Zagreb, (IKA) – U povodu 500. obljetnice reformacije Mađarski institut u Zagrebu organizirao je u srijedu 8. studenoga predavanje povjesničara Szabolcsa Varge „Opstanak katoličkog pučanstva u doba reformacije u Kraljevini Ugarskoj”. Uvodno je naglasio kako se protestantsko tumačenje reformacije savršeno uklopilo u poimanje povijesti u doba prosvjetiteljstva, kad je od duboko vjernog Luthera mnogo važnija bila slika reformatora koji se bori protiv srednjovjekovnog praznovjerja i crkvenog autoriteta. Naime, „intelektualci doba prosvjetiteljstva divili su se Rimskom Carstvu za čiji je pad, primjerice, britanski znanstvenik velikog utjecaja Edward Gibbon smatrao kršćanstvo izravno odgovornim. Prema tumačenju povijesti prosvjetiteljstva, Luther je to kršćanstvo izgrađeno na iracionalnoj vjeri pobijedio sredstvima uma i ratia, i na toj su se točci neprimjetno, sve do danas, stopile dvije slike o reformaciji: slika religijske protestantske i deklarirano nereligijske znanstvene historiografije”.
Nadalje je istaknuo kako je „u Ugarskoj slika revolucionara i borca za slobodu bila osobito značajna nakon sloma revolucije i borbe za slobodu 1848-1849. godine. Tako je reformirana religija – zanimljivo, ne i evangelička – postala vjeroispovijest nacionalne strane, suprotstavljene katoličkim Habsburgovcima. Zahvaljujući tome se povijesni interes, primjerice, u 16-17. stoljeću okrenuo prema Erdeljskom vojvodstvu, pa je pokret Istvana Bocskaija, Gabora Bethlena, Gyorgya Rakoczya i Imre Thokolyja dospio u povijesne udžbenike kao borba za slobodu vjeroispovijesti i narodnu neovisnost”. Podsjetio je, i kako se u doba Austro-Ugarske Monarhije (1868. – 1918.) „liberalna i nacionalistička mađarska oporba očarana idejom nacionalne države oštro sukobila sa stranom (njemačkom) dinastijom Habsburgovaca i katoličkom državnom religijom koja ih je podržavala, pa je i to, uz nacionalno pitanje, ozbiljno opteretilo mađarski javni život tog doba. Njih su smatrali odgovornima za sve pogreške u prošlosti, te je obračun s njima postao jednom od temeljnih misli vodilja ideologije neovisnosti. U tom su duhu nastale prve sinteze o povijesti Ugarskog Kraljevstva 16-17. stoljeća, iz pera Laszla Szalayja, Ignaca Acsadyja i Sandora Szilagyija, u kojima su o Habsburgovcima i ugarskoj Katoličkoj Crkvi stvorili izrazito negativnu sliku, dok su se o reformaciji – kao jedinstveno mađarskoj pojavi – očitovali isključivo pozitivno”.
Nadalje je slušateljstvo upoznao sa stanjem u Katoličkoj Crkvi u Ugarskoj u 16. st., posebno ukazujući na lik Petera Pazmanyja. Ustvrdio je kako je u Karpatskom bazenu velik dio 16. stoljeća doista bilo doba traženja vjere, a istinski procvat širenja reformacije započeo je tek 1570-ih godina i na prijelazu stoljeća dosegao najveće razmjere. „Premda se institucionalizacija vjera odvila već u 17. stoljeću i taj se događaj izuzetno slično odvio u svim kršćanskim vjeroispovijestima. Zbog toga možemo mirna srca govoriti o katoličkoj reformaciji i u slučaju Ugarskog Kraljevstva, gdje je obnova započela iz snažnih srednjovjekovnih temelja, opaženih i u drugim zemljama”. Prema riječima predavača, nauci reformacije zasigurno bi se, slično njemačkom govornom području, proširili i u mirnom i ujedinjenom Ugarskom kraljevstvu, no ovakve spektakularne uspjehe sigurno ne bi mogli postići nasuprot snažnoj i cjelovitoj katoličkoj hijerarhiji. Osmanlijsko osvajanje svojim je razaranjima dalo plodno tlo za uspjeh reformacije, no kod osvajača ne možemo govoriti o svjesnoj religijskoj politici. Ispostavilo se i to da se degradacija katoličkog institucijskog sustava u stoljećima reformacije zbivala samo fragmentarno i da je mreža župa unatoč velikim razaranjima ostala funkcionalna i na više područja. U vrijeme Tridentskog sabora Katolička Crkva još je imala ozbiljan utjecaj u Ugarskom Kraljevstvu i putem intelektualne moći odnosno političkog utjecaja bila je prisutna u javnom životu u omjeru većem od svoje brojnosti. U tome su važnu ulogu imali habsburški vladari, koji su putem njihova patronatskog prava smatrani najvećim zaštitnicima Katoličke Crkve. To je točno čak i onda kad je upravo država prisvojila znatan dio crkvenih prihoda u svrhu financiranja sustava pograničnih utvrda. Vladarske uredbe koje su podržavale crkvu protezale su se kroz cijelo 16. stoljeće i njima su podržavali opstanak srednjovjekovnih struktura. A sve je to bilo neizostavan uvjet za obnovu u 17. stoljeću i za status državne Crkve, a time i za društveni i politički utjecaj Katoličke Crkve u novom vijeku i modernom dobu, zaključio je Szabolcs Varga.