Podsjetivši na riječ sv. Pavla, ‘Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša’, nadbiskup je rekao: „Da se Isusovo uskrsnuće nije dogodilo, apostoli ne bi bili slijedili Isusa do kraja, do smrti. Pavao ne bi završio mučeničkom smrću u Rimu, ne bi bilo Crkve, svećenika, biskupa. Isusovo uskrsnuće je temelj naše vjere i našeg života. Bez Isusovog uskrsnuća, sve što činimo može biti samo neki običaj, tradicija, neki lijepi događaj, ali ne može biti sudbonosno i spasonosno za nas“, naglasio je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da su rani kršćani na svetkovinu Uskrsa palili vatru pomoću kristala i sunca. Jako sunce može zapaliti vatru preko odsjaja. Ta slika može lijepo reći što je Uskrs, rekao je nadbiskup, smatrajući kako je reći ‘Bog je svjetlo’ najljepša slika za Boga. „Bez svjetla ništa ne vidimo, bez svjetla ništa ne postoji. Svjetlost nam se ne nameće. Ona je neprimjetna, kroz nju moramo hodati. Bez nje se ne možemo kretati. To je slika Boga. Ta svjetlost u Isusu Kristu zapalila je novu vatru života na ovom svijetu. Bog želi nama dati novi, drugačiji, vječni, proslavljeni život. Isusovo uskrsnuće nije samo događaj iz davne prošlosti od prije 2000 godina. Nego, s Isusom Kristom počelo je novo stvaranje“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo da svatko osobno nastoji ući u otajstvo događaja Uskrsa i primijeni ga na svoj život, u svjetlu Svetoga pisma koje „nam uvijek želi pomoći da razumijemo sebe, da razumijemo što Bog čini u nama, u našem životu“. „Riječ Božja je kristal koji pali svjetlo u našoj duši i vjeri da možemo razumjeti što je Isusovo uskrsnuće. Da možemo vidjeti koliko je to veličanstveno, veliko i sudbonosno za nas, da to jednom riječju zovemo spasenje“, istaknuo je nadbiskup. Aktualizirao je svaki čin iz navještenog evanđelja po Ivanu na svetkovinu Uskrsa.

Evanđelist Ivan napominje da je to bilo prvog dana u tjednu, u ranu zoru. Prvi dan ima asocijaciju na Božje stvaranje u Svetom pismu. „Bog je počeo stvarati svijet prvoga dana. Bog je počeo stvarati nešto novo. Tako je i Isusovo uskrsnuće koje se dogodilo prvog dana u tjednu počelo stvarati nešto novo. Dogodio se novi život koji do Krista nije postojao, život koji u sebi nema moći uzdići se do Boga, uzdići se do vječnosti, u ljepotu, veličinu i puninu stvarnosti života koja jedino postoji u Bogu koji je Životvorac i koji je izvor svakoga života“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Ivan kaže da je to bilo u rano jutro. „U rano jutro počinje novi dan, novo svitanje, zora. Isusovo uskrsnuće je novi dan, nova zora. Nešto novo što nama sviće, nova sudbina koja se stavlja pred nas, nešto izvanredno što se nama nudi. Još za mraka rađa se novi dan. Stvara se život“, rekao je propovjednik.

O dolasku Marije Magdalene na grob

Opisao je i značenje dolaska Marije Magdalene na grob. „Marija Magdalena je žena. Žena je vidljivi simbol života. Žena nosi život, trudna je, rađa. Mariju Magdalenu je potaknula ići na grob njena povezanost s Isusom. Isus je učinio nešto u njenom životu, bila je povezana s njim po nekim emocijama i dolazi na grob. Mi smo ta Marija Magdalena koji smo došli tražiti Gospodina. Dolazimo blizu Isusu“, rekao je nadbiskup.

