Vinkovci, (IKA) – Na svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova, u nedjelju 16. travnja, u središnjoj vinkovačkoj crkvi Sv. Euzebija i Poliona ranu misu i blagoslov hrane predvodio je domaći župnik mons. Tadija Pranjić. Na početku mise je rekao kako u životu Katoličke Crkve i vjernika postoji jedan dan i jedno jutro koje je najsretnije, najveselije, jutro u kojem čovjek osjeća radost i sreću što vjeruje u Krista i to u Krista raspetoga i uskrsnuloga. „To je upravo ovo jutro koje počinjemo blagoslovom jela, znakom života, ali istovremeno u ovim trenutcima ne smijemo zaboraviti ono što je i Papa u posljednje vrijeme tako često puta upozoravao na stotine tisuća gladne djece diljem svijeta koje neće moći proslaviti Uskrs onako kao što, hvala Bogu, mi slavimo u miru i slobodi koju smo teško platili. Stoga se i danas u svojim molitvama sjetimo tolikih gladnih i nemoćnih jer je Crkva upravo u vrijeme korizme, na sebi svojstven način, nastojala pomoći i uvijek pomagala one koji su bili gladni, siromašni ili kao što je Papa ovih dana nekoliko sati proveo u najvećem zatvoru u Rimu posjetivši one koje je zakon osudio radi njihovih teških djela, ali im je htio reći da i pored svega toga Bog i njih voli na svoj svojstven način i poziva čovjeka da mu se u svakom trenutku vrati”, rekao je mons. Pranjić. Istaknuo je da je Isus visio za nas na križu, za nas umro, ali je i za nas slavno i uskrsnuo. „I u tome je sreća i radost ovoga trenutka.”
U propovijedi je mons. Pranjić pozvao vjernike da pokušaju analizirati, pogotovo oni koji su prešli već veliki dio života, svoje godine koje su prošle i pronaći trenutke koji su bili slični Velikome petku i agoniji Velikoga petka, kao i koliko je bilo uskrsnih jutara koji su obilježeni radošću i srećom zbog toga što čovjek osjeća u duši da je život pobijedio smrt, da je Krist uskrsnuo od mrtvih i da čovjek nije stvoren za tamu i patnju Velikoga petka nego za radost da je Krist uistinu uskrsnuo. Zar hrvatski narod u svojoj povijesti nije bio često puta razapet na teškom drvetu križa? Zar ovaj grad Vinkovci nije osjetio agoniju Velikoga petka od trenutka kada su ga iz dana u dan razarali, kada je tama zahvatila ovaj grad, našu bolnicu i svjetla bila sva pogašena i neka se tuga i strah uvukli u naše srce, ali je u dubini naše duše bilo nešto što nije mogla pobijediti ni jedna tama, ni jedna mržnja, ni jedan rat, ni jedna agresija, bila je upravo vjera, ne u agoniju Velikoga petka koja jest životna stvarnost svakoga od nas, nego vjera u ovo uskrslo jutro da će se jednoga dana ostvariti na Isusovu životu sve ono što je govorio svojim učenicima, što se dogodilo prije njegove smrti i nakon njegove smrti da će treći dan uskrsnuti. I zato je upravo i bila sreća u povijesti našega naroda što smo pored svih naših patnji koje smo imali uvijek vjerovali u Boga, vjerovali smo u Isusa Krista raspetoga, ali i uskrsnuloga, istaknuo je mons. Pranjić. Poručio je: „Mi slavimo život, a ne smrt. Mi slavimo ljubav, a ne mržnju i zato je Crkva i osvojila tolika srca i zato Katolička Crkva i danas osvaja zemlje i kontinente upravo idući ispred naroda kao što je Isus Krist išao ispred svojih apostola, ispred svojih učenika u čija se srce nakon svih poniženja kroz koja je Isus prošao vratila nada, neugasiva vjera da su poslije bili spremni ne samo svjedočiti za Isusa Krista, što su svjedočili riječju, nego su dali i svoj život za Isusa Krista. Život se može dati samo za istinu, za nešto što je časno i pošteno. Mons. Pranjić zaključio je da je s Isusovim uskrsnućem uminulo sve prijašnje, a počelo je sve novo. Pobijeđena je smrt.