„Svetkovinu Bogojavljenja pučki zovemo Tri kralja, ali teološki i liturgijski ispravnije je zvati Bogojavljenje ili epifanija, jer to je trenutak kad nam Bog objavljuje samoga sebe, pokazuje nam svoje lice. Božja riječ omogućuje nam da i mi gledamo Boga onakvim kakav nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu. Svjetlo koje je obasjalo betlehemsku štalicu, Mariju i Josipa po Isusovom rođenju, prosvijetlilo je pastire i vodilo mudrace“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da to svjetlo i nas prosvjetljuje, da dopire do naše nutrine i u nama prouzrokuje radost zbog Kristovog djela otkupljenja i spasenja.

Evanđelist Matej ne spominje kraljeve nego mudrace. Riječ Božja je mudrost koja zahvaća naš život. „Mudrac nije samo onaj tko puno zna. Mudrac ne mora puno znati. Mudrost i znanje su različite kategorije. Mudrost je kad tražimo smisao života, ono što nas motivira, što nas ispunja i čini sretnima, da osjećamo da smo u našoj duši puni“, rekao je mons. Zgrablić. U mudrosti razmišljati o smislu našeg života, o Bogu i njegovom rođenju u Isusu predstavlja nešto nadnaravno.

„I mi smo poput mudraca kad gledamo iznad nas, kad naslućujemo nepoznato, kad vidimo da nam nije dovoljno naše zemaljsko i naš zemaljski hod, nego pogled dižemo prema nebu – to je naša vjera. To svjetlo pojavljuje se u našoj mudrosti. I to svjetlo nešto čini! To svjetlo poziva nas da krenemo za njim. Ne znamo kamo će nas voditi to svjetlo. Ali potrebno nam je da bismo ugledali Božje lice, da bismo se susreli sa živim Bogom koji se utjelovio u svome Sinu Isusu, slijediti to svjetlo“, potaknuo je propovjednik. Tragom pitanja iz navještenog evanđelja Gdje je taj novorođeni kralj, nadbiskup je potaknuo da i mi otkrijemo gdje je to najveće dostojanstvo, najveća ljepota, najveća čast koja se pojavila u Isusu Kristu.

„Gdje da mi sretnemo i poklonimo se rođenom kralju Izraelovom? Ta svjesnost, hrabrost i hod naše vjere nije statičan nego je proces i vodi nas u Jeruzalem“, istaknuo je mons. Zgrablić. Naglasio je da zvijezda mudrace nije odvela najprije u Betlehem gdje se Isus rodio, nego zaobilazno. Zvijezda ih je najprije odvela u Jeruzalem, jer u Jeruzalemu se čuva Riječ Božja – ono što je Bog rekao, progovorio. Tu se otkrivaju Pisma. Pismo je pomoglo mudracima da spoznaju gdje se Gospodin rodio.

Sveto pismo će nam reći gdje Boga možemo sresti

„U Jeruzalemu susrećemo nekoliko ljudi koji su simbol nas, simbol čovječanstva, simbol reakcija naše duše“, rekao je koadjutor Zgrablić. Pojasnio je reakcije pojedine skupine ljudi na vijest o rođenju Isusa Krista, što  pokazuje da reakcije ljudi na činjenicu Isusovog rođenja mogu biti različite. „Sveto pismo će nam reći gdje Boga možemo sresti. No slušanje, tumačenje Svetog Pisma, susresti i čuti Sveto pismo, doznati za Sveto pismo, još nije dovoljno da upoznamo pravo svjetlo koje nas vodi živom Kristu koji se utjelovio.

Mudraci najprije odlaze Herodu. Herod doziva pismoznance i svećenike da se raspita gdje se Isus ima roditi. Oni su rekli u Betlehemu judejskom, jer tako piše prorok u Svetom Pismu. Svećenici i pismoznanci znali su gdje se Krist treba roditi. Doznali su od mudraca da se Krist rodio. I što su učinili? Ništa! Ostali su ravnodušni na tu činjenicu i informaciju. Ako i mi nešto znamo o Bogu, ako i mi mislimo da poznamo Sveto pismo, to nam još uvijek nije garancija da smo sreli živoga Krista, da smo ugledali Božje lice, da smo se Bogu približili. Potrebno je učiniti još daljnji korak kojeg su učinili mudraci“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Na zapis evanđeliste Mateja da se Herod uznemirio, propovjednik je rekao: „Riječ Božja može nas uznemiriti. Riječ Božja ne ostavlja nas ravnodušnima. Kršćane mrze jer svjetlo iritira. Istina nekad iziritira jer svjetlo ne podnosi tamu. Sv. Augustin je rekao: ‘Ono što je zdravom oku ugoda, bolesnom oku je iritacija’. Svjetlo je zdravom oku ugoda, tako je svjetlo i Riječ Božja, istina Božja. Ako imamo zdravu nakanu, ako smo slijedili zvijezdu koja nas je dovela u Betlehem, ona će nam biti veliko svjetlo u našem životu.

