Zagreb, (IKA) – Predavanje „Povjerenje i suradnja između svećenika i vjernika laika”, s naglaskom na nove pomake održao je doc. dr. Nikola Vranješ u nastavku drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna. Istaknuo je važnost izgradnje temelja povjerenja i preduvjeta suradnje, te pojasnio kako je jedan od prvih preduvjeta, a moglo bi se reći i jedna od prvih zadaća, stvaranje istinski pozitivne i povoljne pastoralne atmosfere prožete povjerenjem i bitno određene nastojanjem oko promicanja zauzete suodgovornosti svih vjernika, kao i pastoralne suradnje na svim razinama. Promicanje kulture susreta i zajedništva u današnjim je društvenim i pastoralnim okolnostima od izuzetnog značenja, rekao je te podsjetio kako „u samoj crkvenoj zajednici teme susreta i zajedništva danas predstavljaju područja popriličnih izazova”. „Kako bi došlo i uvijek dolazilo do većeg razumijevanja i spremnosti na suradnju između svećenika i vjernika laika, važno je uvažavati činjenicu da su to povjerenje i ta suradnja uvijek uklopljeni u širi okvir crkvenih odnosa, zbivanja, mentaliteta i okolnosti. Drugim riječima, to povjerenje i ta suradnja uvijek ovise i o širim uvjetovanostima koje ih određuju. Kako bi bili dobri i plodonosni važno je, između ostalog, promicati povjerenje, suradnju, a još prije toga i zajedno s tim poštovanje i dostojanstvo na svim drugim razinama u Božjemu narodu. Jedna od tih razina svakako je povjerenje i poštovanje između vjernika laika samih”, rekao je.
Otvorio je i temu povjerenja među samim laicima. „U tom kontekstu možemo si postaviti pitanje nije li, naime, upravo danas jedan od važnih razloga pojava nepovjerenja u crkvenoj zajednici općenito, također nepovjerenje i nepoštovanje među vjernicima laicima samima? Kako očekivati povjerenje i suradnju sa svećenicima ili redovnicima ukoliko često nedostaje upravo ovog povjerenja između laika? I nisu li stavovi kompeticijskog nadmetanja, apsolutiziranja vlastite duhovnosti ili karizme, isključivost prema drugim zajednicama u Crkvi i sl., među važnim razlozima širenja nepovjerenja u Crkvi općenito?”
Iz perspektive vjernice laikinje, svoj pogled na temu dala je Marija Perčić, dipl.iur. Kada govorimo o suradnji, nas kao kršćane ne zanima naprosto suradnja, svi ljudi surađuju na različite načine, nas zanima kršćanska suradnja a za koju se trebaju ostvariti i određene pretpostavke, nutarnja raspoloženja kao temelj dobrih, prosperitetnih suradničkih odnosa. Crkva je i sveta i grešna, u njoj ne surađuju nadljudi, već krhki ljudi ali to ne znači da pred sobom ne smijemo imati san o uvijek kristolikijoj Crkvi, rekla je.
Važnim je istaknula kako bi se svi u Crkvi trebali složiti i prihvatiti kao činjenicu, da u odnosu na kler, laici nisu „građani drugog reda”. U tom je vidu podsjetila kako u dokumentima II. vatikanskog koncila ima mnogo tekstova o važnosti laičkog poslanja, ali nažalost nisu posve usvojeni u praksi. Crkva je još uvijek dosta klerikalna, uglavnom ustrojena na način da su svećenici i redovnici glavni „staleži”, njihov život je posvećeni život, to su osobe sa zvanjem, a mi laici ipak smo nekako niža kategorija, u mnogim glavama je tako, mi smo kršćani za profane stvari i profesije i za svijet a on i nije baš neko sveto i najčistije mjesto. Biti laik nije negacija posvećenog života. Svaki kršćanin živi posvećeno i duhovno, živi Božji poziv ako živi sakramentalno i predano u Gospodinu, pojasnila je te istaknula da „živjeti u svijetu, među ljudima, raditi, zalagati se, boriti, nije profano nego jako sveto, ako se ozbiljno uzme Evanđelje, i to je najveće i najopsežnije iskustvo vjere, života i rada jer je tu čovjek i najizloženiji. Mnoštvo laika ozbiljno shvaća svoje poslanje, s velikom ljubavlju, poštovanjem i ozbiljnošću žive sakramentalni i molitveni, duhovni i djelatni život, nadahnut životom u stvarnosti, često i životom s puno problema što vlastitih što tuđih. Ali, nažalost, moje je mišljenje da to nije dovoljno prepoznato, niti vrednovano”. U tom je vidu iznijela više zapažanja, konstatacija, ali i prijedloga. Podsjetila je kako je posljednji zbor vjernika laika u našoj Crkvi bio godine 2001., za najbrojnije članove Crkve nema godišnjeg susreta gdje bi se otvarale različite teme, gdje bi se međusobno upoznavalo, moglo iznositi ideje i prijedloge za život Crkve. Nadalje je važnim istaknula potrebu formiranja ureda za laike pri (nad)biskupijama. Ured bi se trebao brinuti o angažiranim laicima i naravno o kvalitetnoj suradnji sa svećenicima i vodstvom Crkve, upućivati im prijedloge laika važnih za život Crkve, ali i založiti se za laike, ako treba. Laici nemaju niti jedno svoje krovno tijelo kojemu bi se mogli obratiti”. Crkva ima veliku šansu u ovom svijetu učiniti dobre stvari, pozvani smo biti sol zemlje, grad na gori, svjetlost svijeta, ali to možemo samo biti ako radimo zajedno, ako naučimo raditi zajedno, zaključila je.