Varaždin, (IKA) – U Varaždinu je 4. ožujka u organizaciji Varaždinske biskupije započeo dvodnevni znanstveni skup o 600. obljetnici čašćenja Kristove Krvi u Ludbregu. Sudionici simpozija okupili su se u dvorani biskupijskog Pastoralnog centra gdje su okupljene pozdravili voditelj skupa mons. Antun Perčić, kancelar Varaždinske biskupije, i moderator dr. Ante Crnčević. Skupu su prvoga dana nazočili zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić, sisački biskup Vlado Košić, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, varaždinski biskup Josip Mrzljak i brojni svećenici mjesne Crkve, među kojima i upravitelj svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu preč. Josip Đurkan, svećenici iz drugih biskupija, predstavnici Grada Ludbrega te brojni drugi.
Uvodno je prikazan kraći filmski zapis o procesiji s Presvetom Krvi na Svetu nedjelju u Ludbregu, kada se već tradicionalno mnoštvo vjernika okuplja oko Presvete Spasiteljeve Krvi, tog “najvećeg blaga hrvatskoga kraljevstva”, kako je to u svome zavjetu istaknuo Hrvatski sabor.
Varaždinski biskup kao domaćin pozdravio je sudionike skupa, istaknuvši kako često nije jednostavno protumačiti čudo koje se zbilo prije 600 godina, budući da se čudo pretvorbe zbiva na svakoj euharistiji svakoga dana. Otvarajući simpozij, zaželio je da ludbreški događaj bude poticaj da se nadalje produbljuje vjera u misterij pred kojim se svaki vjernik nalazi. Sve je pozdravio i kardinal Bozanić, izrazivši zadovoljstvo što je organiziran simpozij koji će zasigurno produbiti srž vjere te mu je zaželio uspješan rad.
Uvodno izlaganje “Ludbreško svetište u kontekstu simbolike krvi, teologije i pučke pobožnosti” održao je dr. Ante Crnčević, pročelnik Katedre za liturgiku na KBF-u u Zagrebu, pročelnik Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK i član Organizacijskog odbora simpozija. Motrenje ludbreške kultne tradicije s vidika teologije, antropologije i filozofije otvara niz pitanja o kojima valja razmišljati kako bi se imalo cjelovitiji uvid u nastanak i razvoj te tradicije, a sve s ciljem kako bi se u okviru današnjih pastoralnih zahtjeva na ispravan način umjelo oblikovati i dalje njegovati čašćenje koje je Ludbregu dalo identitet i prepoznatljivost. Dr. Crnčević pojasnio je kako su organizatori bili svjesni višeslojnosti tematike i različitih mogućnosti govora o toj temi, pa su smatrali potrebnim da se ta tematika rasvijetli kroz dva međusobno nadopunjujuća znanstvena skupa. Ovaj prvi za zadaću ima ponuditi širi teološki uvod te duhovnu pozadinu koja je oblikovala čašćenje Kristove Krvi u srednjemu vijeku i uščuvala je sve do danas, dok bi drugi simpozij, predviđen za kraj ove godine, pobliže rasvijetlio povijest štovanja Kristove Krvi u Ludbregu. Time se nipošto ne želi odijeliti teološku misao od povijesnih činjenica, od oblika pobožnosti ukorijenjenih u tradiciji ili od novih zahtjeva za pastoralnim vrednovanjem i oblikovanjem tih kultnih oblika, nego se želi dati dovoljno prostora svim aspektima čije razlaganje može jasnije rasvijetliti tu šest stoljeća dugu pobožnu praksu, istaknuo je dr. Crnčević. Dodao je kako godina 1411., kada se počinje bilježiti “ludbreško čudo”, interpretirano kao odgovor milosti na sumnju u sakramentalnu zbiljnost Kristove prisutnosti, te godina 1512., kada se papinskom bulom potvrđuje već rašireno čašćenje Kristove Krvi u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Ludbregu, ipak nisu jedine povijesne odrednice koje mogu uvesti u razmatranje ludbreške pobožne tradicije. Pritom je poručio kako izlaganje teološke pozadine o otkupiteljskoj snazi Krvi te o euharistiji kao spomenčinu Kristove neponovljive žrtve, ne udaljava od ludbreške teme, nego naprotiv uvodi u središte duhovnosti koja se ondje njeguje.
