Kotor Varoš, (IKA) – U povodu svetkovine Uznesenja BDM i sv. Roka u Kotor Varoš sa svih strana svijeta dolaze tisuće kotorvaroških Hrvata, osobito oni prognani i raseljeni. Dolaze i hodočasnici iz drugih mjesta, posebno iz jajačkoga i banjolučkoga kraja. Predvođeni svojim župnim vikarom fra Vinkom Jelušićem iz šezdeset kilometara dalekog Podmilačja pješke je došlo više od pedeset osoba, većinom mladih framaša, od kojih neki i bosi. Iz Kaptola kod Požege stiglo je četrdeset članova Udruge raseljenih Hrvata kotorvaroške doline. Misu uočnicu 14. kolovoza u župi Sokoline, uz župnika fra Marka Bandala i druge svećenike, predvodio je kotorvaroški župnik fra Pero Karajica. Sutradan, na svetkovinu Uznesenja BDM, jutarnju misu predvodio je župnik iz Podmilačja fra Zoran Mandić, a pučko euharistijsko slavlje u sudjelovanju mnoštva Gospinih štovatelja i uz koncelebraciju desetak kotorvaroških svećenika fra Drago Bojić. Kriza je u svijetu, osobito kriza vjere, baš zbog toga što je u njemu sve manje osobina BDM i sve manje Boga ili je on negdje na posljednjem mjestu, rekao je fra Drago Bojić u homiliji.
Na blagdan sv. Roka na Rokovu groblju jutarnje euharistijsko slavlje predvodio je 16. kolovoza fra Marko Bandalo, a pučko, uz koncelebraciju petnaestak svećenika i više tisuća vjernika, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. “Svako vrijeme ima svoje kuge. Današnja kuga je činjenica da čovjek ne voli život”, poručio je kardinal u propovijedi. Druga kuga današnjice je gubitak osjećaja za sveto. Ništa nije grijeh, sve se smije. Važno je da nešto koristi i da se može uživati. To je kuga koja čovjeka rastače u njegovu dostojanstvu, veličini i ljepoti. Uz nadnaravne svetinje postoje i naravne: rodna gruda, rodni kraj, obiteljska kuća. Neprijatelj svetinja prvo to uništava. Tko prodaje svoju roditeljsku kuću i svoju očevinu prodaje svoju dušu. Rodnog kraja se ne smijemo stidjeti. I na Isusovu križu pisalo je da je Nazarećanin, poručio je kardinal. Jedna od današnjih kuga je i relativizam. Papa Benedikt XVI. na nju često upozorava. Ima što je Božje i ima što je ljudsko. I to dvoje ne treba miješati, Božje treba ravnati s nama. Treba znati razlikovati, ali treba znati i poštovati. Osobito ovdje u Bosni i Hercegovini, gdje živimo jedni s drugima i drukčijima, treba s ponosom svoje živjeti, a tuđe poštovati. Nije dijalog u tome da ja svoje zaniječem, već u tome da iz svog uvjerenja s poštovanjem drugoga upoznajem i da sebe predstavim. Tako želimo graditi suživot i toleranciju, a ne na račun jedni drugih. Mogu ljudi kako hoće, ali neće dokle hoće. Božja je posljednja. Kuga današnjeg vremena je i beznađe, kriza. A pogledajte koliko je zemlje neobrađeno. Nema posla. Živimo u takvom vremenu gdje je često puta dovoljno da doneseš osobnu kartu da ti je službenik pročita, vidi tko si i kaže: “Za tebe nema posla”. Ne može se tako graditi sretna budućnost. Trebamo graditi takvu državu u kojoj će svaki čovjek biti vrednovan i koji će istinski moći na svojoj grudi živjeti, istaknuo je kardinal Puljić.
Zašto smo izgubili tu nadu i pouzdanje u Boga, zapitao se nadalje kardinal te nastavio: Kriza je zato što su ljudi postali pohlepni. Žele potrošiti više nego što ima. A ako nema, onda kradi i ubijaj. I čudimo se što je nemoral u društvu. Treba vratiti Božji zakon u društvo. Oteto je prokleto. Nikad nema sreće onaj tko otima. Božja je ona koja čovjeka upravlja i vodi pravim putem. Ako nas Božja vodi, tada ćemo izliječiti kugu. Ne smijemo radi tijela izgubiti dušu. Po Božjem zakonu treba se brinuti i za dušu i za tijelo. “Želim da ovaj naš pohod Sv. Roku bude poticaj da se učimo od sv. Roka kako kršćanski živjeti, kako istinski svetinje čuvati, kako istinski ne izgubiti pamet pokraj svega što vidimo ludo. Mene moja vjera treba učiti i na pravi put upućivati. Zato želim da nam zagovor sv. Roka pomogne da se vratimo kući s pouzdanjem u Boga, radosnijim životom vjere, životom sloge i zajedništva, da jedni drugima praštamo, jedni drugima gradimo bolju budućnost utemeljenu na Božjem zakonu, rekao je kardinal Puljić.
Kotor Varoš ima 26 živih svećenika i 32 redovnice iz tri katoličke župe u kojima je prije rata živjelo oko 11.000 Hrvata. Sada ih je samo oko četiri stotine i to uglavnom starijih. U župi Sokoline ne živi nitko. Mnoga hrvatska sela više ne postoje. Takva sudbina zadesila je npr. u župi Kotor Varoš i selo Bilice, koje je prije rata imalo oko 165 kuća. Prometni znakovi u Kotor Varošu svugdje su ispisani ćirilicom. Premda povratka gotovo uopće da i nema, ipak nostalgični dolazak tisuća prognanih i raseljenih kotorvaroških Hrvata za blagdane Gospojine i Rokova govori koliko oni vole svoj rodni zavičaj i da bi u poboljšanim političkim i ekonomskim okolnostima bili spremni i vratiti se.