“Pitanje o zvanju je duboko. U ono vrijeme, prije 50, odnosno sada i 60 godina, jer sam u sjemenište pošao 1959., osjetio sam kao ministrant kada sam ministrirao i vidio župnika kako slavi misu, u mašti sam imao ideju kako bi bilo lijepo da i ja to budem. Tada je kandidata za Vrhbosansku nadbiskupiju bilo i previše. Međutim, moja teta Euzebija (od tri tete redovnice), časna sestra zajednice Svetog Križa bila je u kuharica u Domu starih u Perastu. Čula je da bih ja želio u sjemenište i ponudila mi da dođem u Boku. Tako je ona za mene postala Andrija iz Svetog pisma. Poznato nam je, kada je Andrija našao Mesiju, trčao je kući da kaže svom bratu Petru: ‘Dođi, pa vidi!’ Tako je i moja teta meni rekla: ‘Dođi i vidi.” I tako sam se odlučio poći u sjemenište kao kandidat za Kotorsku biskupiju. Bio sam dvije godine u Pazinu, a dvije u Dubrovniku. I tako je počelo rasti duhovno sjeme. Naravno, bilo je tu i sumnji kako naprijed, hoću li moći izdržati? Kada je čovjek spreman i to želi, te u sebi razmišlja da su mogli toliki, tako sam i ja nastavio sa studijem teologije u Splitu. No, najviše me potaklo da idem dalje jedno pismo preč. Gracije Brajkovića koji je bio generalni vikar Kotorske biskupije i župnik u Perastu. On je napisao: “Lijepe su naše crkve, ali ako ne budu imale svećenika, one će biti zatvorene.” To je za mene bio impuls, ‘tebe čeka crkva da ne bude zatvorena.”

Geslo koje je mladi svećenik Ilija Janjić uzeo kao svoje, i prati ga do danas, jest “Znam kome sam povjerovao” (2 Tim 1,12). Uzeo ga je i za biskupsko posvećenje 27. travnja 1996., a u tom je znaku proslavio i zlatni jubilej svećeništva 13. srpnja ove godine. Svećeničko služenje u Crnoj Gori ima svoju posebnost, jer su ondje u pravoslavnoj većini katolici manjina. No, biskup Janjić ističe ljepotu Boke kotorske koju je otkrio već u prvom susretu s Kotorom, na mladoj misi misionara don Mile Galića (+1995.). “Kada sam postao svećenik, postao sam svjestan situacije vjernika koji sada pripadaju Crnoj Gori. Boka kotorska je do 1946. bila u Dalmaciji. Bokelji su autohtoni Hrvati. Ti vjernici koji su u ovoj maloj biskupiji bili su i pod pritiskom, to je vrijeme komunizma, bojali su se reći da su Hrvati i katolici, jer su strepili za posao. Sada se vrijeme promijenilo. Kroz čitavo vrijeme mi imamo posebnu zadaću s ovim malim stadom. Isus je rekao: ‘Ne boj se, stado malo.’ U ovoj maloj biskupiji ovo malo stado ima svoju specifičnost: oni koji već jesu u vjeri da ih utvrdimo, da i oni mogu reći ‘Znam kome sam povjerovao.’

Danas Crkva propovijeda na jedan drugi način, kaže mons. Janjić razmišljajući kako u konkretnim prilikama ostvariti novu evangelizaciju. “Kada dođu hodočasnici iz Hrvatske, a sada ih je sve više i više, ako sam ikako slobodan, želim ih dočekati i s njima obići Katedralu, Crkvu sv. Marije gdje su zemni ostaci bl. Ozane, i ostale crkve u Kotoru. Objašnjavajući ljepotu kulturnog blaga želim ubaciti neku zraku svjetla. Kad je ubacim, ako dotična osoba počne razmišljati o Bogu i vraćati se Crkvi, počne pozitivno razmišljati o svom životu, odnosu prema Bogu, pa to je moja propovijed, nova evangelizacija koja se ne može primjeniti u nekoj većoj biskupiji, ali u ovoj maloj Kotorskoj biskupiji bi se moglo primjeniti.”

Prema riječima biskupa Janjića, Kotorska biskupija danas ima 23 župe, oko 7 tisuća vjernika i 15 svećenika. Iako je malena biskupija, ima veliko srce za hodočasnike. “Kad idem bilo gdje po hrvatskim župama ako me koji biskup zove, a pogotovo kad me zovu za krizmu u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Americi, Kanadi, uvijek želim biti magnet za Bogu kotorsku. Uvijek im govorim: kad dođete do Dubrovnika, produžite još 90 kilometara i dođite do Kotora. Tu imate tri ljepote: prirodne, kulturne (Katedrala sv. Tripuna – 326 godina prije nego se znalo za Ameriku ona je bila ljepotica Kotora) i ljepota svetosti. Imamo čast da je u našoj biskupiji rođen sv. Leopold Bogdan Mandić, ovdje je rođen i tu se nalaze njegovi zemni ostaci u župi Muo – bl. Gracija, zatim ona koja je došla u Boku kao djevojčica, bl. Ozana. Naglašavam hodočasnicima da se ne želimo kititi ‘njihovim perjem’, nego oni nama postaju primjer da mi vlastitim nastojanjem i pomoću Božjom budemo oni koji ćemo težiti za njima, da postignemo tu svetost, jer ako ne želimo postići svetost, onda bolje da se ni rodili nismo.”

U slavljeničkom ozračju razgovora s kotorskim biskupom Ilijom Janjićem, osim 60 godina od odlaska u sjemenište i 50 godina svećeništva, najavljujemo i da u rujnu, 20. rujna navršava 75 godina. A to znači da je, po odredbama crkvenoga prava, dužan podnijeti ostavku Svetom Ocu na svoju službu, zbog navršene kanonske dobi: “Papa već mora imati moje pismo u kojem se dajem na raspolaganje. A onda kad se nađe novi i bude ređenje novoga biskupa te mu predam štap, onda sam u mirovini. Duhovna pastva nema nikada mirovine, to čovjek radi do zadnjega, do kad god može.”

Budući da je zlatni svećenički jubilej povod ovom razgovoru, zanimale su nas i svećeničke radosti mons. Janjića: “Raduje me da se mogu približiti čovjeku koji je okrenut prema Bogu, Stvoritelju, i čovjeku koji je okrenut prema svijetu. Kada ljubim Boga, onda ću ljubiti i brata čovjeka. A trebam biti okrenut i prema samom sebi, da ne bih uzalud propovijedao ako ne bih mislio i na svoje spasenje. Ako ne mislim na svoje spasenje, ne mogu ni drugoga spasavati.”

Kotorska biskupija pripada Crkvi u Hrvata i dio je Splitske crkvene pokrajine iako se teritorijalno nalazi u Crnoj Gori. “To je specifičnost. Od 1969. smo ponovno u Splitskoj metropoliji. Najviše godina smo pripadali Nadbiskupiji Bari u Italiji. Sada pripadamo Splitskoj. To je model u kojem ne želimo nikom smetati, iako smo u drugoj državi, po narodnosti smo isti, isti su korijeni. Kad se kaže Bokelj, misli se Hrvat. Po našem crkvenom ustrojstvu bili smo primjer za Đakovačko-osječku nadbiskupiju i Srijemsku biskupiju koja pripada Slavonskoj pokrajini, a teritorijalno je u drugoj državi – Srbiji.”