Ali ne da se uznemirimo kao što se uznemirio Herod. Ne smijemo ostati ravnodušni kao što su ostali ravnodušni pismoznanci i farizeji. Nije nam dovoljna tradicija, običaji, nego je potrebno poput mudraca krenuti dalje. Poslušati Božju riječ koja nam kaže kamo dalje trebamo ići. Nije nam dovoljna naša mudrost i samo ono što se objavljuje u našoj naravi“, upozorio je mons. Zgrablić. Gospodin je progovorio i do kraja sebe izrekao te je nadbiskup rekao da za susret s Božjom riječi njoj treba povjerovati i učiniti kako nam ona govori.

„Evanđelist kaže da su mudraci ponovno ugledali zvijezdu. Zvijezda ih je pozvala da krenu na put, a u Jeruzalemu ta zvijezda kao da je nestala, nije sjala. Zvijezda je ponovno zasjala tek kad su mudraci izašli iz Jeruzalema, kad su poslušali Riječ Božju. I tebi će svjetlo zasjati kad poslušaš Riječ Božju. I mora ti se dogoditi što se dogodilo mudracima. Evanđelist kaže da su se ‘obradovali radošću veoma velikom’“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Riječ Božja velika radost.

Riječ Božja uvijek je kao zvijezda ako hodamo za njom

„Riječ Božja donosi veliku radost u tvoje srce. Ako ti Riječ Božja, vjera, ne donosi veliku radost srcu, znači da ne ideš ispravnim putem, da si negdje zalutao; da si možda još na strani Heroda ili pismoznanca, da si skrenuo s puta. Riječ Božja uvijek je kao svjetlo, kao zvijezda, ako hodamo za njom, ako činimo što nam je rekla Riječ Božja. Tu veliku radost nitko ti ne može nadoknaditi niti  oduzeti“, rekao je mons. Zgrablić.

Ta zvijezda ide dalje, radost čiji je uzrok Riječ Božja vodi nas dalje. „Zvijezda se zaustavila na mjestu gdje bijaše Dijete. Ta radost će te dovesti Isusu. Radosna vijest mora te dovesti u Božju blizinu. Ali ta časovita naslada još nije Bog. Još ga nisi sreo. Još trebaš nešto učiniti. Trebaš učiniti što su učinili mudraci“, potaknuo je mons. Zgrablić i pojasnio četiri glagola koje spominje evanđelist: mudraci su ušli u kuću, ugledali su dijete s Marijom, pali su ničice i poklonili mu se. Ta radost čovjeka mora voditi dalje da učini ta četiri čina.

„Prvo je da uđeš u kuću. Kuća u koju trebaš ući je kuća tvoga života. To je kuća tvoje savjesti, tvoje duše. Moraš iskreno ući u sebe, u kuću u kojoj se Bog nalazi. Bog nije stran, nego je u tvojoj duši. Bog ti se već približio. Bog je već sve učinio da ti se približi, da otkriješ veliko bogatstvo koje već imaš u sebi. Isus je uskrsnuo, to svjetlo i spasenje već su ušli u tebe. Da spoznaš da je Krist tako blizu da si već postao dio njegovog života. Bog se nastanio u tvojoj duši po sakramentima, po vjeri. Moraš ući u kuću koja se zove Crkva. U toj zajednici živi Bog. Crkva je mistično tijelo Kristovo čiji smo mi udovi“, rekao je mons. Zgrablić.

Poput mudraca, vidjet ćemo Mariju, majku Isusovu. „Marija je slika Crkve. Ugledat ćeš tu jednostavnost. Nećeš vidjeti nikakvo čudo. Nemoj očekivati od Boga neku senzaciju, atrakciju, nego jednostavnost. Bog se javlja u jednostavnosti, kao majka i dijete. Nešto najuobičajenije. Svaki dan vidimo majku i neko dijete. Bog je tako jednostavan. Moraš prihvatiti tu jednostavnost. Bog je izabrao takvu jednostavnost da mu se možemo približiti, možemo ga zagrliti i ljubiti kao majka koja ljubi svoje dijete. Možemo ući u taj zagrljaj. Bog je prema tebi poput majke koja te grli“, rekao je zadarski koadjutor.

Bog sve daruje, od Boga sve primamo

Pasti ničice znači da se moramo pokloniti Isusu. To ne znači nužno fizički pasti na koljena, iako nekad treba učiniti i tu gestu. Izvorno, riječ adorare znači nakloniti se Bogu, a na latinskom se sastoji od prefiksa ad i or oris – znači, na usta. „Riječ adorare asocira nas više na poljubac, na intimu. Ne ljubimo svakoga na usta, nego samo onoga tko nam je najbliži. Bog ti je tako blizu, tako ti se približio u Isusu, da se Bogu možeš na taj način pokloniti. S Bogom možeš ući u takvo jedinstvo, ako učiniš te geste“, poručio je mons. Zgrablić.

