Zagreb, (IKA) – O temi „Župa kao mjesto susreta i suradnje vjerničkih društava, crkvenih pokreta i župnih skupina” predavanje je 25. siječnja na 58. teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu održao dr. Tomislav Markić. Predavanje je temeljio u prvom redu na svojem iskustvu službe biskupskoga vikara za laike koju je od 2008. do 2014. godine obnašao u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a koja je uključivala i koordinaciju crkvenih pokreta, udruga i zajednica. U tom je razdoblju održano 26 redovitih susreta s voditeljima ili predstavnicima pokreta, udruga i zajednica, niz od 24 tribine u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu o crkvenim pokretima, udrugama i zajednicama pod nazivom „Jedinstvo u različitosti” i četiri velike manifestacije „Dani pokreta i udruga”.
Predstavio je svojevrsnu „tipologiju” crkvenih pokreta i udruga. Prvu tipsku skupinu tako čine veliki međunarodni crkveni pokreti. Druga bi skupina bile zajednice Neokatekumenskoga puta, koji je oblik duhovnoga pokreta sui generis s vlastitim statutima te je zapravo više put kršćanske inicijacije i potpunoga prihvaćanja i životnoga usvajanja milosti krštenja, negoli crkveni pokret kao prethodno nabrojani. Treću bi skupinu činile vjerničke udruge, odnosno društva, koja se opet međusobno razlikuju prema ciljevima, članstvu, vjerničkom i društvenom poslanju, kao i prema (ne)postignutom kanonskom statusu. Tako razlikujemo udruge vjernika prema profesijama, zatim obiteljske udruge, karitativne udruge, udruge mladih, ekološke udruge, ekumenske udruge, misijske udruge, molitvene, udruge za život, medijske udruge, rekreativne, kulturne, udruge za promicanje duhovnih zvanja, a u novije vrijeme i politički i društveno angažirane udruge civilnoga društva sa snažnim vjerničkim svjedočenjem. Četvrtu tipsku skupinu, po mnogo čemu sličnu međunarodnim crkvenim pokretima, čine redovnički treći redovi koji se vode po redovničkim pravilima različitih nadahnuća.
Govoreći o angažmanu crkvenih pokreta i udruga u župnoj zajednici, podsjetio je kako je još sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris missio zaključio: „Tamo gdje se crkveni pokreti u poniznosti uključe u život mjesne Crkve, a biskupi i svećenici ih srdačno prime u biskupijske i župne strukture, ti pokreti predstavljaju pravi Božji dar za novu evangelizaciju i misijski rad u pravom smislu riječi”.
Iz pozicije ravnatelja Hrvatske inozemne pastve osvrnuo se na pitanje angažmana crkvenih pokreta, udruga i zajednica u našim hrvatskim katoličkim župama, misijama, zajednicama i centrima u inozemstvu, kojih ima ukupno 187. Kada je u pitanju ona ‘četvrta skupina’ crkvenih pokreta, kako su nazvani treći redovi, onda je ta suradnja uglavnom veoma dobra. Franjevački svjetovni red i FRAMA odlično se uklapaju u pastoral u našim misijama, dakako posebno u onima koje vode franjevci. Marijina legija također plodno djeluje ponegdje u našim inozemnim misijama, a određenih poteškoća znalo je biti samo oko duhovnih obnova na koje naši misionari ili čak pojedini vjernici laici pozivaju ‘karizmatike’ iz domovine, a ne pribave za to valjanu suglasnost mjesne Crkve, rekao je dr. Markić.
