u pastoralu, a jedan od načina svakako su redoviti susreti svećenika i vjeroučitelja na razini župe i dekanata, kao i uključivanje vjeroučitelja u različita župna vijeća i povjerenstva. Imajući u vidu područje djelovanja župnika i vjeroučitelja jasno je da premda imaju različita područja isto tako imaju i mnogo zajedničkih točaka u kojima se može ostvarivati plodonosna suradnja na dobro Crkve, zajednice vjernika, a u mnogim slučajevima problem je u nedovoljnoj ili prekinutoj komunikaciji. Stoga, i župnik i vjeroučitelj trebaju biti svjesni bogatstva milosti koje proizlazi iz njihova zvanja i poslanja: župnik, svećenik, je snagom svetoga reda i dekretom nadležnoga biskupa voditelj povjerene mu župne zajednice, a snagom svetih sakramenata toj zajednici pripada i vjeroučitelj. Pastoralna odgovornost župnika usredotočena je na cijelu župnu zajednicu kojoj na određeni način pripada škola u kojoj rade vjeroučitelji. Na tom tragu možemo govoriti i o neposrednoj odgovornosti župnika za vjeronauk u školi, ali imajući u vidu da je u tom pogledu ipak najveća odgovornost vjeroučitelja, rekao je Cindori.
Vjeroučitelj Kuzmičić istaknuo je da se suradnja vjeroučitelja i župnika zasniva na zajedništvu i odnosu. Prije nego počnu surađivati i vjeroučitelji i župnici trebali bi biti zrele i kooperativne osobe jer bez osobne zrelosti i opredijeljenosti za zajednički rad nemoguća je bilo kakva suradnja, rekao je te podsjetio kako je posebnost vjeroučitelja u poslanju Crkve veoma važna. „Vjeroučitelji svakodnevno vrše službu crkvene prisutnosti u školi, ne kao agresivni misionari, nego kao ustrajni svjedoci. Svoju službu vrše ne samo riječju, nego prvenstveno primjerom. U školskom sustavu koji se sve očitije dehumanizira važno je biti glas koji će stati u obranu čovjekova dostojanstva i zaštitu djece od svih mogućih manipulacija”. Posvijestio je kako su škola i župa različite situacije i različite životne okolnosti, k tomu su, premda je isti cilj župne zajednice i školskoga vjeronauka, metode koje se koriste na putu do istoga cilja različite. „I kao što je neučinkovito ako se župna kateheza pretvara u školski vjeronauk, tako je i kontraproduktivno ako se školski vjeronauk pretvori u župnu katehezu ili neku od župnih zajednica”, rekao je.
Govoreći o vjeroučiteljima kao sponi škole sa župom, posjetio je da su upravo oni ti koji, zbog svoje službe, mogu doprijeti do mnogo više djece i roditelja te ih pozivati u zajedništvo župne zajednice i aktiviranje u njenom djelovanju. K tomu, vjeroučitelji su oni koji uprisutnjuju trajne kršćanske vrijednosti u nestalnim vremenima ljudske površnosti i pokazuju kako kršćanstvo i Crkva imaju što reći i darovati i ovom vremenu i ljudima koji u njemu žive.