Evanđelist Ivan kaže, ‘Dođe na grob’. Navješteni mali tekst Ivanovog evanđelja ima svega desetak redova. I u tom izuzetno kratkom tekstu, u tih desetak redova, čak sedam puta spominje se riječ grob, naglasio je mons. Zgrablić. Spomen groba je u rečenicama: Marija Magdalena dođe na grob; opazi da je grob prazan; rekla je učenicima da su uzeli Gospodina iz groba; Petar i onaj drugi učenik trče na grob; Petar prvi stiže na grob, uđe u grob; na kraju stiže Ivan, vidje i povjerova, uđe u grob.

„Teško je ne primijetiti kako je važna riječ grob u tom evanđelju. To nam nešto hoće reći. Marija Magdalena je bila povezana s Isusom koja je slika nas. I mi osjećamo da je Isus učinio nešto u našem životu, kao što je učinio u životu Marije Magdalene. Evanđelist Matej kaže da je Gospodin oslobodio Mariju Magdalenu od sedam zloduha. I mi znamo da je Gospodin učinio nešto u našem životu, da je Gospodin važan za nas. To što dođemo na misu znači da nam Gospodin nešto znači, da je ipak dodirnuo naše srce, dogodilo se nešto u našoj nutrini“, rekao je nadbiskup.

Nadalje, kada gledamo u grob i približimo se Isusu, primijetit ćemo ono što je vidjela i Marija Magdalena. Evanđelist kaže da je opazila da je kamen s groba dignut. U tom kontekstu, mons. Zgrablić podsjetio je da je i naše iskustvo nakon ispovijedi olakšanje, kao da nam je pao kamen sa srca, doživjeli smo nešto posebno. „To je plod Isusovog uskrsnuća. Prije ispovijedi osjetimo teret, grob, pritisak, osjećaj koji je Mariju vodio do groba. Ono što je osjećala u svojoj duši, za trenutak se promijenilo. Dogodilo se nešto novo. Ne razumijemo, kao ni Marija. Grob je tu, ali kamen nije više na tom grobu.

Možemo vidjeti Isusovo uskrsnuće po tome što dušom možemo gledati Boga. Jer Krist sa svojim uskrsnućem nije nestao! On je uzašao na nebo, ali nije ušao u neku utvaru, nego je ušao u drugu stvarnost koja nije ova, zemaljska. Za razliku od zemlje, Krist je ušao u nebeski život. Ako je Krist svjetlo od Svjetla, Sin Božji, ako je Bog svjetlo u kojem se mi krećemo, od kojega i u kojemu živimo – dakle, Krist nije otišao negdje drugdje, nego je tu, s nama, blizu. Tu ga trebamo prepoznati! Tu on djeluje, tu se ostvaruje njegovo uskrsnuće. To uskrsnuće postaje dio nas“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da razumom ne možemo razumjeti Boga, jer je Bog veći od našeg razuma.

„Očima ne možemo gledati ni u sunce, ali ne zato što sunca nema, nego zato što ga previše ima. Tako je i Kristovo uskrsnuće tako veliki događaj u našem životu, da ga mi možemo samo naslutiti. Ne možemo to razumjeti do kraja. Moramo našom voljom i htijenjem prihvatiti Krista, kada osjetimo da je Bog djelovao u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Iskustvo učenika prije Uskrsa – hodanje; Poslije Uskrsa, trčanje

Nadbiskup je naznačio i razliku Marijinog tjelesnog stanja koje se dogodilo u dolasku na grob i po odlasku s njega. Naime, Marija je išla na grob žalosna, jer odlazi nekome tko joj je bio posebno drag, s kojim je bila sudbonosno vezana. No, kada je vidjela prazan grob, u Marijinoj duši dogodila se promjena. Po odlasku s groba, Marija više ne hoda. Evanđelist Ivan kaže da je Marija potrčala.

„Marija trči Isusovim učenicima. Ide Petru i Ivanu. Više ne hoda, nego trči. Već se dogodila neka nova stvarnost u njenoj duši. Već je to stvarnost uskrsa, kad se približimo Gospodinu. Kada prepoznamo čudo koje se dogodilo, kad s time počnemo surađivati, događa se promjena snaga – dolazi sila u naš život!“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, naglasio je: „Kristovo uskrsnuće će nas voditi apostolima, onima koji su bili blizu Isusu. Onima koji će nas voditi u novu stvarnost, novo iskustvo Božje blizine, Božje dobrote, da ćemo i mi moći osjetiti zašto su to bili baš Petar i Ivan koji su potrčali prema grobu, nakon što im je Marija Magdalena javila da su uzeli Gospodina“. „Marija Isusa naziva Gospodin jer je to naziv za Adonai, za Boga. Gospodin je rezervirana riječ koja se izgovara samo za Boga. Marija je mogla reći, uzeli su Isusa, uzeli su Isusovo tijelo, uzeli su Učitelja. Ali, nije to rekla. Nego je rekla, Uzeše Gospodina. Dakle, u tom iskustvu, u toj povezanosti, njena duša je došla već toliko blizu Boga da se ispravno ponijela prema Isusu. Prepoznala ga je kao Gospodina koji živi u novoj stvarnosti. I došla je Petru i Ivanu“, rekao je mons. Zgrablić.

Petar se pokazivao hrabar, ali je zapravo u sebi bio kukavica. No, događaj Isusovog uskrsnuća i njega mijenja. „Kad je došao trenutak kušnje, Petar je tri puta zatajio Isusa. Ali on nosi novo iskustvo Isusa – da mu Isus to nije zamjerio, nego Isus mu ostaje vjeran. Nosi iskustvo da mu se Isus nije osvetio. Dapače, postavio ga je za prvaka apostola. Ivan u navještenom evanđelju uopće ne spominje svoje ime. Nego je rekao: ‘To je onaj učenik kojega je Gospodin ljubio’. On je promijenio svoj identitet. On se više ne naziva Ivanom. Njemu više nije važno da se zove Ivan, nego je važno da ga Gospodin ljubi. On spoznaje da je Isus Gospodin, Bog koji njega ljubi. To je Ivanu najvažnije, da ta ljubav njega nosi. Pun je te ljubavi“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Apostoli ponovno trče na grob, kamo im je Marija ukazala. „Ponovno trče u iskustvo koje se dogodilo. I trče obojica zajedno. Evanđelist kaže, drugi učenik je prestigao Petra i pustio Petra da prvi uđe u grob. Dakle, nakon što prepoznamo Gospodina u našem srcu da on djeluje, da je njegovo uskrsnuće stvarno za nas, potrebno je to prihvatiti ne samo kao istinu, kao činjenicu koja ništa ne znači u našem životu; da je to teoretsko znanje, da imamo samo neku informaciju. Nego, ta informacija treba najdublje prodrijeti u naše biće, u naš život“, poručio je mons. Zgrablić. Poželio je da Uskrs u nama izazove da jedni druge pretječemo poštovanjem, kako kaže sv. Pavao. „Da to bude stil našeg hoda, našeg života, naše žurbe prema grobu. To Uskrs treba proizvesti u nama – da jedno drugome iskazujemo što više poštovanja. Uskrsli Krist u nama izaziva novi život, novi stil života. Mijenja našu nutrinu, naše srce“, rekao je nadbiskup.

O značenju povoja i ubrusa u Isusovom grobu

Kada su ušli u grob, učenici su vidjeli povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj. „U našem srcu vidjet ćemo povoje. U našem grobu, u našoj grešnosti gledamo ono što nas veže za ovu zemlju, kao što je Lazar bio omotan povojima. Kada ga je Isus oživio, rekao je Odriješite ga, da se može kretati. Ti povoji predstavljaju našu smrtnost, naš grijeh. Smotani su na jednom mjestu, ne drže se za Krista. Krist nas je oslobodio tih povoja. Krist nas je oslobodio naše smrtnosti, groba.

Ubrus se stavljao mrtvacu na lice, ali po Isusovom uskrsnuću je maknut. Dakle, Krist je maknuo ono što je prekrivalo Božje lice, da Boga možemo gledati. Isus je onaj hramski zastor koji se njegovom smrću i uskrsnućem razderao odozgor do dolje, da se može pristupiti u svetište nad svetištem. Krist nam je pokazao pravo Božje lice! Pokazao nam je Boga do kraja. Kad se taj ubrus makne, onda i mi možemo gledati Gospodina. Kroz Krista, kroz njegovo uskrsnuće, vidimo ono što Bog nama želi učiniti, na što nas Bog poziva“, poručio je nadbiskup.

Tada nastupa odgovor svakog pojedinca, odluka za što ćemo se opredijeliti. „Evanđelje završava da drugi učenik kojega je Isus ljubio, vidje i povjerova. Dakle, Kristovo uskrsnuće nije stvar argumenata, nego stvar tvoje volje. Hoćeš li prihvatiti tu činjenicu Kristovog uskrsnuća, tog novog života kojeg je Gospodin darovao? Ljubav se slobodno daje i slobodna je volja drugoga da tu ljubav primi. Toliko Gospodin poštuje našu slobodu, čak i naše spasenje, da nam nudi hoćeš li ti to prihvatiti. ‘Ja sam otkrio svoje lice tebi. Ja sam skinuo povoje tvoga grijeha koji su te privezali. Ja sam maknuo kamen s tvoga srca. Hoćeš li ti povjerovati, sudjelovati u novom životu?’“, potaknuo je na razmatranje zadarski nadbiskup.

Materija časovito zadovolji potrebu čovjeka, duh uzdiže do Boga

„Evanđelist ne piše kako je Petar reagirao. Možda zato da shvatimo da svatko za sebe mora odlučiti. Evanđelist Ivan, autor evanđelja, iznosi svoju dušu. On je vidio prazan grob i povjerovao. Vidio je što Bog čini. Kada mi vidimo što Bog čini u našem životu, kada osjetimo da je to naša stvarnost, da Kristovo uskrsnuće nije samo događaj u povijesti, nego nešto u čemu mi sudjelujemo, čega smo mi dionici, Kristovo uskrsnuće čini da se s nama nešto događa.

Srastamo s Kristom kao što loza raste s trsom. Tako se spajamo s Kristom, s Kristovim uskrsnućem i novim životom živimo već sada, kada pustimo da ta stvarnost postane naš život. Kad dozvolimo da Kristovo uskrsnuće bude temelj našeg života, našeg življenja – to je radost našeg uskrsa! To je onaj Mir vama kojeg Krist donosi. Ne mir da nije stanje rata, nego mir koji ispunja naše srce. Naše srce ostaje mirno“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da je sreća i blagoslov čovjeka naći smiraj u Gospodinu.

U kontekstu uskrsnuća kao duhovne stvarnosti, nadbiskup je rekao da od materije moramo živjeti, jer smo i tijelo. Ali, materija nema u sebi kapacitet da ispuni duh čovjeka. „Materija nema mogućnosti učiniti me sretnim, ma u čemu se ona sastojala. Ma kako materija bila velika, ona stvara samo još veću glad i ostavlja veću prazninu. Ona samo časovito zadovolji neku moju potrebu i neki moj interes. Ali materija me ostavi praznim. Duh me čini bogatim, uzdiže do Boga, čini da participiram na Božjem životu. Kada se prepustim da me to zahvati, da me to nosi, da to bude sadržaj moga života, onda osjećam da sam bogat u sebi, da sam sretan.

‘Sada živimo skriveni s Kristom u Bogu’. Ali kada dođe punina, kad se očituje ono što jesmo, bit ćemo njemu slični. Neka se ta punina ostvari u svima nama. Neka to bude cilj, plod i rod našeg života. Budemo li išli tim putem, nosit ćemo živoga Boga u sebi. Uskrs će biti temelj našeg života, svakog našeg rada, svake naše odluke i našeg čina. Bit ćemo ispunjeni mirom i radošću, jer je Bog živ, uskrsli Gospodin koji živi u našem biću. Neka nam tako prođe uskrs, život ali i smrt“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.