Zagreb, (IKA) – Na kraju VII. pastoralno-katehetskoga kolokvija za svećenike koji je o temi „Svećenik i nedjelja” 6. i 7. ožujka održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, sintezu Kolokvija iznio je mons. dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK. Kao prvi zaključak istaknuo je da se “nikada ne smijemo odreći nedjelje kao blagdana”. U vremenu „kulture zaborava”, suvremeni se kršćanin nalazi pred izazovom potpunoga prekida s onim što ga zapravo čini kršćaninom. Da bi nedjelja, dan Gospodnji, bio iznova prepoznat i kao dan čovjeka, ona u župnim zajednicama mora postati privlačna. Privlačnost je ovdje sinonim za pripadnost bez čega nema niti ostvarenja kršćanskog identiteta. Drugim riječima, nedjelja traje duže od euharistijskoga slavlja. Budući da ona odgaja i oblikuje cijelu zajednicu, potrebno joj je dopustiti da se događa na različitim razinama.
Kao drugi zaključak istaknuo je da za liturgiju treba odgajati liturgijom. To od svećenika, u zajednici s vjernicima – liturgijskom zajednicom, ministrantskom zajednicom, pjevačkom zajednicom – traži brižnu pripremu liturgijskoga slavlja, osobnu svećeničku duhovnost, koja je istodobno i plod upravo iskustva euharistije te suradnju s vjernicima laicima, koji su nositelji različitih liturgijskih službi.
Upozorio je zatim da euharistijsko slavlje ne prestaje krajem obreda. Euharistija je duhovno dobro cijele Crkve, izvor života i vrhunac sveukupnoga crkvenog djelovanja, počelo i nadahnuće poslanja cijele Crkve. Budući da slavlje ne prestaje krajem obreda, nedjelju možemo razumjeti, još i više: živjeti kao visoku školu kršćanskoga humanizma, nadahnutog euharistijom. U potrazi za novim modelom pojmova agape i milostinja, pred očima nam je zadaća traženja i najboljih rješenja u brizi za siromašne, koja se izravno spominje upravo kao plod euharistije, istaknuo je dr. Pažin.
Nadalje je istaknuo da liturgija i navještaj ne mogu postojati jedno bez drugoga. Crkva čini euharistiju, euharistija čini Crkvu. Crkva živi i najprije se manifestira u liturgiji. Istodobno, liturgija je nešto poput životnoga soka koji hrani navještaj, koji se opet, nakon što je ostvaren, vraća liturgiji kao svojoj punini. U tome kontekstu valja shvatiti i one katehetske elemente koji se nalaze u liturgiji, kao što su homilija ili čak crkvena glazba. Kada je riječ o homiliji valja uvijek imati na umu da se radi o naviještanju riječi „kojom se ne može raspolagati, jer je Crkvi predana da je čuva, istražuje i vjerno prenosi”. Nužnost trajnog odgoja u propovijedanju i pjevanju riječi dužnost je kojoj se valja posvetiti.
Na Kolokviju je također rečeno kako je „euharistijska zajednica”, najprije u kontekstu redovitih vjernika na euharistijskom slavlju, često s jedne strane zatvorena u sebe, a s druge strane je euharistija, posebno nedjeljom, jedino vrijeme okupljanja vjernika. Upravo zbog činjenice da je nedjelja postala jedino mjesto kada svećenik pred sobom ima „sve” vjernike, pokazuje se potreba izgradnje te zajednice. Još i više: pokazuje se potreba okupljanja zajednice nedjeljom i izvan euharistijskoga slavlja. Takva okupljanja, neovisno radilo se o obiteljskim katehezama ili drugim načinima života u župnoj zajednici, pomoći će izgradnji župne zajednice, ali istodobno i čuvati Crkvu, da „ne otuđi svoje vjernike od sebe”.
Budući da se poslanje vjernika laika ne iscrpljuje samo sudjelovanjem u životu i radu Crkve, nego su pozvani obogatiti samo društvo evanđeoskom porukom, nedjelja, kao mjesto posebnoga okupljanja vjernika laika, postaje najprije euharistijskim slavljem, onaj locus catecheticus koji potiče vjernike da se odvažno založe u izgradnji društva u cjelini. Izgrađivati društvenu pravednost pretpostavlja duboko iskustvo ljubavi, odnosno dinamike primljene i darovane ljubavi, koja se očituje u euharistijskom slavlju. Naime, euharistijsko slavlje se događa u zajednici, nije i ne smije biti samo stvar pojedinca. Tako zajednica vjernika može postati „praznakom” izgradnje i oblikovanja društva. Mogućnosti odgoja vjernika u tom smislu su bezbrojne, a jedna od njih je svakako i rad s obiteljima.
Kao posljednji zaključak dr. Pažin naveo je kako je nedjelja svećenicima puno više „posljednji dan” u tjednu prema kojemu kroče oslabljenih snaga nego li je prvi dan u tjednu koji bi nastupio nakon počinka, tako potrebnog za „zdrav život” i „zdrav pristup” euharistijskom slavlju. Tako je na Kolokviju spomenuta opasnost navike slavljenja, odnosno navike služenja. Dr. Pažin naveo je riječi Benedikta XVI.: „Služiti Gospodinu znači blizinu, zahtijeva prisnost. Ta prisnost povlači za sobom također opasnost da sveto s kojim se neprestano susrećemo postane za nas navika. Gasi se strahopoštovanje. Uvjetovani svim navikama, prestajemo biti svjesni velike, nove, iznenađujuće činjenice da je On sam prisutan, da nam govori, da se daruje nama. Protiv toga navikavanja na vrhunaravnu stvarnost, protiv ravnodušnosti srca moramo se neumorno boriti, priznavajući uvijek iznova svoju nedostatnost i milost koja se krije u činjenici da se On tako predaje u naše ruke” .
Zaključnu riječ sudionicima Kolokovija uputio je predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić, istaknuvši kako je ovogodišnji Kolokvij pozvao na razmišljanje o nedjelji kao Danu Gospodnjem, ali i o nedjelji kao danu čovjeka. S jedne, dakle, strane obveza slavlja euharistije, a s druge strane zapovijed nedjeljnoga odmora. I to ne bilo kakvoga. Na temelju koncilskih tekstova, ali i naših dvodnevnih promišljanja, nedjeljni odmor ima svoj izvor u radosti zbog Kristova uskrsnuća te teži oblikovanju čitavoga dana, kojemu je u središtu euharistijsko slavlje, ali i radost koja bi se trebala prelijevati na život svakoga vjernika, svake obitelji i cijele župne zajednice.
Posebno se osvrnuo na činjenicu kako ovim Kolokvijem nije bilo moguće obuhvatiti sva obilježja svećeničkog služenja u euharistijskom slavlju, još manje je bilo moguće prikazati mogućnosti osmišljavanja života cijele župne zajednice tijekom čitave nedjelje, no ipak se pokušalo sagledavati ona područja za koja su bili uvjereni da služe liturgijskom odgoju čitave zajednice, ali i drugim katehetskim i pastoralnim činima, koji tek u liturgiji dobivaju svoj pravi smisao.