Draga braćo i sestre,

danas slavimo Dan državnosti, spominjući se konstituiranja Prvoga demokratski izabranoga višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine. Od te, mogli bismo reći već prilično daleke 1990. godine naša je država prošla i teška razdoblja: krvavi rat, poratne teškoće raznih prelazaka i kriza, te ne tako davno, zajedno s cijelim svijetom, i pandemiju, usred koje su nas u Zagrebu i na Banovini pogodila dva razorna potresa posljedice kojih još osjećamo.

Dok kao vjernici razmatramo te promjene koje uvelike utječu na ono što se obično naziva ‘standardom i kvalitetom života’ odnoseći se na naš tjelesni život, razložno je upitati što se u tih tridesetak godina dogodilo s dušom hrvatskoga naroda? Kuda idemo i kamo smo se uputili? Jer, ne živi čovjek samo o kruhu (Mt 4, 4). Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi! (Lk 9,25).

1. JESMO LI NAROD ZAHVALNOSTI I BRIGE ZA OPĆE DOBRO ILI NAROD SVEOPĆEGA KRITIZERSTVA I RUŠILAČKOGA INDIVIDUALIZMA?

U današnjemu prvom čitanju Bog opominje narod da po izlasku iz nevolje ne zaboravi na Boga, Darivatelja svakoga dobra. Jedna od temeljnih posljedica postizanja relativnoga blagostanja jest gubitak osjećaja za nadnaravno, za smisao i za krajnji cilj svoga djelovanja i življenja. U kulturi blagostanja i pretjeranom brigom za ‘životni standard’, razmišljanje o Bogu, neprolaznim vrijednostima, tradiciji i općemu dobru čini se nazadnim. No, gubitak svjesnosti o tome da su nam život, drugi ljudi, materijalna dobra i stvoreni svijet darovani, rađa velikom nezahvalnošću. Osjećaj zahvalnosti tada zamjenjuju osjećaji nadmoći i iskorištavanja. Tada se i ljude i stvari i prirodu izrabljuje; oni postaju tek sredstvima koja se rabe i zlorabe, iskoriste i odbace.

Nezahvalnost svaku zajednicu vodi u sljepoću i sveopće kritizerstvo, malodušje i nazadovanje. Ona neprestano traži, ali ništa ne želi dati; ni oko čega se ne želi zauzeti, samo očekuje. Takav odnos prema našemu zajedničkom domu odveo bi nas u gubitak socijalnih krjeposti, u manjak skrbi za opće dobro i u sebičan rušilački individualizam, koji svako dobrohotno i plemenito nastojanje predstavlja kao moguću prijevaru i laž. Takav rušilački kritizerski stav, bez samokritičnosti i odgovornosti za izgovorenu javnu riječ, potkopava povjerenje u institucije i pojedince.

Nezahvalnost nadalje vodi u idolopoklonstvo. Jedno od mogućih idolopoklonstava jest i u našemu odnosu prema materijalnim dobrima. Stavljanje zarade na prvo mjesto u osobnim životima i u društvu vodi do „ekonomije isključivanja i nejednakosti“. Stoga se papa Franjo pita i kaže: „Kako je moguće da nije vijest to kako je stari beskućnik na ulici umro od hladnoće, a da je vijest kako je vrijednost burze pala za dva boda? To je to isključivanje.“¹ Demokratsko, pravno uređeno, prosperitetno, socijalno osjetljivo, europsko društvo ne bi smjelo sebi dopustiti da raznovrsni problemi pojedinaca, socijalna ugroženost obitelji i zaborav pojedinih skupina prestanu biti vijest.

U ovome trenutku, dok se spominjemo važnih događaja i datuma iz prošlosti i sagledavamo što činiti za budućnost, pitati nam se kako naš narod stoji sa zahvalnošću.

Život u kulturi narcizma, populizma, avanturizma; u kulturi sklonoj nepoštivanju nikoga i ničega, izraženoj u raznim oblicima besplodne satire, ironije i kritizerstva, ne ide nam na ruku nego snažno potkopava razvoj socijalnih vrlina kod mladih naraštaja. Ubrzo bi se, stoga, moglo dogoditi to da briga za opće dobro neće biti izraz imanentne potrebe, stava i odluke savjesti pojedinaca već zakonom nametnute kategorije. Nasuprot tome, prirodno je i poželjno da tolerancija, razumijevanje tuđih pogleda, solidarnost, zagovor jednakosti, napor da se poboljša društveni suživot, briga za dostojanstvo ljudske osobe izlaze iz nutrine, iz srca čovječjega. Samo zahvalan čovjek spontano ulazi u služenje koje promiče dobrobit svake osobe, svakoga građanina naše države. No, razvoj socijalnih vrlina nije spontan; on proizlazi iz zahvalnosti srca za primljena dobra.