No, kad osoba sve to i učini, to još nije dovoljno. „Kad si spreman Gospodina prepoznati u tom poljupcu i činima: u ulasku u kuću, gledanju, u padanju ničice i poklonstvu, u tome Gospodinu možeš prinijeti darove. Ako ćeš se s Bogom sjediniti, Krista prepoznati, moraš mu prinijeti svoje darove. Moraš ga nečim obdariti. Jer Bog ti sve daruje, od Boga sve primaš. Od Boga primaš život, ti možeš biti samo dobar ili loš suradnik s njegovim milostima“, rekao je zadarski koadjutor, potaknuvši: „Gospodinu treba pokloniti ono što su mu poklonili mudraci, jer to predstavlja nas ljude, to smo mi“.

Gospodinu trebamo pokloniti zlato, tamjan i smirnu. „Bog ne traži nikakvo zlato niti mu treba neka materija. Nikakvom materijom mi do Boga ne možemo doprijeti. Zlato je ono najvrjednije u tebi. Zlatna je tvoja duša. Nikome ne možeš pokloniti svoju dušu, osim Bogu. Duša je vječna, to ti je Bog darovao i to najviše vrijedi. U toj blizini i poklonstvu, kad vidiš koliko je Bog velikodušan prema tebi, što je učinio za tebe neovisno o tvojim zaslugama, bit ćeš spreman reći: Gospodine, darujem ti u potpunosti svoje biće. Darujem ti svoju dušu, sve što jesam i što mogu učiniti u svom životu – to je tebi moj dar. To je naše zlato. Predajmo to zlato Gospodinu“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Tamjan je simbol naše molitve koja se uzdiže Bogu, simbol časti. „Gospodinu trebaš izreći svoju molitvu. Gospodinu daruješ najveću čast, najveću zahvalu, najdublje što Bogu možeš pokloniti da te toliko potresa. Najveća čast koju Bogu daruješ je ono što tvoja duša može izreći. To je najveće poklonstvo, najveća istina – to je duša. To je tamjan, molitva, ugodno čašćenje Boga“, rekao je mons. Zgrablić.

Bog te ljubi takvog kakav jesi

Istaknuo je da naša molitva ne treba biti samo traženje i zahtijevanje, samo Daj, daj Bože, nego najviše treba biti Slava ti, Bože, Hvala ti, Bože. To smo pozvani izgovarati iz dubine našeg bića. To je drugi dar kojeg Gospodinu moramo dati.  Treći dar kojega trebamo darovati Gospodinu je smirna. „Smirna je jako mirisna smola s kojom su na Istoku, kad je netko umro, pomazali pokojnika, da se može biti u njegovoj blizini. Jer tijelo čovjeka nakon smrti počne se raspadati i ima neugodan miris. Da bi ljudi mogli biti u blizini pokojnika, mazali su ga s tom jakom mirisnom smolom. Što je tvoja smirna, što trebaš darovati Gospodinu?

Gospodin traži da mu daruješ sve što je propadljivo u tvom životu, što zaudara u tvom životu; da mu daruješ svaku svoju slabost, svaki svoj grijeh, svaku svoju nemoć. Gospodin ne traži da mu daruješ samo lijepo u svom životu. Tako mi ljudi biramo. Mi bismo htjeli da nam drugi daruje samo što je nama lijepo, što nam se sviđa, što nam godi. Gospodin te ne prihvaća djelomično, nego u svoj tvojoj slabosti, takvog kakav jesi. Bog te ljubi takvog kakav jesi, sa svom smirnom koja ti je potrebna. Svu svoju grešnost, sve svoje slabosti, svu svoju bijedu – Gospodin želi ući u tu bijedu da je preobrazi, da tvoju smrtnost preobrazi u uskrslu slavu. Želi da mu i to daruješ“, ohrabrio je koadjutor Zgrablić.

U svim navedenim činima prepoznajemo faze našeg života. „Ako tim putem hodamo, onda ćemo i mi  otkriti što se kaže za mudrace, da su se drugim putem vratili u svoju zemlju. Dakle, da je Gospodin promijenio naš život, da ne hodamo više istim putem, da se naš život promijenio“, rekao je propovjednik. Bog nam se objavio i tako približio da smo vidjeli njegovo svjetlo. „To je istinsko, pravo Bogojavljenje – ako tako Gospodina primimo, ako tako Gospodina otkrivamo u našem životu, zajamčeno je da će s nama u stvarnosti i na cilju našeg života biti Krist Gospodin.

Otvorit ćemo svoju dušu Gospodinu kao velikom svjetlu koje ulazi u nas i otkriti da je Bog neizmjerna dobrota, najveće dobro od kojeg veće ne možemo niti poželjeti. Neka to blago Bogojavljenja bude najveće bogatstvo i sadržaj naših misli i našeg života“, poručio je koadjutor Milan Zgrablić. Na Bogojavljenje je počela Devetnica u pripremi za proslavu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.