Ludbreg, (IKA) – Nakon što je u ožujku ove godine u Varaždinu održan znanstveni skup posvećen teološkom promišljanju o 600 godina štovanja Krvi Kristove u Ludbregu, o čašćenju Presvete Krvi u ludbreškom svetištu s povijesnog gledišta govorilo se na drugom simpoziju koji je priređen 28. listopada u Ludbregu, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora te u organizaciji Varaždinske biskupije, Grada Ludbrega i ludbreške župe Presvetog Trojstva.
Znanstveni skup, koji je jedan od središnjih jubilejskih sadržaja proslave 600. obljetnice štovanja Krvi Kristove u Ludbregu, otvorio je varaždinski biskup Josip Mrzljak, a okupljene su pozdravili i ludbreški gradonačelnik Marijan Krobot te domaći župnik i upravitelj svetišta Predragocjene Krvi Kristove preč. Josip Đurkan, koji već četvrt stoljeća zdušno brine i promiče sadržaje svetišta.
Prijepodnevnim dijelom skupa predsjedao je bjelovarsko-križevački biskup dr. Vjekoslav Huzjak, rodom iz obližnjeg Jalžabeta. Prvi predavač dr. Slavko Slišković govorio je o povijesnom kontekstu ludbreškog čuda, odnosno o povijesnim crkvenim neprilikama u vrijeme čuda. Duhovnost tog vremena bila je nadahnuta strahom od smrti i željom za životom. Potaknute su u to vrijeme mnoge pobožnosti, pa tako i prema Krvi Kristovoj te štovanje relikvija vezanih uz Isusov život.
Dr. Zvonimir Kurečić govorio je o događaju ludbreškog čuda prema povijesnim izvorima. Prikazao je događaj čudesne pojave Krvi Kristove u Ludbregu na temelju šest najstarijih poznatih isprava koje se odnose na ludbreško svetište, a koje je prvi puta raščlanio i predstavio javnosti Andrija Lukinović u svom znanstvenom radu 1997. godine. Najstarija isprava je ona od 28. listopada 1410. godine. Dakle, prije točno 600 godina u Ludbregu je napisana isprava u kojoj se govori o osnivanju nove ludbreške župe i župne crkve posvećene Krvi Gospodina našega Isusa Krista. No, u toj ispravi ne govori se o čudu. Točno stotinu godina kasnije, 1510. godine, kardinali u Rimu donose ispravu kojom spominju župnu crkvu u Ludbregu u kojoj se čuva čudotvorna Krv Kristova. Ostale četiri isprave vezane su uz Papin nalog o ispitivanju ludbreških događaja te samu bulu Lava X. iz 1513. godine. Dr. Kurečić na temelju dostupnih povijesnih izvora zaključuje kako nije naznačeno točno mjesto, odnosno crkva u kojoj se zbilo čudo pretvorbe, ali nigdje nije navedena ni točna godina toga događaja, kao ni ime ni služba svećenika pod čijom se misom zbilo čudo. U papinoj buli godine 1513. kaže se da se zbio prije stotinjak godina. Ludbreška čudotvorna relikvija čuva se tradicionalno u župnoj crkvi Presvetog Trojstva, a samo je nakratko bila čuvana u kapeli dvorca plemićke obitelji Batthyany u Ludbregu. Premda su sami počeci ludbreškoga čudesnog događaja obavijeni nepoznanicama, poznato je da štovanje Presvete Krvi u Ludbregu neprekinuto traje unatrag šest stoljeća, te stoga zaslužuje vjerničku, narodnu i znanstvenu pozornost, zaključio je dr. Kurečić.
O odnosu plemićke obitelji Batthyany i relikvije Presvete Krvi govorio je dr. Hrvoje Petrić, koji je istaknuo kako su članovi te obitelji arhivsku građu prilagođavali u svoju korist, pa mnogi izvori više nisu dostupni. Također je naglasio kako se čudo nije moglo zbiti u dvorskoj kapeli, kako je to isticala obitelj Batthyany, jer je kapela Sv. Križa izgrađena kasnije, dok je u vrijeme čuda na tom mjestu bila kula utvrde.
