Zagreb, (IKA) – Obrede Velikoga petka u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim, te umirovljenim pomoćnim biskupom Valentinom Pozaićem.
Nakon pročitanih čitanja, te otpjevane Muke po Ivanu, prigodnu homiliju održao je biskup Gorski, ističući da bi odgovor na nijemi govor Kristova križa bila šutnja. Pojasnio je kako šutnja „ne tumači, jer i ne može, već ona znači blizinu, prihvaćanje”. Nadalje je istaknuo kako nas muka Isusova uvijek dotiče na novi način, te postaje neiscrpno vrelo iz kojega iznova crpimo mudrost, jakost. „Slaveći Isusovu slavnu muku, u središtu naše pozornosti nalazi se Isusov križ. Mnogo je križeva tijekom povijesti podignuto kao sredstvo na kojem su u najtežim mukama ubijani poraženi ili osuđeni”. No, podsjetio je kako je „samo jedan križ slavan i spasonosan: Isusov, jer samo je s njegova križa doprla molitva ‘Oče, oprosti im’. Samo je na Njegovu križu ljubav bila jača od želje za osvetom, samo je na Isusovu križu u ljudskom tijelu razapet Sin Božji”.
Propovjednik je posvijestio kako Isusov križ pokazuje sav paradoks na prvi pogled suprotnosti koje su nespojive. Prema riječima biskupa Gorskog, križ je potpuna suprotnost onoga što vidimo očima, i onoga što prihvaćamo vjerom, suprotnost između materijalnog i duhovnog. „S jedne strane drvo zeleno sa zamamnim plodom, drvo koje u raju nudi hranu, a zapravo ubija svojim plodom. Nasuprot njemu stoji drvo na Golgoti, suho i okljaštreno, drvo koje je namijenjeno osuđenima na smrt, ali natopljeno krvlju Isusa pravednika rađa životom besmrtnosti. S njega nam dolazi duhovni plod, s njega je potekla nezaustavljiva rijeka blagoslova. Očima vidimo sredstvo kazne, a u vjeri gledamo mjesto opravdanja. Tesan i građen mržnjom da satire, postao je prijestoljem neuništive Božje ljubavi kojom je oduzet grijeh svijeta. Tamo gdje su svi vidjeli neumoljiv kraj, Bog je otvorio vrata novog i neslućenog života. Da, križ Isusov čine sasvim suprotstavljene stvarnosti: grijeh i opravdanje, mržnja i ljubav, smrt i život”.
Biskup je upozorio kako nikada nećemo moći nošeni samo razumom spoznati logiku Božje ljubavi koja je iskazana na križu. No, „ona je toliko moćna, da je promijenila odnose života i smrti”. Podsjetio je da onima koji ne vjeruju, doista križ je sablazan ili ludost. No, „nama spašenicima on je sila i mudrost Božja”. Stoga, nastavio je, „bilo bi pogrešno slaviti muku i križ Isusov, a ne vidjeti sebe u cijelom nizu osoba i događaja. Svaki se od nas ovdje okupljenih tako lako nalazi u jednoj ili više scena Isusove muke koja nam pokazuje i Isusovu i našu sudbinu. On je kao ogledalo našeg života. Da, Isusov križ slika je našeg života i nema nikoga tko njime nije obilježen. Kao što postoji grijeh svijeta koji je uništen Isusovim križem, postoji i bol svijeta, neizreciva patnja čovječanstva često zatomljena u dubinama duše, često bez glasa skrivena iza sivila očiju, a često pretopljena u krik vapaja Bogu i čovjeku ‘smiluj se’. Mi stojimo pred križem nošeni vjerom u Isusa Krista, vjerom da on briše naše krivice i pobjeđuje zloga. Mi stojimo pred križem zaogrnuti ljubavlju, ona nam omogućava zahvalnost svima iz čije žrtve i ljubavi mi živimo. Zbog braće i sestara koji su nam povjereni hodamo za Isusom Kristom noseći slabe, posrnule i pale. To je ljubav, bez nje bi križ ostao samo izvor patnje i razlog nevjere. Mi stojimo pred Isusovim križem puni nade da svi napori i žrtve podnesene nisu ništa u odnosu na dar vječnoga života koji nam je Bog pripravio. Upravo ta nada u ostvarenje obećanja daje smisao i našem putu”.
Još jednom ističući da upravo na križu gdje se činilo da je zlo najjače, Bog je pobijedio snagom ljubavi, biskup je rekao „odakle nas sam Bog hrabri i progovara ‘ne bojte se, ja sam pobijedio'”. U tom duhu pozvao je vjernike „ne bježimo od križa, ni Isusovog ni svojeg. Danas kao da je neki trend, običaj svi žele nekud pobjeći: iz braka, iz obitelji, iz Crkve, iz domovine, iz zvanja. Čime su urodili ti bjegovi? Umiranjem, rasulom, uništavanjem. Vidimo bijeg od križa zapravo je bijeg od života, samo prihvaćanje križa Kristova i svojega koji se zove odgovornost jamči život. Dopustimo stoga da nas obasja svjetlo Kristova križa, pred kojim padaju sve laži o našoj moći, od lane optužbe, osude do lažnih vijesti i manipulacije. Neka nam Kristov križ progovori istinu o čovjeku, o muškarcu i ženi, o braku i obitelji, o pruženoj šansi životom još nerođenom i onom na završetku zemaljskoga putovanja. Istinu o Božjoj ljubavi, ali i istinu o Božjem sudu. I ne manje važno je da upravo kroz to što nazivamo križem, mi ljubimo Boga i ljude. Tada patnja postaje spasonosna. Zato prihvatimo križ Isusov, pristupimo njemu u šutnji srca potaknuti riječima pjesme ‘klekni, klekni pred raspelom, pred raspetim Krista tijelom i reci Isuse smiluj se'”, riječi su kojima je biskup Gorki zaključio homiliju.
Sveopću molitvu izrekli su biskupi Šaško i Pozaić, a potom je uslijedio poklon križu.
Obrede Velikoga petka uveličali su Koralisti zagrebačke katedrale i bogoslovi pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka.