S. Antonia Čobanov i dr. Arlena Sabljar na stručnom skupu o bolničkom pastoralu u Zadru

S. Antonia, ravnateljica Doma za starije i nemoćne Imakulata u Vrgorcu gdje radi tri godine, rekla je da se uz populaciju treće životne dobi veže problematika osamljenosti. „Domovi za ljude predstavljaju sigurnost i blizinu ljudi koji su glavni životni oslonac. Ta promjena kod većine osoba izaziva osjećaj napuštenosti. U južnijim, dalmatinskim krajevima, za razliku od sjevernijih, još uvijek odlazak u ustanovu predstavlja neku vrstu sramote, nemar obitelji i ostvaruje se kad je stanje takvo da ne postoji nijedno drugo rješenje. U tim situacijama obitelj ne može nikako organizirati svoj život da bi skrbila o njima ili su stariji u takvom stanju da obitelj ne može pružiti adekvatnu medicinsku skrb. Posljedica je da se domovi pretvaraju u male bolnice“, rekla je s. Antonia. Brojni dolaze u dom s osjećajem napuštenosti i ranjeni su u svom duševnom i duhovnom stanju. Briga za korisnike doma njihov život želi učiniti dostojanstvenim.

„Kad korisniku nešto nije učinjeno s medicinske strane, on se neće osjećati osamljeno, nego zapostavljeno. Ostavljenost spada u druge dvije dimenzije i pitanje je koliko ustanova polaže pažnje duhovnoj skrbi. Fokus je na medicinskoj skrbi i tu često nema problema. No, često ne postoji plan kako zadovoljiti duhovne i duševne potrebe korisnika“, upozorila je. Potaknuvši da treba prepoznati osamljenost korisnika i potaknuti druge da reagiraju, predavačica je istaknula misao jednog psihologa: „U životu ne postoji nešto što tako razveseljuje osobu, kao iskustvo međusobnog razumijevanja i osjećaj da osobu netko razumije“.

Kao prva karika odnosa s korisnikom, njegovatelji i medicinsko osoblje pozvani su prepoznati u korisniku osobu koja zaslužuje svu njihovu pozornost, jer Bog tu osobu ljubi jedinstvenom ljubavlju, istaknula je s. Antonia. „Svaki čovjek posjeduje jedinstvenu vezu s otajstvom Boga i osoba to mora prepoznati, prenijeti to i ostatku tima. Ustanova tada čini svoje da ukloni ili prevenira osamljenost korisnika i da im život učini dostojanstvenim. Ako smo prepoznali problem i preuzeli odgovornost za njegovo rješavanje, s povjerenjem u Boga, možemo doći do rješenja, razviti ideju pomoći, pronaći kompetentno osoblje i ostvariti predviđeni program“, poručila je s. Antonia.

Dr. Arlena Sabljar, psihijatrica u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan, radi na akutnom odjelu muške psihijatrije. „Sve je manje liječnika, medicinskog osoblja i njegovatelja. Svi su izloženi velikim pritiscima, imaju puno prekovremenih sati. Dugoročno, to je nemoguće izdržati. Onda ljudi pate s psihičke strane, pa im strada mentalno zdravlje ili s tjelesne strane, pa počinju češće pobolijevati. Stoga odlaze češće na bolovanje. Premalo je ljudi da bi se opskrbio cijeli niz i brojni ljudi kojima je potrebna skrb, pomoć, njega, praktički kroz 24 sata“, upozorila je dr. Sabljar, rekavši da je sindrom izgaranja na poslu prisutan svugdje, pa i među liječnicima i osobljem koji rade s ljudima i susreću se s različitim i teškim ljudskim životima i dijagnozama. „Trebamo prepoznati da nam je teško, da smo na početku izgaranja, naći načina da pomognemo sebi i drugima, da možemo raditi svakodnevni posao kojeg inače radimo s ljubavlju. Inače ne bismo odabrali ovaj posao i ovo zanimanje, da ne volimo čovjeka“, rekla je dr. Sabljar.

Izgaranje (burnout) je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovano prekomjernim i dugotrajnim stresom. Ono smanjuje produktivnost i crpi psihičku i fizičku energiju čovjeka. „Izgaranje ne nastaje odjednom, nego kroz duži period u kojem je osoba pod kroničnim stresom i pritiskom. Naše tijelo i mozak nam šalju signale koje, ako prepoznamo na vrijeme, možemo prevenirati razvitak sagorijevanja. U potpuno razvijenom burnoutu, osoba više nije u stanju funkcionirati na osobnoj i na profesionalnoj razini“, upozorila je dr. Sabljar.

Depresija i burnout su složena psihička stanja, često udružena, nevidljiva i teško ih je prepoznati. Oko 280 milijuna ljudi u svijetu ima depresiju, a uz suvremene pritiske posla i života, čak  77 % zaposlenika doživjelo je burnout. „Sindromu izgaranja na poslu sklone su osobe koje izrazito odgovorno, požrtvovno, s puno želje i entuzijazma, pristupaju svom poslu, kolegama, općenito ljudima. Češće su to perfekcionisti, pesimistične i kompetitivne osobe te oni željni potpune kontrole. Izgaranje na poslu ne ovisi o opasnosti zanimanja, npr. da više pogađa pirotehničare, vojnike, policajce i sl., nego to je individualna predispozicija“, rekla je dr. Sabljar.