Nažalost, zahvalnost Bogu i čovjeku danas se prerijetko nastoji prenositi i učiti u obitelji i u društvu. Na pijedestalu odgojno-obrazovnih procesa najčešće su tzv. izvrsnost i funkcionalnost. No, izvrsnost bez velikodušnosti, samokritičnosti i skromnosti duha, bez prepoznavanja i vrjednovanja napora drugih ljudi i institucija, bez preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke i odgovornosti za druge, bez ispunjavanja svojih obveza prema zajednici, može biti jako razorno, jer mjerodavnima postaju jedino osobno mišljenje i osobni zahtjevi bez obveza.

Stoga je žurna potreba da odgojno-obrazovni procesi postanu i da se razvijaju kao vrijednosni. Jer, bez skoroga zaokreta glede toga i bez odgoja za te općeljudske, a istodobno i duboko kršćanske vrijednosti izgradnja pravednijega društva i ostvarenje zajedničkih ciljeva postat će nemogući. Zato Crkva neprestano svoje vjernike poziva na promjenu i osobno obraćenje bez kojega je nemoguća promjena društva koje nastoji biti u službi čovjeka (usp. KKC, 1888).

2. JESMO LI NAROD JASNOGA ILI BEZLIČNOGA IDENTITETA?

Ideju ujedinjenja Europe prvi su počeli promicati uvjereni katolici,² koji su budućnost europskih naroda željeli utemeljiti na zajedničkoj podlozi kršćanskih vrjednota. No, “odbacivanje kršćanskih korijena posebno je došlo do izražaja prigodom sastavljanja Europskog ustava, u kojemu se Boga i kršćanstvo uopće nije željelo spomenuti. Umjesto na zajedničkoj kršćanskoj baštini, dublji temelj europskomu zajedništvu pokušalo se pronaći u univerzalnim vrijednostima ljudskoga dostojanstva, slobode, jednakosti, solidarnosti, demokracije, pravne države, s ciljem da se na tome izgradi ‘Europu kao utvrdu prava i pravednosti’.”³

Jesmo li u tome uspjeli? Svjedoci smo namjernoga razvodnjavanja značenja pojma braka, rastakanja obitelji i njezina zajedništva, obnavljanja starih sukoba i nesnošljivosti, isticanja rasističkih stavova iz raznih razloga, što je na tragu širega pitanja vrijeđanja ljudskoga dostojanstva i gubitka osjećaja za ono što ljudima jest sveto i treba biti sveto. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps 127, 1).

Zaborav Boga doveo je do fragmentacije slike o čovjeku, svedenom na svoje određene potrebe. Utemeljiti pravdu i pravednost, dostojanstvo čovjeka i moral na apstraktnome razumu, koji ne želi znati ništa o Bogu, znači postati žrtvom nihilizma i etičkoga relativizma. Ljudskoj samovolji brana su Bog i naravni zakon upisan u čovjeka, sliku Božju. Kada se to miče iz svijesti, a uz to pokuša maknuti i iz savjesti, što može ostati osim bezličnoga traganja u moru dojmova i uvjeravanja? U vrijeme stvaranja hrvatske države bilo je važno pozivati se na neotuđivo pravo naroda na svoju domovinu, na svoj jezik, na svoju povijest, na svoje ime.⁴ Danas, čini se, još veći napor moramo uložiti: u promicanje i očuvanje svojih duhovnih korijena; u jačanje istine koja povijesnim događajima daje plodnost spomena; u obranu smisla kršćanskih simbola u javnome životu; u zaštitu prirodnih i drugih bogatstava te svega što tvori naš nacionalni identitet. Pri tome, u mjeri svoga poslanja snažnu ulogu može i treba imati država.

U našemu narodu kulturu, povijest i običaje, ispravan odnos prema bližnjemu, društvene vrline, ljubav prema Bogu, prenosile su u prvome redu obitelji i Katolička Crkva. Hrvatski je čovjek uvijek visoko cijenio obiteljske vrijednosti, osobno je skrbio za najranjivije u obiteljima, tj. djecu, starije i bolesne. Stoga, ako želimo očuvati svoj identitet, to valja učiniti s pomoću sveopće skrbi za obitelj, i to društvo u svojemu području djelovanja, a Crkva u svojemu. Potrebno je prikladnim zakonima i drugim mjerama promicati i štititi tu temeljnu jezgru društvenoga života. Obitelji su potrebne naše pomoći i sveopćega zauzimanja. U tome se smislu pridružujemo pozivu pape Franje na „politike koje čine mogućim usklađivanje obitelji i posla; fiskalne politike koje prepoznaju obiteljska opterećenja i podupiru odgojne uloge obitelji usvajanjem odgovarajućih instrumenata porezne pravednosti; politike prihvaćanja života; te socijalne, psihološke i zdravstvene usluge usmjerene na potporu bračnim i roditeljskim odnosima“⁵.