Dr. Tomislav Mrkonjić zatim je iznio paleografsko-diplomatički opis originala bule Lava X. iz 1513. g., dok je mr. Anđelko Košćak predstavio povijesni razvoj ludbreškoga prošteništa. Uvodno je istaknuo kako se župa Presvetog Trojstva spominje u prvom popisu godine 1334., dok je 28. listopada 1410. godine osnovana druga ludbreška župa Krvi Kristove, s titularom koji tada nije bio čest slučaj, ako ne i jedini. No, nije poznato zašto se ta župa nije održala, a kasnije ju nijedna poznata isprava više ne spominje. Podsjetio je kako je proštenište u Ludbregu utemeljio papa Lav X. svojim svečanim pismom – bulom – 14. travnja 1513. godine kojom je udijelio oproste svima koji pohode ludbrešku crkvu i svetu Krv, te odredio da se na osobito štovanje relikvija izloži u nedjelju prije Rođenja Marijina. U nastavku je iznio niz pastoralnih aktivnosti kroz stoljeća u ludbreškom prošteništu, osvrnuo se i na pohode dvaju careva Ludbregu, Josipa II. i Franje I. koji su također iskazali štovanje Presvetoj Krvi, a prvi je potaknuo župnika da pohrani relikviju u crkvi jer je prikladnija od dvorske kapele. Nakon II. svjetskog rata komunistička je vlast osudila na smrt ludbreškog župnika Matiju Crnkovića, a dvorska kapela bila je devastirana. Tek od sedamdesetih godina protekloga stoljeća vjernici su u većem broju napokon mogli hodočastiti u Ludbreg, čemu su pridonijeli ludbreški župnici, promičući duhovne sadržaje u čast Presvete Krvi.
Poslijepodnevnim radom skupa predsjedao je generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Ivan Godina. Tom dijelu skupa nazočio je i pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić kao izaslanik zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića.
Dr. Stjepan Razum izlagao je o zavjetu Hrvatskog sabora iz 1739. g., te prvom i drugom uspješnom pokušaju njegova ostvarenja. Podsjetio je kako je početkom 18. stoljeća znatnim dijelovima hrvatskih područja harala pošast kuge, pa je Hrvatski sabor učinio veliki narodni zavjet Bogu da ga očuva od toga zla, a u to ime bi se izgradila kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, mjestu najvećega blaga cijele kraljevine. Sabor je donio odluku da se u gradnju kapele svojim prilozima uključi cijeli narod. Stoga je 255 godina kasnije taj zavjet izvršio čitav hrvatski narod, a ne samo hrvatski državni sabor, kazao je Razum, koji se osvrnuo i na neuspješni pokušaj izvršenja zavjeta između 1939. i 1945. godine zbog ratnih neprilika. Tada su odbor vodili dekan u Koprivnici Stjepan Pavunić i ludbreški župnik Matija Crnković, a pokrovitelj je bio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je tim povodom uputio i posebno pismo. Načinjen je nacrt kapele po uzoru na crkvu Isusova groba u Jeruzalemu, počeo se prikupljati i novac, no rat je ubrzo pokucao na vrata, a kasnije je komunizam onemogućio nastavak započetog. Po osamostaljenju Hrvatske počelo se razmišljati o ostvarenju zavjeta kako bi se izgradilo dostojanstveno hodočasničko mjesto. Već 1992. izrađen je nacrt poluotvorene zavjetne kapele, osnovan odbor za gradnju, Grad Ludbreg dao je zemljište, te je odabrano idejno rješenje, pa su 1993. počeli radovi, a kapelu je na slavlju Svete nedjelje 4. rujna 1994. na novom hodočasničkom zbornom mjestu blagoslovio kardinal Franjo Kuharić, koji je postaje križnog puta blagoslovio 3. rujna iduće godine, a veliki mozaik Uskrslog Isusa autora Gorana Petrača 1. rujna 1996. godine. Na kraju je kazao kako su se u sva tri razdoblja posebno istaknule tri osobe, u prvom ban Josip Esterhazy koji je bio začetnik ideje zavjetovanja, u drugom svećenik Juraj Lahner, koji je hrvatsku javnost upoznao sa zavjetom, te u trećem župnik Josip Đurkan koji je ponovno pokrenuo i do kraja doveo ostvarenje 255 godina starog zavjeta Hrvatskog sabora. Istaknuo je kako je taj zavjet izvršila župa Ludbreg uz pomoć lokalne vlasti i mnogih darovatelja, odnosno kako su u Hrvatskom saboru zastupnici naroda, tako se može reći da je taj isti narod predstavljao Sabor u izvršenju zavjeta.