Predavačica je opisala četiri faze sindroma sagorijevanja. U prvoj fazi medenog mjeseca čovjeka veseli posao, ispunjen je pozitivnom energijom, entuzijazmom, osjeća se poletno, nijedan zadatak nije pretežak. U fazi realnosti, osoba počinje uočavati probleme i da ipak nije sve savršeno. Javlja se sve više posla i obaveza, osoba se sve više trudi, razočaranje i frustracija postaju postaju svakodnevica. Započinju ogovaranja i podmetanja na radnom mjestu, osoba kući dolazi umorna, nervozna, nema kapaciteta za članove obitelji ili zajednice te shvaća da je radno mjesto i posao ne zadovoljavaju socijalno ni financijski. U fazi razočaranja osoba pada u zatvoreni krug; postaje umorna i nervozna, javlja se nesanica, istaknula je.

Osoba je, dodala je, stalno ljuta i krivi druge za to što se događa. Otvoreno počinje biti kritična prema nadređenima i kolegama, razdražljiva i svadljiva, teško podnosi frustracije. Osjeća se bespomoćno. Anksioznost i depresija postaju dio svakodnevnice, osoba često somatski pobolijeva. U fazi alarma čovjek je iscrpljen, umoran dolazi na posao, mentalne i fizičke rezerve su potrošene, funkcionira na minimumu energije. Javlja se osjećaj stalnog neuspjeha. „Ta faza je ozbiljna i ako čovjek ne potraži pomoć, može ostaviti ozbiljne posljedice na zdravlje. Život se tada čini besmislenim i osjeća se stalni očaj. Kod nekoga slijedi  zlouporaba alkohola ili drugih psihoaktivnih tvari kako bi se otklonilo depresiju i anksioznost“, rekla je dr. Sabljar.

Znakovi izgaranja su kronični umor koji se na početku javlja kao nedostatak energije i osjećaj umora danima; kasnije se osoba osjeća fizički i emocionalno iscrpljeno, izmučeno i potrošeno, a pomisao na sutrašnje obveze je još više iscrpljuje. Dolazi do problema sa spavanjem, s pažnjom i koncentracijom. „Fizički simptomi su bol u prsima, preskakanje i lupanje srca, kratkoća daha, bol u trbuhu, vrtoglavica, padanje u nesvijest i glavobolje. Osoba češće obolijeva, gubi apetit. Budući da je ljudsko tijelo istrošeno, imunosni sustav je oslabljen i osoba je osjetljivija na infekcije, gripe i prehlade. U početku se javlja napetost, zabrinutost i živčanost, a kasnije se anksioznost može razviti da osoba ne može funkcionirati privatno ni profesionalno. Početni osjećaj tuge, beznađa da ništa nije kako treba i ništa nije bitno, krivnje i bezvrijednosti kasnije se može razviti u tešku depresiju. S pogoršavanjem tih osjećaja osoba se pita ‘Koji je smisao?’. Ljutnja se u početku javlja kao napetost i iritabilnost, osjećaj da osoba više nije u stanju odraditi nešto efikasno kao prije. Razvijaju se svađe i nesuglasice na poslu i kod kuće, otuđenost, osoba se osjeća isključena od okoline. Gubitak užitka počinje kao gubitak volje za poslom, a ako se ne intervenira, kasnije može prerasti u gubitak uživanja u slobodnom vremenu te vremenu za obitelj i prijatelje. Pesimizam može utjecati na manjak povjerenja u druge i osjećaj da osoba ne može računati na nikoga. Izolacija se u početku predstavlja kao gubitak volje za socijalizacijom, a kasnije može prerasti u ljutnju već kad se osobi netko samo obrati“, opisala je dr. Sabljar simptome burnouta.

Kronični stres sprječava dobru učinkovitost i efikasnost kao prije, bez obzira na puno vremena uloženog u rad, što rezultira gomilanjem obaveza i osjećajem nezadovoljstva. Četiri faze prate suočavanje s tim problemom. Identificirati sindrom burnout: prepoznati stresore u radnom okruženju, ispitati udruženost stresora na radu sa sindromom izgaranja i sa simptomima anksioznosti i depresije. „Da bi se izbjegao sindrom sagorijevanja, na radnom mjestu treba argumentirati svoje mišljenje i dokazati da je osoba u pravu. Naučite reći ‘Ne’, radite na jačanju samosvijesti. Ako ne možete promijeniti posao, barem promijenite stav – naučite postaviti granice i držite ih se. Izbjegavajte poslove u kojima uvijek morate sebe davati drugima, osim ako niste dobri u primanju od drugih. Ne dopustite da vam posao zavlada životom. Prekovremeni rad negativno će utjecati na vašu sposobnost da taj posao radite duže razdoblje. Pronađite jedno ili dvoje kolega s kojima možete razgovarati i podijeliti svoje poteškoće. Zadržite aktivan društveni život i nemojte se odricati svojih hobija“, poručila je dr. Sabljar. Upozorila je da stres na poslu, koji dovodi do sagorijevanja ako je osoba stresu duže izložena, stvara pretpostavke za moždani i srčani udar, uništava mentalno zdravlje i skraćuje život.

Čovjeku se preporuča usvojiti zdrave stilove života; primijeniti redovitu i odgovarajuću prehranu, izbaciti ili smanjiti uzimanje kofeina, nikotina i šećera, baviti se tjelesnim vježbanjem radi održanja kondicije, redovito odmoriti i dovoljno spavati, prekinuti s aktivnostima koje nisu nužne, a koje su postale opterećenje. Zdrav način života dovodi i do povećanja otpornosti na stres. Sastavni dio dobrog psihičkog zdravlja su životna radost i dobro raspoloženje, dobri međuljudski odnosi, osjećaj za humor, ravnoteža između rada i zabave, usporiti i pronaći vrijeme za opuštanje, podijeliti probleme s prijateljima i obitelji, izvorima socijalne podrške; dobro upoznati sebe i svoje granice tolerancije na stres te, prema potrebi, zatražiti savjete od stručne osobe, potaknula je dr. Arlena Sabljar, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.