3. JESMO LI NAROD KULTURE ŽIVOTA ILI NAROD PRED IZUMIRANJEM?

Prema demografskim pokazateljima, može se zaključiti da je naša zemlja u jakoj fazi depopulacije. Česte i brojne europske iseljeničke migracije, poglavito iz slabije naseljenih dijelova zemlje s dominantno ekonomskom motivacijom, uz denatalitetni trend u reprodukciji, polako, ali sigurno, pustoše našu zemlju. Tomu zasigurno na puno načina pridonose zakoni koji pobačaj, ubojstvo ljudskoga bića, čine lakše dostupnim i bržim.

Demografsko je pitanje iznimno slojevito i teško je iscrpiti sve njegove vidike. Izumiranje naroda nedvojbeno je posljedica i mnogih izvanjskih razloga, ali možda najviše „mrtvoga“ ljudskoga duha, opijenoga sebičnošću.

Teško da netko ne vidi da bi Hrvatska po mnogočemu mogla biti puno poželjnija za život, ali promjene na ljestvici i u ustroju društvenih vrijednosti, osobito u odnosu na brak, obitelj i djecu uzimaju svoj danak. Kako bi i moglo biti drugačije, ako se mladima roditeljstvo predstavlja kao da ono nešto oduzima, sprječava, a ništa ne daje?

U prosincu 1940. blaženi je Alojzije Stepinac govorio: „Bez brojne i čestite djece, neće biti niti brojnih i čestitih odraslih pojedinaca, neće biti ni obitelji, a bez brojnih i čestitih obitelji neće biti ni brojnoga jakoga i zdravoga te za život sposobnog naroda.“⁶ Osjećamo aktualnost njegovih riječi u ovome vremenu koje pred nas sa svom ozbiljnošću stavlja i poziv pape Franje na promjenu mentaliteta: „Obitelj nije dio problema“, kaže on, „nego dio njegovoga rješenja“⁷.

Kada je društvo bez života, umjesto da generira, bude otvoreno rađanju, kreativno i stvaralačko, ono degenerira, iskrivljuje, vodeći u mrtvilo i malodušje. Mnogi mladi ljudi smanjili su svoja očekivanja i zdrave ambicije. Sumnjajući u ostvarenje svojih obiteljskih snova prepustili su se sivilu; spustili su svoje kriterije i prihvatili osrednjost i surogate. Nedostatak nutarnje svježine, radosti i poleta postaje stanjem duha pa tako cijelo društvo postaje umorno i nepokretno.⁸

„’Država je takva kakve su obitelji i pojedinci iz kojih je sastavljena kao tijelo od udova.’ Ako grijesi i opačine rastaču obitelji, grijesi i opačine rastaču i državu i narod. Ako krjeposti cvatu u obiteljima, cvatu i u državi, odnosno narodu“⁹, reći će naš blaženi Alojzije Stepinac. Ako naraštajima koji dolaze ne ostavimo u baštinu obitelji sa zdravim vrijednostima, koje njeguju osobne i društvene krjeposti, jasan duhovni i nacionalni identitet, vjeru i kulturu, ostavili smo im malo ili ništa. „Mi uvijek dajemo premalo ako dajemo samo materijalno.“¹⁰

Molimo stoga Boga da blagoslovi naš narod. Stepinčevim duhom, i njegovim riječima zazovimo zagovor Blažene Djevice Marije koju naš narod toliko ljubi:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! (…) Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao. Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen.

¹ FRANJO, Evangelii gaudium, 53

² Robert Schuman, Jean Monnet, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi.

³ Pismo hrvatskih biskupa povodom pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u EU, 4, 19. ožujka 2010.

⁴ Usp. F. KUHARIĆ, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb 1995., str. 167.

⁵ Usp. FRANJO, Discorso alla plenaria della Pontificia Accademia delle Scienze Sociali, 22. travnja 2022.

⁶ J. BATELJA, Svjetlo na putu života. Stepinac, Zagreb 2007., str. 46.

⁷ FRANJO, Discorso ai partecipanti alla III Edizione degli stati generali della natalità, 12. svibnja 2023.

⁸ Usp. FRANJO, Discorso ai partecipanti alla III Edizione degli stati generali della natalità, 12. svibnja 2023.

⁹ A. STEPINAC, Propovijedi prema Litanijama sv. Josipa, Zagreb 2009., str. 68.

¹⁰ BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta, Split 2007., str. 210.