Mr. Damir Bobovec izlagao je zatim o ludbreškoj Knjizi milosti i čudesnih uslišanja po zagovoru Presvetoj Krvi. Uvodno je istaknuo kako je oko stotinu godina nakon događaja euharistijskog čuda u Ludbregu od pape Julija II. zatraženo da podijeli oproste pohoditeljima ludbreške crkve, odnosno da svojim autoritetom odobri štovanje relikvije koja se u njoj čuvala, a kao glavni argument u molbi spomenuta su upravo čuda koja su se doživljavala i tumačila kao “božanska potvrda vjerodostojnosti” ludbreške relikvije. Istodobno su se u župi počela bilježiti čuda i znakovi koji su se dogodili na zavjete ili zagovore učinjene Predragocjenoj Krvi, a ta je praksa u odnosu na ludbrešku svetinju bila i česta i uspješna. Već 1512. godine zapisano je 14 značajnijih slučajeva čudesnih uslišanja, i to uglavnom ozdravljenja. U 18. st. obitelj Batthyany imenovala je dvorskog kapelana koji je u dvorskoj kapeli Sv. Križa skrbio o pobožnostima i promicanju relikvije Presvete Krvi koja se u tom kratkom razdoblju nalazila u dvorcu. Prvi dvorski kapelan tada je odlučio u posebnu knjigu bilježiti slučajeve čudesnih ozdravljenja hodočasnika, a najprije je u knjigu prepisao zapisnik iz 1512. godine kojeg je imao, ali se kasnije zagubio, pa je danas poznat zahvaljujući toj knjizi iz 1764. godine. U osam godina službe prikupio je i upisao 36 slučajeva čudesnih uslišanja, dok su tri njegova nasljednika upisali ukupno osam, pa se u knjizi nalaze 44 uslišanja, od kojih se 18 odnosi na teške oblike krvarenja. Dvorski kapelani više nisu bili imenovani budući da je ludbreški župnik 1786. zadržao relikviju u župnoj crkvi i više je nije htio vratiti u dvorsku kapelu. O nekim zapisima ne može se govoriti kao o uslišanjima, no i pored toga, takvi znakovi sigurno nisu bili samo u zabilježenim razdobljima. Predavač je napomenuo da često upravo o spremnosti samih vjernika i njihovih pastira ovisi koliko se oni bilježe. Povjesničar prof. Andrija Lukinović, koji je među prvima istraživao povijesne izvore o ludbreškom svetištu, izlagao je o izvješću dekana Ivana Nepomuka Likevića, župnika u Martijancu, o istrazi nad relikvijom Krvi Kristove koju je 1896. proveo po nalogu zagrebačkog nadbiskupa. To je jedina poznata istraga relikvije koju je provela crkvena vlast nakon 1512. godine po nalogu tadašnjeg pape. Studirao je medicinu, tek kasnije teologiju, a kao svećenik bavio se i liječništvom. U izvješću nadbiskupu Likević opisuje izgled relikvije kao nešto što liči na masnu zgusnutu masu, te tvrdi da zgusnuta krv ne bi mogla tako izgledati. Kako papina bula govori o tekućini (liquoru), Likević iznosi sumnju da u pregledanoj ampuli nije ono što stoji u buli, budući da je relikvija bila na raznim lokacijama, pa i u privatnom posjedu. Likević ne dovodi u pitanje samo čudo, ali ističe sumnju u vjerodostojnost relikvije. Lukinović je naglasio kako Likević ipak nije bio velik medicinski stručnjak koji bi mjerodavno mogao suditi o tako složenom pitanju, budući da ampulu nije otvorio nego ju je samo gledao. Podsjetio je da je čudo uvijek čudo iz razloga što izmiče prirodnim zakonima. Ujedno je izrazio uvjerenje kako se samo čudo zbilo u župnoj crkvi, gdje se i čuvala kroz prvih 100 godina, privremeno je zbog turske opasnosti bila sklonjena u Gotalovec, a neko je vrijeme bila i u dvorcu u doba dvorske kapelanije.
Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja govorio je o povezanosti bl. Alojzija i štovanja Presvete Krvi u Ludbregu. Istaknuo je da je sve ono što je Stepinac učinio za promaknuće svetišta u Ludbregu izviralo iz njegove duboke vjere, osobito u sakrament euharistije. To svetište, uz ono u Mariji Bistrici, smatrao je mjestom moralne obnove hrvatskog naroda. Nedaće hrvatskog naroda vidio je i u neizvršavanju danog zavjeta iz 1739. godine zbog čega je želio da se on ispuni o njegovoj 200. obljetnici. Mons. Batelja predstavio je Stepinčeva nastojanja i događanja u tim predratnim godinama, kao i ponovnu aktualizaciju ostvarenja zavjeta 1944. godine, no novonastale prilike to su onemogućile. Zaključno je iznio kako je i današnji oblik čašćenja Presvete Krvi u Ludbregu nastavak njegovih želja i nastojanja. Na kraju je o odjeku štovanja Presvete Krvi u Ludbregu u izdanjima “Glasa Koncila” izlagao direktor te nakladničke kuće vlč. Nedjeljko Pintarić, koji je predstavio mnogobrojna izvješća i napise o štovanju Presvete Krvi u tjedniku “Glas Koncila” i drugim izdanjima unatrag 40-tak godina, a osvrnuo se i na napise u “Katoličkom listu” i lokalnom crkvenom listu “Podravski zvonici”.
Nakon simpozija zahvalno misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Ludbregu predvodio je biskup Mrzljak u koncelebraciji s domaćim župnikom Đurkanom, predavačima te brojnim svećenicima koji su sudjelovali na cjelodnevnom skupu.