Pred nama je budućnost u kojoj će i u pastoralu sve važniji biti timski rad, osobno sudjelovanje u životu župne zajednice iz osvjedočene i zrele vjere, suradnja svih sastavnica župne zajednice, među kojima se ističu župna vijeća i župni caritas, zatim svi živi vjernički krugovi, među kojima svoje mjesto imaju i crkveni pokreti, zajednice i udruge, zatim župnik i drugi zaređeni službenici, župni katehete, voditelji i animatori župnih skupina, vjeroučitelji, suradnici u svim župnim projektima. Ključna je također uloga župnika koji u župnu zajednicu treba znati uklopiti sve što služi izgradnji župe, a u to spadaju i crkveni pokreti, zajednice i udruge te promicanje ustroja župe kao zajedništva više živih vjerničkih krugova u skladnu cjelinu i uz djelatnu suradnju sa župnim pastoralnim vijećem i drugim župnim tijelima, zaključio je dr. Markić.
O doprinosu Neokatekumenskog puta govorila je Mirjana Anđić. Govoreći o djelovanju u župi, odnosno suradnji sa župnikom, istaknula je kako ona ovisi o zrelosti određene neokatekumenske zajednice, ali i potrebe župnika. Navodeći neka područja suradnje istaknula je katehizaciju, kateheze za mlade i odrasle koje se održavaju jednom godišnje najčešće u adventu ili korizmi, predvođenje slavlja Riječi Božje o određenoj temi čime se približava poznavanje Riječi Božje za kršćanski život uopće. Neokatekumenski put potiče i misionarski duh župe, jer potiče župljane da prepoznaju potrebe svojih bližnjih. Neokatekumenske zajednice obilaze župljane i susreću ih u njihovim domovima, posebno one koji ne primaju godišnji blagoslov svećenika, kao i druge prema župnikovoj želji i uputi. Neokatekumenske zajednice se u adventu i korizmi u župi okupljaju na pjevanju jutarnje molitve na koju su pozvani svi župljani. U duhu buđenja misionarskog poslanja kršćanina organiziraju se misije po trgovima koje zajednice provode nedjeljama između Uskrsa i Duhova. Zajednica pomaže župniku u pastoralu u liturgiji i katehizaciji prvopričesnika, krizmanika, zaručnika.
Drugi praktični primjer doprinosa temi dao je Dominik Knezović, mag. pol., predsjednik SKAC Palma. Temelj dobre suradnje vjerničkoga društva, odnosno udruge Studentski katolički centar Palma i župe Presvetog Srca Isusova, zajednička je briga za dobro cijele župe i svih vjernika, a osobito srednjoškolaca, studenata i radničke mladeži. Condicio sine qua non suradnje su obostrano povjerenje i odgovornost svih aktera na području župnog pastorala prema preuzetim i dodijeljenim zadacima. „Mislim da su to neizostavni elementi za rast jedne župne zajednice. Povjerenje je širok pojam, no u župi odnos povjerenja mora biti dvosmjeran. Povjerenje je biskup dao župniku, a župnik koji prepoznaje kompetencije pojedinaca ili skupina te im iskaže povjerenje za neki projekt pridonosi razvijanju socijalnog kapitala tim vezama, ali i rasterećuje sebe od dijela poslova za koje možda nije kompetentan, ili koji mu oduzimaju mnogo vremena. Ulažući u suradnike župnik ostvaruje preduvjete za rast i razvijanje nekih specifičnih pastoralnih grupa za kojima postoji veća potreba ili sklonost župljana prema tim aktivnostima”. U tom je kontekstu iznio primjer svoje župe, gdje župnik nema potrebe osmišljavanja ljetnih programa za mlade, jer to radi SKAC. Također SKAC ima iskustva u organiziranju različitih dječjih kampova i programa za djecu.
Nadalje je uputio na važnost povjerenja laika u župnika kao pastira, osobu koja skrbi o župnoj zajednici, ali i najbolje poznaje dinamiku župne zajednice kao cjeline. To je preduvjet nastavka (dobre) suradnje u trenucima krize, nerazumijevanja i različitih viđenja pastoralne stvarnosti. U atmosferi uzajamnog povjerenja i župnik i laici prepoznaju vlastitu odgovornost za cijelu župu i sve njezine članove, rekao je Knezović.

.