Pitanje “na koji je način Kristova na križu prolivena krv pronalazila ‘mjesto’ u otajstvenoj zbiljnosti kršćanske liturgije” otvara razmišljanja o otajstvu euharistije, njezinim obrednim elementima i prilikama, pričesti i pobožnosti prema otajstvu euharistije i euharistijskim prilikama. U srednjem vijeku pričest kaležom gotovo je u potpunosti nestala iz crkvene prakse, no dok se očitovala izvjesna nenaklonost euharistijskom kaležu, istodobno su se izvan slavlja rađali oblici pobožnosti koji su u središtu devocionističkih razmatranja imali Kristovu Krv, ali onu zemaljskoga trpećega Isusa. U takvom okružju od 12. do 15. stoljeća nastala su mnoga svetišta, pa je tada izrađen, doduše nepotpun, popis od 221 svetišta koja čuvaju neki oblik relikvije Kristove Krvi, pretežno u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. U tim svetištima razvijali su se novi oblici pobožnosti, poput proslava blagdana Presvete Krvi, hodočašća, klanjanja pred Krvi, posebne molitve, devetnice, krunice i slično. Svetište u Ludbregu blisko je onim svetištima u kojima se čuva “relikvija”, odnosno ostatak pretvaranja euharistijskoga vina u krv u kontekstu slavlja euharistije, kao što su to svetišta u Ferarri, Bolseni i Lancianu u Italiji. U svom izlaganju dr. Crnčević želio je iz teološke perspektive ocrtati put za teološki jasniji i sigurniji govor o spomenutim fenomenima te za oblikovanje prikladnih formi čašćenja Predragocjene Krvi u Ludbregu. Pritom je potrebno istaknuti povijesni kontekst nastanka tih fenomena, a to je ozračje razvijene pobožnosti prema zemaljskome Kristu i njegovoj tjelesnosti, pri čemu je sama euharistija, koja je po sakramentalnoj naravi i slavljeničkom obliku uvijek misterij, svedena na materijalnost, čime se udaljuje od liturgijske simboličke i anamnetičke teologije. Također, euharistijske prilike ne mogu biti značenjski, fenomenološki i teološki jednoznačno pridružene tjelesno-materijalnim oblicima Kristove nazočnosti, kakva se pobožnim gledanjem nastoji vidjeti u stvarnim relikvijama Kristove muke. Stoga je potrebno teološki interpretirati odnos euharistijskoga otajstva naspram tvari koju se uvjetno naziva relikvijom Kristove Krvi.
“Ako je tzv. ‘euharistijsko čudo’ tvarnoga pretvaranja vina u krv bilo lijek nečijoj malovjernosti ili sumnji, usuđujem se primijetiti da ponuđenim čudom pred sumnjivce nije stavljen lijek vjeri nego još veći zahtjev, jer je vjerom lakše prihvatiti govor euharistijske transsubstancijacije nego čudesne transformacije”, poručio je predavač te zaključno otvorio pitanje naziva onoga što se čuva kao spomen na neki čudesni događaj. Istaknuo je kako tradicija ne poznaje govor o “euharistijskim relikvijama”. Ako se u spomenutim fenomenima pokuša vidjeti stvarnu, tjelesnu Kristovu krv, onda se udaljilo od euharistijskog otajstva i upustilo u nepostojeću izravnu povezanost čašćene tvari s povijesnim Isusovim tijelom. Sva ta pitanja prelamaju se na području pastorala koji njeguje oblike pobožnosti, kazao je predavač, poručivši kako su ta pitanja poticaj novim razmišljanjima, te zajedno sa stručnim izlaganjima, teološkom sintezom i plenarnom raspravom i put prema mogućim odgovorima koji će bistriti i produbljivati vjeru i pobožnost prema cijeni našeg otkupljenja.

.